Sindikalac koji ne da hrvatske autoceste i imunološki zavod: ‘Na našoj krvi i cestama stranci nikako ne smiju zarađivati!'

Metaforu da su autoceste za neku državu isto što i krvotok za ljudski organizam Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, kao da je pretočio u svoj životni kredo. Bori se da autoceste, taj prometni krvotok zemlje, jedna od rijetkih stvari u kojima Hrvatska prednjači pred mnogim zemljama Europske unije, ostanu u državnom vlasništvu.

Stanić je motor građanske inicijative “Ne damo naše autoceste”, pomalo neobične simbioze sindikatâ i nevladinih udruga, koja se pokazala iznimno uspješnim animatorom u akciji prikupljanja potpisa za referendum kojim bi se građani izjasnili o namjeri Vlade da hrvatske autoceste ponudi u koncesiju strancima. Bio je predvodnik borbe za razotkrivanje pljačke nezamislivih razmjera u Hrvatskim autocestama (HAC) i zaslužan za to što su odgovorni za kriminal i korupciju postali predmet istrage.

A onda se taj 53-godišnji Brođanin pojavio kao jedan od podupiratelja inicijative za spas Imunološkog zavoda, okupljene oko projekta Visia Croatica, koja se - slično kao i udruga Ne damo naše autoceste, kad je u pitanju mreža najkvalitetnijih nacionalnih prometnica - bori da Imunološki zavod ne postane lak plijen u mogućoj sumnjivoj privatizaciji.

Stanić je dao podršku toj ideji, objašnjavajući kako Imunološki zavod, državnu tvrtku od strateškog interesa, treba sačuvati od špekulantskog kapitala i propasti. Svidjela mu se, kaže, zamisao da se Imunološki zavod spasi zajedničkom akcijom građana i poduzetnika, kako onih u Hrvatskoj tako i u dijaspori, te da se otkupom dionica tu strateški važnu tvrtku sačuva od moguće sumnjive privatizacije.

Osobito ga je na to da podrži tu akciju, kaže, ponukao slogan Visije Croatice “Ne dopustimo da krv bude naša, a profit tuđi” jer je i sam dobrovoljni davatelj krvi i užasava se pomisli da netko na plemenitoj ljudskoj gesti stvara profit.

Krv je prvi put dao 1992. u bolnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Derventi, u Bosni i Hercegovini. Dan nakon što je u tom gradu u bosanskoj Posavini, tridesetak kilometara južno od Slavonskog Broda, osnovana bolnica za ranjene pripadnike HVO-a, Mijat Stanić ondje se zatekao i bio prvi dobrovoljni davatelj krvi.

Braća u HVO-u

Rođen je u Stanićima, u bosanskoj Posavini, pa se tijekom rata devedesetih uključio u obranu toga dijela Bosne i Hercegovine, tada pretežno nastanjenog Hrvatima. Stanićeva pomoć HVO-u, u čijim su postrojbama bila dvojica njegove braće, sastojala se u dobavljanju oružja i sanitetskog materijala iz Hrvatske jer je u to vrijeme već živio u Slavonskom Brodu. Otad se redovno odaziva akcijama za prikupljanje krvi, možda i zbog toga što je, radeći u HAC-u, često imao prilike vidjeti koliko je važno, kad se dogodi neka nesreća, da bolnice imaju odgovarajuće zalihe krvi.

Dok razgovaramo u Slavonskom Brodu, gradu u koji je radi školovanja došao s druge, bosanske strane Save 1976. godine, Stanić objašnjava kako je smisao svake njegove borbe - od sudjelovanja u građanskoj akciji “Pravo na grad” do najnovije bitke za spas Imunološkog zavoda - borba za zaštitu javnog interesa. A to je upravo ono čime bi se trebala baviti politika. Formalno, Stanić je izvan politike jer nije član nijedne stranke, ali je suštinski duboko u njoj jer sve što posljednjih desetak godina radi, snažno je obojeno politikom. Bio je, kaže, tek kraće vrijeme u Hrvatskoj seljačkoj stranci, možda pomalo i zbog nostalgije jer mu je djed, u čiju je kuću znao svraćati i Stjepan Radić, bio stari HSS-ovac.

Pitam ga nije li ideja da građani otkupe dionice Imunološkog zavoda i na taj način osiguraju da strateški važna tvrtka ostane u hrvatskom vlasništvu, pomalo utopistička. Čvrsto je uvjeren da nije.

- Svatko tko bi uložio novac, pa makar to bilo i samo sto kuna, imao bi jedan glas, jednako kao i onaj tko uloži pet, deset ili pedeset tisuća. Uz trgovačko društvo Visia Croatica osnovano je i komanditno društvo istoga imena - dakle, društvo građana - što sprečava moguće špekulantsko preuzimanje tvrtke. Komanditno društvo jamac je ne samo da Imunološki zavod uistinu bude u rukama hrvatskih građana, nego da ulagačima, dugoročno, jamči povrat njihova ulaganja i sudjelovanje u dobiti. Naravno, ostvarena dobit dijelila bi se razmjerno uloženom iznosu - pojašnjava Stanić razloge zbog kojih mu se čini da je Visia Croatica najbolje rješenje za Imunološki zavod.

Možda je jednako utopistički, kao što se nekima danas čini model kojim se želi spasiti Imunološki zavod, prošle godine izgledalo prikupljanje potpisa za referendum protiv davanja autocesta u koncesiju. Činilo se da građane ta tema osobito ne zanima, da imaju važnijih briga i problema jer dobar dio stanovništva ionako autoceste koristi rijetko, tek kad kreću na godišnji odmor. Neki ih, zbog visokih cestarina, izbjegavaju i tada, koristeći obilazne putove.

Nacionalni ponos

Ipak, za dva tjedna skupljeno je više od 460.000 potpisa, što je pokazalo osjetljivost građana na mogućnost da “nacionalni ponos”, kako neki vide krunu hrvatske prometne infrastrukture, dođe u ruke stranih kompanija. Građanima je bilo jasno da nitko od mogućih koncesionara u posao ne bi ušao radi toga da na njemu izgubi, nego, naravno, da zaradi. A ako zaraditi mogu stranci, zašto ne bismo mogli i mi. I zašto, onda, ono što donosi novac dati nekome drugom.

Inicijativa “Ne damo naše autoceste” izračunala je da bi za 40 godina, koliko se namjeravalo ceste dati u zakup, strani koncesionar zaradio 80 milijardi kuna! Pojasnili su da planirane tri milijarde eura, koliko se Vlada nadala dobiti, ne bi bile dovoljne za vraćanje duga HAC-a, koji je za milijardu eura veći, pa otpada temeljni razlog davanja autocesta u koncesiju.

Našli bismo se, naime, u situaciji, kaže Stanić, da bi dobiveni novac vjerojatno većim dijelom bio iskorišten u druge svrhe. Kako bismo ostali bez prihoda od cestarina (jer bi ih ubirao strani koncesionar), našli bismo se i u situaciji da i dalje vraćamo dugove HAC-a, a da mreža hrvatskih autocesta, ponos nacije, bude u stranim rukama. Državi bi tako bilo još teže nego što je danas.

- Ono što se nekima činilo nemogućim - kaže Stanić - ostvareno je i potpisi su skupljeni. Možemo to zahvaliti činjenici što su uz sindikate u akciji sudjelovale i nevladine udruge. Inicijativa ‘Ne damo naše autoceste’ uključila je aktivnost sedam organizacija civilnoga društva, dva cestarska sindikata i pet sindikalnih središnjica. Teško da bi sindikati u tome sami uspjeli. Nevladine udruge imale su iskustvo u senzibiliziranju građana, i to se pokazalo dragocjenim za stvaranje sinergije koja je urodila plodom.

Stanić dodaje kako je bio siguran da će uspjeti kada je vidio s koliko se žara Vlada upustila u objašnjavanje projekta monetizacije autocesta. Kaže, dok nije službeno krenula kampanja za raspisivanje referenduma, nisu mogli dobiti nikoga iz vrha vlasti tko bi pristao na sučeljavanje o toj temi.

Ali kada je kampanja inicijative “Ne damo naše autoceste” krenula, Vlada je odjednom postala neobično aktivna.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg