Kiša je nemilice tukla po Splitu. U ponedjeljak, dan poslije Hajdukova domaćeg remija sa Štimčevim Zadrom (2-2), nakon što je nezadovoljna Torcida vikala igračima “dobit ćete batine!”, nebo se zacrnilo i istreslo na “najluđi grad na svitu”. Da se radilo o utakmici, bila bi to ona u kojoj Hajduk gubi 0-4, a peti gol visi u zraku, toliko je snažno padalo.
No, baš kao u najjeftinijoj metafori, poslije te poražavajuće kiše osvanulo je sunčano jutro, a Hajdukov trener Stanko “Špaco” Poklepović ukazao se nasmijan i svjež na terasi konobe ‘Stari mornar’, odmah do poljudskog stadiona. U top-izdanju, raspoložen za pitanja svih vrsta i više nego spreman za otkrivanje svojih pogleda na nogomet. Priča je počela odmah, jer ovaj “stari mornar” (Špaco će idući mjesec navršiti 77) ne časi časa, on smjesta isplovljava na pučinu nogometne teorije i prakse…
Ritam, koncentracija, tranzicija
“Moja je zadaća da razvijem igru koja je u funkciji suvremenog izražavanja”, kaže. “Ne možete se nikome suprotstaviti igrom koja nije suvremena, a postoje tri najvažnija svojstva današnje igre, one kakvu smo vidjeli i na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Prvo je ritam: radi se o momčadskom ritmu, maksimalno ubrzanoj igri u kojoj igrač svaku stvar mora raditi u ritmu, što se može ugraditi ponavljanjem na treningu. Drugo je koncentracija, što znači doći tamo gdje je fokus igre. Kad gledate velike momčadi na televiziji, onda vidite da je velika koncentracija igrača tamo gdje je balun, to je epicentar u koji se cijela momčad spušta iz svog rasporeda. Ali to je organizirana koncentracija, nije kao ono kad djeca igraju nogomet i svi trče za loptom. Koncentracija je tu da se suparniku uguši mogućnost kombiniranja, ona je preduvjet za presing. Treće svojstvo je preformacija, odnosno tranzicija iz obrane u napad i obrnuto. Iz koncentracije treba brzom loptom i kretanjem poći u preformaciju i ako je moguće prekinuti suparničku igru na pola… Kad otmete loptu, da prepolovite suparničke linije, tako da se ne mogu braniti s 10 igrača, nego s četiri, pet ili manje. Jer ako čekate, onda se svi vrate iza lopte.”
Nije ga bilo u Hajduku od listopada 2010., kad ga je tadašnji predsjednik Joško Svaguša otpustio nakon serije od tri poraza u tjedan dana - od Zenita u Europskoj ligi, od Cibalije u prvenstvu (bio je to prvi Hajdukov prvenstveni poraz te sezone) te od Istre u Kupu. Je li mu ovaj novi, možda pomalo neočekivani angažman, dao novu energiju?
“Ja sam apsolutno unutra, maksimalno. Četiri godine nisam nikoga trenirao, ali nogomet i njegova interpretacija meni su opsesija, tako da sam i nakon odlaska s Hajdukove klupe nastavio pratiti određene stvari koje su bitne u realizaciji igre. Sigurno da i danas točno znam što treba raditi, jer ja sam i veliki praktičar. Uvijek sam bio tu, blizu, znam svaki kantun, pa mi je poznata bila i momčad, kao i opredjeljenje kluba u pogledu budućnosti. Ništa od toga nije mi strano niti teško.”
Taktika i strategija
Užitak je slušati Špacu kad priča o onome što zove “tehnologijom izvedbe”, tehničkim i taktičkim stranama igre momčadi. Unutar jedne minute on prepriča čitavu povijest nogometne taktike od 1950-ih naovamo: od WM sustava i početaka “man-to-man markinga”, preko 1970-ih kad je, zajedno s pokojnim Tomislavom Ivićem u Hajduku među prvima usvojio najprije igru u kojoj je svaki igrač striktno pokrivao svog čovjeka (“Izuzevši libera, koji je bio korektor. To su bili veliki igrači: Beckenbauer, Holcer, Zajec…”), a zatim i presing - na prostor, na čovjeka, na loptu. U jednom trenutku pita: “Možete li pratit’ ovaj ritam? Jesam li vam prebrzo napunio glavu različitim stvarima?” Pa slijedi priča o prelasku iz pokrivanja “čovjek-na-čovjeka” u zonsku obranu, zatim i začkoljice koje mnogima koji se bave interpretacijom nogometne igre i nisu baš posve jasne.
“Današnji sustavi, kao što su 4-2-3-1, 3-5-2 ili novi 4-3-3, zasnovani su na zoni. Raspored na terenu nije igra, nego samo sredstvo da se neka igra razvije. Nije bitno koliko u napadu imate igrača, nego koliko mogućnosti. Trener mora prepoznati sposobnosti igrača u svome kadru i prema tome odlučiti kojim će sredstvom doći do takve igre koja najbolje odgovara svakom pojedincu kojeg ima na raspolaganju. Mnogi ne prepoznaju te stvari suštinski i ne mogu teoriju primijeniti na izgradnju igre, odnosno ovladati tehnologijom i objasniti ih igračima u praksi.”
Uveo je najmanje dva izraza kod objašnjavanja svoje taktike.
“Zadnji put kad sam bio tu, aktualna je bila pirija, a novinari nisu imali pojma što je to. Pirija je lijevak: zatvoriš bokove i pustiš da igru vode centarhalfovi, koji onda uđu unutra, u našu piriju, i ostave rupu iza sebe. A može biti i obrnuta pirija, pa i prepolovljena…”
A spiralna impostacija? Taj je izraz otkrio uoči utakmice s Lokomotivom, kad je vodio Hajduk nakon samo jednog ili dva zajednička treninga.
“Što je to? To je za popizdit šta je, eto. Igrače na terenu ne stavim u linije, nego spiralno jednog iza drugog (preuređuje raspored šalica i čaša na stolu, op. a.), sve kako bi se dobila mogućnost da stignu zatvoriti prostor kad suparnik prođe. Ako se to dobro napravi, kroz spiralu ne može proć ni ptica! E, a nama je prošla.”
Špacin četvrti dolazak na Hajdukovu klupu može se gledati i u kontekstu povratka starijih trenera u domaću ligu - iskusnih, provjerenih imena kao što su i Ivo Šušak (66) te Ante Čačić (61). Znači li to da u Hrvatskoj postoji kriza trenera, jer nema kvalitetnih novih rješenja?
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....