STJEPAN ADRINEK

Štef je inženjer s Borongaja. godinama su ga pratile američke i hrvatske tajne službe. Navodno je iranskom diktatoru švercao softver za rakete

Svijet kao da se urotio protiv Stjepana Adrineka. Svaki put kad se pojavi na graničnom prijelazu ili aerodromu, nekom američkom obavještajcu očito se upali crvena lampica na kompjuteru. Zbog toga mu carinici i policajci i danas pretražuju kofere i laptope, i posjećuju ga čudni poslovni ljudi iz Izraela koji se interesiraju čime se bavi. Satima čeka prijelaz carine, a službenici ga sumnjičavo gledaju ispod oka.

- I danas negdje u arhivu u Pentagonu ili Langleyju postoji spis s mojim imenom - reći će s kiselim smiješkom Adrinek koji zbog čitave afere iz 2007. godine još uvijek pazi što će napisati u mailu ili reći na telefon.

Jer možda na tom tajnom spisu stoji natpis TERORIST.

U jednom trenutku Adrinek je doista bio, bar što se Hrvata tiče, američki državni neprijatelj broj 1, priučeni špijun i međunarodni krijumčar oružja koji trguje s teroristima. Zbog njega je Condoleezza Rice oštro prigovorila Ivi Sanaderu, a ime mu se pojavilo, ekskluzivno otkrivamo, i u tajnim depešama američkog veleposlanika, i to odmah uz slučaj lova na Antu Gotovinu i ocjene političkih snaga u zemlji.

Kretanje mu je pratila i POA, prisluškivali su mu telefon i otvarali poštu.

- Barem mislim da je tako, jer ja sam zadubljen u svoj posao. Meni moraš u lice reći da si tajni agent jer te inače neću ni primijetiti -kaže.

U jednom je trenutku ljutit zbog razvoja događaja jednostavno isključio mobitel, izbjegao pratnji i otišao u Teheran na poslovni put koji je unaprijed dogovoren i plaćen. Nije ni ženi, tvrdi, rekao kamo ide, ali vjerojatno nije imao pojma kakvu je zbrku izazvao. Lanac događaja koji je pokrenuo doveo ga je na optuženičku klupu.

“Hrvatske vlasti, čini se, na kratko su vrijeme izgubile Adrinekov trag. Državni odvjetnik Mladen Bajić obavijestio je kako je Adrinek izmaknuo policijskom nadzoru i napustio Hrvatsku, što su uspjeli potvrditi tek kad je iz Teherana nazvao suprugu i požalio joj se na loš hotel u kojem je smješten”, zapisano je u tada tajnoj depeši američke ambasade.

Adrinek je možda živio špijunski roman, ali njegova priča više sliči na birokratski horor Franza Kafke. Talentirani inženjer ustvari je radio ono što su mu rekli u MORH-u, a kada je trebalo stati iza njega, država ga se, kaže, odrekla, uhitila ga i osudila.

- Ja obični Štef s Borongaja koji šeće Sljemenom, voli Copolline filmove, Zeppeline i atletiku. Uživam u jednadžbama i ciničan sam, a jedini šef kojeg priznajem je moja supruga - kaže čovjek kojeg je, sudeći po WikiLeaksu, Bajić pokušao optužiti za ugrožavanje nacionalne sigurnosti.

A što se točno dogodilo?

Adrinek je u veljači 2007. pravomoćno osuđen na pet godina uvjetno zbog izbjegavanja carinskog nadzora, odnosno pokušaja iznošenja softverskog programa iz zemlje. Pod nadzorom tajnih službi bio je zato što je Iranu navodno pokušao prodati vojni softver za navođenje raketa.

Čitava priča počinje još krajem 1991. godine kada je Adrinek s timom stručnjaka na vlastitu inicijativu pokušao pomoći HV-u u obrani Hrvatske.

Rekli bi, Svijet protiv Adrineka, poglavlje prvo.

- Završio sam vojno-tehnički fakultet, smjer raketnog tehničara, na Črnomercu. Netko je očito rekao: aha, raketni tehničar, Iran, terorizam! Ali ja nakon 30 godina u ovom poslu mogu odgovorno tvrditi da su pogrešno interpretirali čitavu stvar - počinje priču ovaj 51-godišnji Zagrepčanin koji je u JNA imao čin kapetana prve klase.

Naime, ono što je Adrinek razvijao, kako nam je detaljno objasnio, računalni je program, tj. softver za artiljerijsku paljbu dometa od 15 do 40 kilometara, i to za bitnice s teškom artiljerijom.

- Teško da će teroristi u ruksak staviti haubicu tešku nekoliko tona, otići u Ameriku i mojim softverom gađati neki cilj - kaže.

Funkcionalni model

Softver je, tvrdi, počeo razvijati u euforiji Domovinskog rata. Predlagao je Ministarstvu obrane da se službeno pokrene rad na tom projektu.

- Međutim, to je bilo vrijeme brzog naoružavanja i svi projekti koji se nisu mogli realizirati u roku od mjesec dana nisu im bili zanimljivi - prisjeća se jeseni 1991. kada je radio u odjelu koji se bavio podizanjem vojne industrije države.

MORH formalno u tom trenutku nije htio financirati projekt pa je Adrinek organizirao tim entuzijasta koji su na juriš potegli na programiranju.

- U kolovozu 1993. imali smo gotovo funkcionalan model koji je testiran u Lici i njime su u artiljeriji bili oduševljeni. Odmah su od MORH-a zatražili da softver službeno kupe za njihove potrebe. Interesantno, ugovor je sklopljen i potpisan u prosincu 1995. kada je rat već završio - tvrdi Adrinek i dodaje kako su softver HV-u isporučili 1998. godine, a serija predana 2002. i danas je u upotrebi u Hrvatskoj vojsci - i radi ko švicarski sat!

Adrinek je naravno poslije otišao korak dalje i program uspio prilagoditi PDA dlanovnicima koje bi artiljerci mogli nositi u džepu košulje. MORH mu je za prvu verziju isplatio novac, ali koliko ne želi otkriti.

- Vojna tajna - smije se i napominje da takvi programi dođu deset puta više kod stranih dobavljača, a svota može narasti i do desetak milijuna eura ili dolara.

MORH je, znači, odlično prošao, zaključujemo.

No, Adrineku su uslugu, pokazat će vrijeme, vratili na jako ružan način.

- Ali što točno vaš program može? - pitamo ga dok sjedimo u birtiji na Borongaju.

- Jebiga, sad bi vas morao učiti osnovama artiljerije, ali s ovim programom mogu upravljati, pojednostavljeno, ljudi s četiri razreda osnovne škole - smije se.

Ukratko, svaki artiljerac ima nešto što se zove cilj. Postoje ljudi koji imaju opremu da taj cilj promotre, i postoji oružje, u ovom slučaju haubice, topovi ili višecijevni raketni bacači, kojima se taj cilj gađa.

Ubrzana paljba

Svijet protiv Adrineka, poglavlje drugo.

- E sad, u većini slučajeva čovjek na haubici ne vidi cilj, zato ima promatrača. Taj određuje koordinate, s mogućnošću pogreške od sto metara. Promatrač prvo neko vrijeme mjeri udaljenost od topa do cilja, onda radiovezom šalje podatke čovjeku na topu. To traje. Onda ekipa na topu to preračunava, nekad i dvije ekipe, pa ako im se rezultati ne poklapaju, moraju ispočetka. To također traje, a sve je puno dosadnih brojki i kompliciranih jednadžbi. Dok oni računaju, mogu se promijeniti atmosferski uvjeti, toplina baruta itd. To sve utječe na točnost. Zato na kraju moraju raditi korekturu. Paljbu u pravilu na ovaj način otvaraju u roku od dvadeset minuta - priča.

Naravno, s njegovim softverom ART SYS 2000 posao ide ko od šale.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:38