Skijanje je ulazak u zonu zabranjenih sila. Čovjek nije stvoren da se kreće brzinom većom od 40 km na sat

Ivica Kostelić, najtrofejniji hrvatski skijaš, govori o rizicima skijanja, ulozi mame u obitelji Kostelić, te o tome kako je uspio ostati vječni dječak, iako je djetinjstvo posvetio skijanju.

Ivica, Ivičko, Kosta...t ako vas zovu. Kako je vama najdraže?

- Ivo.

Ivo, za manje od tri tjedna imate sljedeću, 11. operaciju na desnom koljenu...

- Možda. Gledajte, mi bismo htjeli što duže skijati ovog proljeća. I inače, u proljeće, mi puno treniramo. Ako moje koljeno dozvoli, skijat ćemo se duže pa će operacija biti kasnije...

Ali, operacija mora biti?

- Da. Mora. Bit će, najkasnije, polovicom svibnja. Ako koljeno do tada izdrži.

Dok ste mi prilazili, vidio sam da šepate na tu, desnu nogu...

- Šepam. Koljeno nije dobro. Unutra je puknut jedan meniskus.

Možete čučnuti?

- Ma kakvi. Ne mogu. No koljeno sada nije tako loše da bismo odmah morali ići na operaciju... Skijati mogu.

Jedanaesta operacija na istom koljenu. Ima li uopće još nešto vašega u koljenu?

- Ima, ima. Te su operacije služile tome da se što više mog tkiva zadrži u koljenu.

Liječnici rade od vas robota? Imate umjesto koljena neki fini metalni zglob?

- Ne, nemam. Imam samo dva šarafa... to je sve.

Radi se o hrskavici... ona je ‘potrošna’?

- Radi se o više stvari. Oštećena je hrskavica, što je jedna od glavnih ozljeda. To nije nova ozljeda. Ja imam oštećenje hrskavice od prosinca 2003. godina... a zahvaljujući injekcijama uspjeli smo svih ovih godina skijati bez većih problema. Ali hrskavica nije obnovljiva. Drugi, akutni problem je puknuti meniskus...

To boli?

- To boli... da.

U vožnji?

- Da, zna boljeti u vožnji, na natjecanju. Ipak, ima dana kad uopće ne osjećam nikakvu bol. Treća stvar se pojavila u zimi 2011. To je ‘sezamska kost’ na hrvatskom jeziku. Najveća sezamska kost u čovjekovom je koljenu i zove se - iver. Fenomen je da se ta kost može povećati... kod mene se povećala. Ta, zapravo mala, sezamska kost pokriva oštećenje hrskavice, koje ja imam. Uglavnom, ja zbog toga ne mogu do kraja svinuti koljeno. Zato ne mogu čučnuti, jer - kao da imam malu lopticu u koljenu. To je mehanička prepreka. I četvrto, što također treba srediti operacijom, je maknuti neke koštane priraslice koje također blokiraju ekstenziju. Ste razumjeli?

Jesam. No, slušajući vas, savjetujem vam da se sa studija povijesti prebacite na medicinu...

- Haahaa... To sam, silom prilika, naučio od mojih liječnika... Poznajem koljeno jako dobro i upoznat sam sa svakim mogućim detaljem. Svakako, mogao bih asistirati na operaciji koljena, nakon mojih dosadašnjih 10 operacija...

Vaše fantastične noge već su izdržale 15 godina natjecanja u Svjetskom kupu i donijele vama i Hrvatskoj tridesetak sjajnih medalja...

- Jesu, ali te moje noge nisu savršene...

Ima li skijaša koji manje stradaju?

- Da. Ima skijaša koji nikada u životu nisu operirani. Malo ih je, ali postoje.

Janica, vaša sestra, najbolja skijašica svijeta svih vremena, također je imala puno kirurških intervencija...

- Da, Janica je imala puno operacija.

To vas je oštetilo?

- Čujte, svaka operacije je - hendikep. Neki ljudi se ne oporave niti nakon samo jedne operacije...

Bojite se operacija?

- Više ne. Nekad me bilo strah.

Nisam mislio na strah od boli, nego na strah od ishoda operacije...

- Ne, velim vam, sada znam što mi rade liječnici.

Operacije koljena su pod lokalnom anestezijom?

- Ne. Ja volim da me uspavaju. Sve su moje operacije pod totalnom anestezijom. A bol se javlja poslije operacije i traje nekoliko dana...

To su velike muke?

- Jesu.

Da li vjerujete da ćete nakon skijaške karijere moći nastaviti normalan život?

- Sigurno da. Moći ću normalno živjeti. Ne brinem se.

Da li ste plakali poslije operacija? Ne od straha nego od - jada?

- Ranije, prije nekih teških operacija, sam se plakal. Više ne plačem.

Što vas motivira da izdržite sve te muke?

- Prvenstveno - ljubav prema tome što radim.

U tome što ‘radite’ jedan ste od najboljih na svijetu...

- Cijeli svijet pokreće - ljubav prema nečemu. Ništa drugo nije mi pokretač. Možda bi netko pomislio da je novac pokretač? Nije.

Ja mislim da nikome nije osnovni pokretač novac. Ambiciju pokreće ljubav prema nečemu. Za bogataša jest možda - ljubav prema novcu... haahaa... Kad skužite, na primjer, da imate loše rezultate ili da ih uopće nemate - teško vam je. Za sportaša su rezultati veliki motiv. Ali nisu onaj krajnji motiv. A kad se jednom, kao ja, nađete u bolnici, shvatite da su i loši rezultati zapravo - dobri.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista