Nema razloga za zabrinutost, ali to ne znači da ljudi ne trebaju moliti - tim je riječima iranski vrhovni, politički i vjerski vođa Ali Hamenei najavio svoju jučerašnju operaciju.
Stvarno ne bi niti bilo potrebe za neku posebnu zabrinutost, riječ je, kako navodi vlada, o operaciji prostate, sasvim rutinskom zahvatu. Problem nije ni dob pacijenta jer Hamenei je napunio 75 godina, ali navodno je u dobroj formi. Problem je u onome “vrhovni vođa”.
Sve poluge vlasti
Riječ je o čovjeku koji u rukama drži sve poluge vlasti u Islamskoj Republici Iranu, bez čijeg se blagoslova ne rješava ništa, a ako se i donese odluka koja mu se ne svidi, od nje se vrlo brzo odustaje: tako je prije nekoliko godina tadašnji iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad - jedini koji od revolucije nije pripadao vjerskom vodstvu - pomislio kako bi on mogao promijeniti neke stvari, ta ipak je predsjednik. Stoga je donio odluku da se i ženama omogući da idu na nogometne utakmice, da bi poslije nekoliko dana dobio po prstima i odluka je povučena.
Da Iran, dakle, nije pod ekonomskim sankcijama i da je njihova valuta, rijal, iole relevantnija, ona bi se jučer ozbiljno zatresla. Kad je, pak, vijest o operaciji objavljena, to se zbog navedenih razloga nije dogodilo, ali su glave podigli mnogi u Iranu, a bogme i po arapskom i inom svijetu. Jer, riječ je ipak o vrhovnom vođi zemlje bogate naftom, plinom, oružjem i ratnicima koji trenutačno ratuju i po nekoliko tisuća kilometara daleko od domovine.
Nije stoga čudno što je službeni Teheran odmah požurio izvijestiti svoju i svjetsku javnost kako je operacija prošla u redu (zar je mogla drukčije, ipak je to vrhovni vjerski vođa pa valjda ima neke povlastice kod Svevišnjeg, a i iranska se medicina diči da je, unatoč sankcijama, bolja od onih na đavoljem Zapadu) te da se Hamenei oporavlja u bolnici.
Tajnoviti lider
Zahvat - jasno, javnosti nije javljeno o čemu je zapravo bila riječ - je izveden za oko pola sata, pod lokalnom anestezijom i lider će se oporavljati tri do četiri dana. I već ga je posjetio formalni predsjednik države Hasan Rohani. Ali, i dalje ne znamo zbog koje je dijagnoze Hamenei završio u bolnici - i vjerojatno nećemo ni tako skoro saznati. Jer, riječ je o čovjeku o čijem se životu ne zna mnogo, kako o onome prije uspona tako ni o onome kasnije. Hamenei je klasični izdanak Islamske revolucije, mladić koji se vezao uz svog tadašnjeg političkog idola ajatolaha Homeinija i postao jedan od njegovih najbližih suradnika, a potom nasljednik pa tako vlada Iranom još od 1989. godine.
Stoga se o njegovu ranijem, predrevolucionarnom životu i nema što puno reći. Rođen je 1939. godine kao drugo od osmero djece. Otac mu je azerskog, a majka perzijskog podrijetla. Tijekom studija upoznao se s Homeinijevim učenjem i ubrzo se priključio političkom aktivizmu islamskih korijena koji je imao jasan cilj: srušiti s vlasti mrskog šaha Muhameda Rezu Pahlavija.
Tri godine progonstva
Prema podacima iz njegove službene biografije, šest je puta bio zatvaran, da bi zatim tri godine prije revolucije bio protjeran. Nije poznato je li na odlasku iz zemlje rekao nešto poput samoproglašenog kalifa Abu Bakr al-Bagdadija kad je napuštao američki zatvor u Iraku - “vidjet ćemo se opet” - ali Hamnei se vratio, i to zajedno s Homeinijem te su ubrzo Iransku revoluciju pretvorili u islamsku. I državu. Takav je Iran, sada službeno islamski, za svoga prvog predsjednika izabrao upravo Hameneija, i to s 95 posto glasova. Prema nekim informacijama, čak je i sam Homeini isprva bio protiv vjerskih vođa na čelnom mjestu u državi, ali bit će da je i on ubrzo shvatio da je tako bolje. Na kraju krajeva, sva je vlast u kompliciranom sustavu Islamske Republike u njegovim rukama.
U Iranu se organiziraju opći izbori za članove parlamenta i za predsjednika, ali vjerski vođe imaju apsolutno pravo s lista maknuti one koji im se na naki način ne sviđaju. Oni, pak, koji budu izabrani kao zastupnici i predsjednik, svaku svoju ozbiljniju - čak i ne takvu, kao što smo vidjeli u slučaju nogometnog stadiona - odluku moraju dati na potvrdu vjerskim vođama (čitaj: vrhovnom vođi) tako da je mogu i ne moraju prihvatiti. Toliko, dakle, o volji naroda. Hamenei je u tom sustavu kao predsjednik plivao dva mandata, a onda se uključila biologija i Homeini je umro.
U previranjima koja su uslijedila Hamenei se - iako nije imao sve formalne kvalifikacije (no to je poslije riješio parlamentarnom odlukom) - pokazao najsposobnijim i zasjeo je na položaj “vrhovnog vođe”.
Homeinijeva politika
I nastavio sa svekolikom politikom koju je zacrtao Homeini, prilagođavajući je primarno svojim interesima, a oni su bili vrlo jasni - želim ostati na vlasti što je dulje moguće, najbolje do kraja života. I opet mu se i na tom planu mora odati priznanje jer se pokazao izuzetno uspješnim u upravljanju i balansiranju raznih skupina vjerskih vođa, ali i ostalih u političkoj areni. Odmah mu je bilo jasno da mora uz sebe čvrsto vezati Republikansku gardu, udarni dio iranske vojske, ali istodobno i jedno od najbogatijih tijela u iranskom društvu koje kontrolira brojne razine trgovine, među kojima i unosne telekomunikacije. Pod svojom šapom drži i prodaju nafte i plina, opet uspješno balansirajući tako da nitko od onih koji su u taj posao uključeni ne bude nezadovoljan. Sve se to, jasno, ne odnosi na obične ljudi, od kojih mnogi žive od mjesečnih sljedovanja i ne mogu niti zamisliti u čemu sve uživaju šefovi Republikanske garde ili obitelji i poslušnici vjerskih vođa koji trže plinom i naftom.
Ženi je mjesto u kući
Ideološki stavovi su mu vrlo jasni: ženi je mjesto kod kuće (iako se ima pravo obrazovati), mediji ne smiju širiti laži (laž je ono što ne odgovara režimu), istraživanje matičnih stanica je dopušteno, ali samo za kreiranje dijelova tijela, cijelog čovjeka nikako, smrtna je kazna prihvatljiva, homoseksualizmu se protivi.
Jedini pravi vidljivi udarac na unutarnjem planu doživio je nakon predsjedničkih izbora 2009. godine kad su podržavatelji Mir-Husein Musavija izašli na ulice tvrdeći da je Ahmadinedžad pobijedio prijevarom. Hamenei tada nije ni časka promišljao - odmah je naredio gušenje pobune u krvi, iako mu ni Ahmadinedžad nije bio po volji. Ali, da se netko suprotstavi odluci vladajućih, to mu je bilo neprihvatljivo.
U situaciji kad horde Islamske države harače po susjedstvu, a rijal stalno pada, eventualni polazak Hameneija putem Homeinija mogao bi izazvati znatna unutarnja trenja koja bi se mogla pretvoriti i u ozbiljniju nestabilnost. Jer, pravog favorita za nasljednika nema, što bi moglo dovesti do borbe za vlast suprostavljenih skupina - Rohani nema dovoljan utjecaj među ajatolasima. Neki čak spominju i Hameneijeva sina, ali svjesni su da sličan model u Egiptu nije baš najbolje prošao.
Stoga se, dakle, zasad svi nadaju da je rutinska operacija stvarno rutinska i da će biologija pričekati barem dok se aždaji IS-a ne stane na rep. A onda su sve opcije otvorene.
IRANAC SULEJMANI JE NAJOPASNIJI U REGIJI Šef revolucionarne garde samo niže pobjede
U bitki kod iračkoga grada Amerija snage Islamske države (IS) doživjele su poraz. I to jedan od značajnijih, ne samo zbog strateške važnosti grada koji otvara još jedan put prema Bagdadu, nego i zbog činjenice da je riječ o još jednom u nizu neuspjeha. Informacije pristigle nakon bitke pokazuju da opet pobjeda nije stigla zahvaljujući Iračanima, nego da iza šijitskog doprinosa stoji jedan od najmoćnijih ljudi Srednjeg istoka, Kasem Sulejmani, lider elitnih snaga iranske Republikanske garde, jedinica Quds. Riječ je o jednom od najumješnijih ratnika koje Iran ima i koji je svoju karijeru počeo u Islamskoj revoluciji gdje se brzo iskazao vojnim umijećem i napredovao. U nizu akcija koje mu se pripisuju u proteklih desetak godina je i poticanje šijitske pobune protiv američko-britanske invazije 2003. godine. Naime, iako se znalo da on boravi u Iraku, nikad mu se američke snage nisu niti približile. On je čovjek koji stoji iza uspješnog odupiranja sirijskog predsjednika Bašara al-Asada pobunjenicima organiziranjem financiranja snaga režima, među kojima je značajan broj pripadnika iranske Revolucionarne garde koji obučavaju Sirijce, ali ih i vode u borbama. Njemu se također u zasluge upisuje dosad najuspješniji rat koji je vođen protiv Izraela, onaj iz ljeta 2006. godine kad se libanonski šijitski Hezbolah pokazao doraslim protivnikom nakon čega je Jeruzalem izvukao potrebne zaključke, a Sulejmani mu postao jedan od neprijatelja broj 1.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....