Slavko Linić: 'Nema odgode! Porezna imovinu kreće 1. siječnja'

Već letimičan pogled na zaposlene u kabinetu ministra financija Slavka Linića otkriva da je većina njih ljetne mjesece provela daleko od mora i sunca. U Ministarstvu se, naime, cijelo ljeto radi punom parom, a taj je ritam nametnuo sam ministar Linić koji se odrekao odmora. Stoga su ga morali slijediti i njegovi najbliži suradnici. Unatoč tome Linić izgleda odlično, na njemu se ne vide znaci umora, a ni posljedice operacije žuči koju je obavio nedavno. Stoga nas je napočetku razgovora zanimalo kako se tako brzo oporavio od operativnog zahvata?

- Zahvaljujući kvaliteti liječnika i bolnice Rebro, to je sada relativno jednostavan zahvat. Sve je bilo gotovo u samo dva dana: jedno jutro sam uspavan i operiran, a za dva dana već sam došao na posao.

Nelikvidnost

Kada se saznalo da ne idete na odmor, mnogi su zabrinuto pitali što nam to Linić opet sprema?

- Do kraja godine potrebno je pripremiti Ministarstvo financija i Finu za provedbu Zakona o financijskom poslovanju. Želimo u prvoj polovici sljedeće godine bitno smanjiti nagomilanu nelikvidnost i omogućiti jačanje kapitala u privatnim tvrtkama. Znate, 44 milijarde nenaplaćenih računa neodrživo je stanje. Najveći problem našeg gospodarstva je nekonsolidirani financijski sustav. Neodgovornost prema plaćanju pa i nemogućnost podmirenja dugova teško su opterećenje. Kako su najveći vjerovnici država i bankarski sustav, smatramo da ne možemo pasivno promatrati i čekati što će se dogoditi. Istodobno vidimo da stečajevi predugo traju, i do tri godine, a riječ je golemom broju pravnih subjekata. Udio privatnog kapitala pao je ispod 10 posto, a sve ostalo su krediti. Kod dobrih društava to iznosi od 20 do 25 posto. Takvi sustavi možda mogu djelovati, ali ne mogu ulaga

Promjena svijesti

Zbog čega baš vi najčešće donosite građanima loše vijesti? To nije baš politički oportuno. Jeste li sami odabrali tu ulogu?

- To je vokacija mog posla. Ako želimo ozbiljno komunicirati s građanima, onda im valja govoriti istinu, netko im treba reći da u dvadesetak godina nismo uspjeli proći kvalitetan proces tranzicije od socijalističke ka tržišnoj ekonomiji. Netko ih mora upozoriti da nismo uspjeli osigurati radna mjesta pa smo ljude slali u mirovinu i prebacili ih na teret mirovinskog sustava. I na kraju, valja ih podsjećati da imamo i veliki broj nezaposlenih. U socijalizmu smo imali vrlo dobro situirani zdravstveni sustav, no s ovako slabom ekonomijom takav je sustav teško održavati. Sve su to problemi koji predugo traju. Osim toga u socijalizmu smo, a i zadnjih dvadesetak godina, ljude naučili da će im sve probleme riješiti država, da će ih netko drugi zbrinjavati i rješavati njihove probleme. No, u tržišnoj ekonomiji i privatnom vlasništvu građanin sam kroji svoju sudbinu. I nakon 22 godine mi još uvijek trošimo više nego što porezima prihodimo, a to znači da živimo od stranih kredita. Od kada je svijet u krizi više se ne može živjeti na kredit i tuđoj grbači i način života mora se iz temelja mijenjati. Mi naprosto moramo shvatiti da možemo živjeti samo od onoga što zaradimo, a to traži promjenu ponašanja, što uvijek teško pada. Riječ je, dakle, o promjenama koje su vrlo teške i bolne. I to, dakako, nisu nimalo ugodne vijesti.

Stječe se dojam da je tranzicija u Hrvatskoj bila bolnija i neuspješnija nego u drugim socijalističkim državama gdje je država bila vlasnik sve imovine. Tamo se vlasništvo lako i brzo mijenjalo, u Hrvatskoj su zaposleni bili vlasnici tvornica pa imaju dojam da im je u privatizaciji oteto ono što je bilo njihovo te da su zapravo opljačkani.

- Hrvatska je imala sustav socijalizma koji je bio daleko razvijeniji nego u istočnim državama. Ne samo da su radnici bili vlasnici svojih tvrtki, i sve ostalo je bilo zajedničko vlasništvo, pa ako smo jednima uzimali, a drugima davali, to nije bio nikakav problem. Tvrtke nisu lako propadale, broj zaposlenih je bio nebitan, imali ste zaštitne carine koje su štitile domaću proizvodnju od konkurentnijih proizvođača. Dakle, bila je riječ o dosta zatvorenoj ekonomiji, ali koja je vodila brigu o vlasnicima, odnosno radnicima. Nakon uspostave tržišne ekonomije više nema sigurnosti radnog mjesta, prebacivanja novca iz jedne u drugu tvrtku, država neće spašavati tvrtku koja ne radi dobro. No ni nakon 22 godine dio radnika to ne razumije pa i dalje očekuje da će im država osigurati plaće. Ne shvaćaju da više nema plaća iz državnog proračuna. Ako vlasnik nema za plaće, radnici se mogu naplatiti jedino iz stečaja. Sustav je promijenjen, ali način rada i razmišljanja kod mnogih se nije promijenio.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista