SIVA EMINENCIJA SDP-A

SIN IVICE RAČANA VRAĆA SE U POLITIKU NAKON PORAZA STRANKE ‘SDP se treba drukčije postrojiti i učiti iz grešaka!’

‘Nisam sretan zbog povratka HDZ-a na vlast, ali se nadam da su pobijedili svoj koruptivni karakter iz prethodnog razdoblja. Međutim, posebno me zabrinjava militantno domoljublje Karamarkova HDZ-a u sklopu kojeg smo svašta vidjeli prethodnih godina. Od izostanka osude pojava poput pozivanja na bacanje ljudi u Kevinu jamu, preko mjerenja hrvatstva do poziva na novi Domovinski rat. Takvo militantno domoljublje isključuje i plaši veliki broj građana, a pozive Karamarka na zajedništvo čini besmislenima’, kaže Ivan Račan
 Darko Tomaš / EPH

Iako je prvi čovjek SDP-a Zoran Milanović, po nekom općeprihvaćenom mišljenju najjačom strankom lijevog centra u Hrvatskoj već 25 godina upravlja politička loza Račan. Od raspada bivše države suvereni šef stranke sljednice SKH bio je Ivica Račan, kojega je nakon smrti u proljeće 2007. u političkom smislu naslijedio stariji sin Ivan Račan (42). Možda bi bilo pogrešno reći da je tada izašao na scenu jer Račan junior djeluje više iz sjene.

Iako tvrdi da nije nikakav SDP-ov mastermind, mnogi vjeruju da je upravo on najzaslužniji za Milanovićev odabir i postavljanje na čelo socijaldemokrata, kao i još niz poteza ključnih za njeno djelovanje. U trenutku kada nakon rezultatski tijesnih parlamentarnih izbora i jednomjesečne drame oko iščekivanja novog mandatara SDP definitivno ide u opoziciju, Ivan Račan povjerio nam je svoje stavove i vizije za ulazak u novu 2016. godinu.

Kako komentirate sve ovo što se događalo u postizbornim dogovorima?

- Novu vlast vidim kao priliku za novi početak, ali bih volio da je do nje došlo na bolji način; da smo dobili jasnog izbornog pobjednika ili pobjedničku koaliciju koja nije proizašla iz vratolomnih i pomalo mučnih pregovora. U konačnici to ne mora biti teret nove vlasti, ali nije dobro za početak.

Može li Vlada u ovakvom sastavu izdržati puni mandat?

- Može, naravno. Prvo se ipak Vlada mora formirati, a na temelju prethodnih pregovora moguće je da i u tom procesu bude ekshibicija, ali nova parlamentarna većina se može održati cijeli mandat. To će najviše ovisiti o kvaliteti same vlasti, a ta slika mi trenutno ne izgleda dobro. Dobili smo mandatara na svojevrstan prepad, a podržavaju ga Domoljubna koalicija i Most koji nisu u koaliciji. Mandatar i predsjednik Vlade je uobičajeno onaj tko upravlja koalicijom na vlasti, a ovdje izgleda kao da će predsjednik Vlade biti posrednik između partnera koji nisu u koaliciji. Bojim se da je to put u sukobe ili Vladu vrlo malog potencijala da napravi nešto, no i takva Vlada može trajati cijeli mandat.

Osvježenje na političkoj sceni

Poimence, konkretno, što mislite o novim ključnim ljudima ove zemlje Tihomiru Timu Oreškoviću, Tomislavu Karamarku i Boži Petrovu?

- Tihomira Oreškovića ne poznajem, nepoznanica mi je kao i većini domaće javnosti. Ali, želim mu sve najbolje, kao što bih to poželio svakom predsjedniku hrvatske Vlade. Ocjenjivat ću ga na temelju onoga što i kako bude radio. Iz njegove biografije je očito da ima veliko poslovno iskustvo i treba mu dati šansu na novom poslu kojeg se prihvatio u interesu Hrvatske. Božu Petrova vidim kao mladog čovjeka koji je, vjerujem, u sve to ušao iz ideala i neko vrijeme je izgledao kao osvježenje na političkoj sceni. Idealizam u politici je itekako potreban, ali se mora prilagoditi realnostima mogućeg. Tu mi se čini da je Božo Petrov nakon izbora iz principijelnog idealizma otišao u smjeru principijelnog petljanja. Nikakav razlog nije imao petljati oko prekida pregovora s SDP-om u zadnji tren. Njegovo je pravo, izborni rezultat dao mu je tu poziciju, bilo da odluči s kim i kako će formirati vlast i više bih ga poštovao da je samo rekao ne želim s SDP-om, idem s HDZ-om.

Iz pozadine se vratio na vlast HDZ, s kojim je tu i Tomislav Karamarko. Što mislite o tome?

- Ni Karamarka nisam imao priliku upoznati osim u prolazu jer nije dolazio u Sabor. Nisam sretan zbog povratka HDZ-a na vlast, ali se nadam da su pobijedili svoj koruptivni karakter iz prethodnog razdoblja. Međutim, posebno me zabrinjava militantno domoljublje Karamarkova HDZ-a u sklopu kojeg smo svašta vidjeli prethodnih godina. Od izostanka osude pojava poput pozivanja na bacanje ljudi u Kevinu jamu, preko mjerenja hrvatstva do poziva na novi Domovinski rat.

Karamarkovo domoljublje je isključivo i to osjeća veliki dio hrvatskog naroda. Ja ću se sada držati svoje pristojnosti, pa ga neću vrijeđati na način kao što on to nama radi, recimo, kao kad kaže da mi u SDP-u nikada nismo htjeli Hrvatsku, što nije točno. U tome je jednoumniji od nekadašnjih komunista. Takvo militantno domoljublje isključuje i plaši veliki broj građana, a pozive Karamarka na zajedništvo čini besmislenima.

Tijekom saborskog mandata (foto: Goran Mehkek / EPH)

Kako vidite SDP sada?

- Silazimo s vlasti, ali se ne osjećamo poraženima. Barem ne na izborima. Ulazimo u opozicijsko razdoblje i morat ćemo se prestrojiti. Bit će potreban period prilagodbe, ali vidim da su procesi krenuli. Otvara se rasprava, dio koje će sigurno zaokupljati i pažnju medija, ali je potrebno da se izgovori sve što se ima izgovoriti kako bi se izvukli zaključci i krenulo dalje.

Gruba retorika

Mislite li konkretno na istup splitskog gradonačelnika Ive Baldasara koji je pozvao predsjednika stranke Milanovića i kompletno vodstvo da zbog nedovoljnih izbornih rezultata pokažu političku odgovornost i daju ostavke te slažete li se s njim?

- Vidim njegov istup kao jednu od potrebnih rasprava. Poziv na ostavke smatram principijelno razumljivim, ali praktično nepotrebnim jer idu stranački izbori. Mislim da u tom grmu ne leži zec. Međutim, drugi dio onoga što je rekao, a što nisu svi mediji prenijeli, teza je o gruboj ili konfrontirajućoj retorici predsjednika stranke s kojom se nije složio i za koju u konačnici smatra da najviše šteti SDP-u. Mislim da je o tome legitimno razgovarati.

Kako gledate na njegovo koketiranje s ustaštvom u odnosu na očekivanja SDP-ovih glasača?

- Poslužit ću se retoričkim štosom koji sam vidio u nastupima mandatara Tihomira Oreškovića i reći da nemam dovoljno informacija. No, šalu na stranu. Kao država imamo činjenicu da su se neke postrojbe u Domovinskom ratu zvale po ustašama. Volio bih da nije bilo tako, ali da sada ne idemo u razgovor o 90-ima. Što napraviti kada postrojbe s takvim, ustaškim nazivima zaslužuju spomenike zbog onoga što su napravile u Domovinskom ratu? Ne napisati naziv postrojbe na spomeniku? Ne napraviti spomenik? Možda je to rješenje. Ne znam. Što napraviti kada veterani tih postrojbi ili druge braniteljske udruge odluče da se vijenci na te spomenike polažu 10. travnja? Ignorirati? Zabraniti? Srušiti spomenik? Mislim da je oko toga potrebno cjelovito državno rješenje, ali isto tako sam svjestan da je ono gotovo nemoguće jer bi podrazumijevalo konsenzus svih velikih parlamentarnih opcija. Nažalost, slični incidenti će se nastaviti, oni su isto tako i slika Hrvatske, a svaki SDP-ov načelnik, gradonačelnik ili župan koji se nađe u sličnoj situaciji će kao i Baldasar morati napraviti najbolje što može, a to možda neće biti dovoljno dobro.

Glasači zamjeraju SDP-u da je tek posljednju, četvrtu godinu mandata počeo nešto raditi i ušao prekasno u izbornu utrku. Slažete li se da je to bila greška aktualnog vodstva SDP-a?

- To je rezime koji se često čuje, ali nisam siguran da se radi o grešci. SDP je preuzimanjem vlasti 2011. godine zauzeo umjereni smjer promjena koje nisu podrazumijevale tzv. bolne rezove ili velike reforme. Raspoloženje javnosti je, međutim, tada, pogotovo u prvoj godini mandata, omogućavalo krupnije reforme i mislim da otud proizlazi rezime da se prvih godina mandata nije puno radilo. S druge strane, za krupne reforme i bolne rezove potreban je konsenzus velikih parlamentarnih stranaka, odnosno pozicije i opozicije. Bez toga će vlast koja ide u velike reforme i rezove imati opoziciju koja će ju napadati da osiromašuje građane, otpušta zaposlene u javnom sektoru revanšizmom ili slično, što vodi u tešku situaciju za tu vlast, a dalje i cijelu državu. Veliko je pitanje bi li krupne reforme tada uopće uspjele, a one za koje treba više vremena od trajanja jednog mandata sigurno ne bi zbog promjene vlasti. Iako sam i sâm bio sklon krupnijim promjenama i zahvatima, svjestan svega ovoga, nisam siguran da se radi o grešci. Zauzet je smjer, donesena je takva strateška odluka i poštovala se do kraja.

Pad podrške

Ipak, dojam je da je zadnji čas stvar morao spašavati takozvani SDP-ov američki PR mag, Alex Braun?

- Sudjelovao sam u preuzimanju vlasti s jednom vrstom očekivanja o tome što ćemo raditi, odnosno nismo u nju ušli s planom radikalnih reformi na koje je dio javnosti bio spreman 2012. godine. S padom podrške išli smo u neke poteze koji su bili dobri i korisni, pa smo se na temelju njih vratili. Da rezimiram: nismo bili idealna vlast, ali rijetko što u životu je idealno. Ima puno mitologiziranja oko Alexa Brauna. Angažirana je tvrtka PSB, sa svojim znanjima i resursima, a Braun je bio glavni savjetnik. Mislim da je bilo pametno angažirati PSB.

Je li sada red da SDP bude kvalitetna opozicija i kakve za to unutarnje rezove treba napraviti?

- Ne treba rezove nego promjene u ustrojstvu i radu u usporedbi s prethodnim opozicijskim periodom. Potrebno je otvoriti prostor za angažman stručnih ljudi u stranačkom radu, koji ne moraju biti članovi stranke. Tu prije svega mislim na promišljanje i kreiranje stranačkih politika, kao i analizu onoga što će raditi nova vlast. Zatim se treba više okrenuti vlastitom članstvu, uključiti sav stranački potencijal u svoj rad i proces donošenja odluka. I kao zadnje mislim da SDP mora poraditi na svojim programskim osnovama i definirati se u skladu s njima za buduće razdoblje. SDP mora naučiti na navedenim greškama i svemu što se desilo u obnašanju vlasti, stranku postrojiti ponešto drukčije s obzirom na prethodno razdoblje opozicije pred vlast. Jer, ako ćemo ponovo tražiti priliku na sljedećim izborima, ne smijemo si dozvoliti novi prigovor da smo nespremni preuzeli vlast.

Ne bi li sada bio moralan čin da Milanović, koji se voli pozivati na moderne prozapadne stavove, nakon nekoliko neuspjeha stranke sam ponudi ostavku?

- I da i ne, ali prije svega mislim da to nema veze s moralom. U zapadnim zemljama s razvijenom i dugotrajnom demokracijom predsjednici stranaka ne podnose ostavke, odstupaju ili objavljuju da se više neće kandidirati nakon neuspjeha na izborima iz moralnih razloga. Oni to rade zato što ocjenjuju da više ne bi imali šanse pobijediti. Zemlje dugotrajne demokracije su i zemlje s daleko većom konkurentnošću od Hrvatske. Pri tome ne mislim samo na gospodarsku konkurentnost nego i na društvenu. Nakon neuspjeha na izborima se odstupa jer se u takvom okruženju rijetko dobiva druga prilika za vođenje stranke. Hrvatska nije konkurentno okruženje i trebat će još puno vremena da u Hrvatskoj konkurentnost napravi da se ljudi čine moralnima.

U državama kakve spominjete stranka poput HDZ-a bi nakon pljačke koju je napravila,nestala. Ako je vaš politički protivnik preživio čak i ako je pljačkao vlastitu državu, kriteriji padaju i ne očekujmo zapadne standarde i uzuse ako smo daleko od njih. Nerealno je za očekivati da budemo mnogostruko bolji od toga što ovo društvo prihvaća dok se protivnici i dalje ponašaju balkanski te kao takvi uživaju plodove toga. Za promjene treba razviti društvo koje ih želi. Ni političari ne dolaze s Marsa, nego iz istog tog društva.

Po mišljenju vas kao SDP-ova političkog vizionara, tko je u ovome trenutku najoptimalniji izbor za čelo stranke?

- Ovo pitanje je kao da želite vidjeti hoću li si rezati vene, pucati u glavu ili popiti tablete da se više nikada ne pojavim pred stranačkim kolegama. Nemam odgovor. I mene zanima kako će teći taj proces, što će napraviti Zoran Milanović, tko će se kandidirati i kakav sadržaj će ponuditi.

Prosjek društva

Imate li vi ambicija za preuzimanje SDP-a?

- Ne.

Zašto ste toliko dugo razmišljali prije odgovora?

- Već neko vrijeme se mučim s osjećajem kako se teško pronalazim u svom okruženju, ne mislim samo stranačkom, nego ukupno Hrvatskom. Plašim se da se previše razlikujem od svega što me okružuje, a to prilično isključuje čak i pomisao na društveni angažman. Možda sam samo u krizi srednjih godina, ali tako osjećam. Bilo kakav društveni angažman zahtijeva pripadanje tom društvu da bi se ono moglo identificirati s onim tko ga vodi.

(foto: Darko Tomaš / EPH)

Hoćete reći da stoji da narod ima vlast kakvu zaslužuje?

- Da, to je vezani koloplet. Politika i političari samo su prosjek društva, okruženja ili države u kojoj su. Realno je samo očekivati da taj prosjek vuku u pozitivnom smjeru.

S druge strane, rekli ste da je za prošlih izbora narod očekivao promjene od Vlade na čelu s SDP-om koja ih na kraju nije provela. Most je aktualno dobio značajan broj mandata na konto slične retorike. Možemo li zaključiti da je velik dio društva napredniji od aktualnih političara?

- Jedan dio društva je sigurno ispred, no govorimo o prosjecima. Društvo je prije svega željno boljeg života i teško se nosi s kakofonijom demokracije i političkog sustava dok se bolji život ne ostvaruje.

Vjerojatno je poruka znatnog broja birača da žele promjene i iz bunta biraju treću opciju jer dvjema postojećima više ne vjeruju?

- Nije li to logično? U što je većoj krizi bilo koja država, to je veća šansa za nastajanje novih političkih opcija. U Grčkoj je na vlasti Syriza koja je nastala svega par godina prije izbora. U Sloveniji je slična situacija sa strankom Mira Cerara. U Hrvatskoj su SDP i HDZ i dalje jaki, ali je nastao Most. To je upozorenje velikim strankama koje nisu uspjele ostvariti društveni dogovor o barem minimumu reformi ili društvenih programa, za početak, koje će se provoditi bez obzira na to tko je na vlasti. Retorika reformi koju je ponudio Most prihvaćena je kao nova nada, a onda su reforme gotovo potpuno nestale u suštom interesu formiranja vlasti. Dakle, nova vlast nije dogovorena na nekoliko programskih ili reformskih točaka koje će se provoditi, nego je dogovorena na priči o reformama koje će nadgledati Most. Kao građanin zaista želim svu sreću novoj vlasti da napravi dobre stvari za Hrvatsku, ali sada me već i iskustvo uči da to tako neće ići.

Politički mitovi

Želite reći da će neke radikalnije reforme u Hrvatskoj do daljnjega biti nemoguće?

- U suštini da. Što je više priče o reformama, to ih je manje u stvarnosti. Reforme se događaju kad se o njima ne priča puno i kad se uvedu u kratkom roku.

Dio javnosti Zorana Milanovića percipira kao vaš projekt, a njemu je sada izmakao novi mandat i vi ne djelujete razočarano, je li tako?

- To je opet ono naše mitologiziranje. Zoran Milanović se sam 2007. kandidirao za predsjednika stranke i pobijedio, a ja sam bio jedan od ljudi koji su mu dali podršku, i to je sve. Naravno da mi je danas žao što ne možemo nastaviti u drugi mandat iako osobno nisam bio zainteresiran za drugi mandat u Saboru.

Jeste li zadovoljni kako je vodio Hrvatsku u svom mandatu?

- Jesam, iako bih volio da je više toga napravljeno. No već smo govorili o prvim godinama mandata i razlozima. Griješio je, bio je prgav u nekim situacijama, ali se borio. U nekim situacijama je, nažalost, krivo interpretiran, a jedna od njih je tzv. slučajna država. Potpuno je jasno da je govorio o državi slučajnosti u kojoj su se projekti i procesi odvijali stihijski, bez plana i reda, te da to želi promijeniti. Međutim, to mu se prilijepilo kao slučajna država sa svim mogućim antihrvatskim konotacijama. Ovih dana mi je prijatelj koji me je naročito zezao oko te slučajne države rekao da je Milanović bio u pravu više nego što je to itko znao jer smo sada dobili i slučajnog premijera. Smatrao sam i da treba ići u neke promjene, bez obzira što bi rezultirale gubitkom vlasti na sljedećim izborima, poput reforme javne uprave koja je problem svih problema u Hrvatskoj.Smatrao sam da moramo u reforme i pod cijenu da ubijemo sebe jer nema puno koristi za Hrvatsku od vlasti koja održava status quo gdje će zaduženja narasti za daljnjih 50 posto BDP-a. Međutim, Milanović se držao umjerenog kursa.

Je li vam žao što Milanovića danas neki smatraju pogrešnim izborom, isto kao Ivu Josipovića, navodno oba vaša projekta?

- Nisam siguran da želim ikada biti tako moćan da pucnem prstima dok biram predsjednika i premijera. No dobro, to je ponovo ono naše mitologiziranje. Ne spadam u ljude koji se vesele tuđim neuspjesima, a volim misao koja kaže - nije bitno koliko si puta pao, nego koliko si puta ustao i krenuo dalje.

Uvijek u politici

Zašto niste htjeli ponovo u Sabor?

- Osjećao sam da je mandat u Saboru previše određen politikom koja se vodi iz Vlade, a to je meni ostavljalo premalo prostora ili sadržaja u koji sam bio uključen. Nisam to mogao promijeniti, a znam da sam vjerojatno u svojim najproduktivnijim godinama. Imao sam potrebu vratiti se u tržišno okruženje i već znam da ćete me pitati što ću raditi pa vam odmah kažem da nije još vrijeme da o tome govorim.

Znači li to da odlazite iz politike? Iz SDP-a?

- Ne i ne. Bavit ću se politikom dok sam živ, tako sam napravljen, ne mogu bez vijesti, praćenja i komentiranja onoga što se događa. Vrijeme će pokazati hoću li se i kako ponovo aktivirati.

Što bi Ivica Račan rekao na današnju situaciju?

- Nemoguće je to znati jer njegovo vrijeme je završilo. Moj otac je vidio kraj svoj političkog puta umirovljenjem s ulaskom Hrvatske u EU, a nakon toga je smatrao da gospodarski prioriteti moraju postati okosnica vlada u budućnosti. Nažalost, nije to doživio. On je bio dijete socijalizma, ali se znao mijenjati i razvijati. Radio je u vrijeme velikih političkih tema, krize u bivšoj državi, zatim borbe za samostalnost Hrvatske, Domovinskog rata i na kraju pristupanja EU. To su bile velike političke i nacionalne teme koje su sada iza nas. Pred nama je gospodarstvo, gospodarstvo i gospodarstvo. Gospodarske teme se mogu činiti manje atraktivnima u političkom smislu od velikih nacionalnih koje su im prethodile, ali to ne može biti opravdanje da smo u velikim nacionalnim temama postizali društvene konsenzuse, a da to ne možemo oko gospodarstva.

Zablude o socijalizmu

S obzirom na vaš politički pedigre, imate li ikakve nostalgije za socijalizmom?

- Ako mislite na jugonostalgiju, ne osjećam je. To je prošlo svršeno vrijeme. U javnosti vidim da ima ljudi koji promoviraju sigurnost i pravednost koju je socijalizam nudio kao recept za budućnost, međutim pri tome zaboravljaju sve ključne činjenice; da socijalizam nije srušio nitko sa strane nego se urušio iznutra, sam od sebe. To je sustav koji je bankrotirao, bio je neefikasan, neučinkovit, nekonkurentan i u njega povratka nema. Da citiram pjesnika: sve izgleda izdaleka drukčije.

Često citirate Tina Ujevića, Krležu, Branka Miljkovića, Jesenjina, Balaševića... Klanjate li se tim umjetnicima ili filozofima našeg doba?

- Uvijek tragam za mislima koje povezuju. Čini me sretnim kada stihom mogu odgovoriti u nekom razgovoru a da sugovornik ne zna da je to bio stih. Čitam, uvijek nešto čitam i tražim poveznice. Kultura je neizostavan dio života, a obožavam i političku satiru koje u Hrvatskoj, nažalost, nema dovoljno. I moj otac je volio političke viceve. Obožavao je s putovanja donijeti novi vic iz neke zemlje pa ga prilagoditi i pričati na vlastiti račun.

Tako, izgleda, i vi volite putovanja, ali kao neku vrstu eskapizma. Ljetos ste se, recimo, obreli na jednom poduljem po Keniji, u jeku političke kampanje, je li tako?

- Put u Keniju dogovorio sam pola godine prije, ali svejedno sam predsjedniku kluba ponudio da ga otkažem kad se pojavila mogućnost za izvanrednu sjednicu, dan prije polaska. No, Igor Dragovan je rekao: ‘Ne bih imao srce kad bih ti rekao da ostaneš’. Živio sam u Americi, proputovao sam Europu i zapad poznajem jako dobro. Sada volim ići na mjesta koja se ne biraju za idealan odmor i tako smo Jasmina i ja otišli u Keniju. To mi je prvi odlazak u subsaharsku Afriku i jedno od najboljih putovanja u životu. Doživljaj savane, milijuna zebri, gnuova i antilopa zauvijek će biti sa mnom. No, siromaštvo koje je nama nepojmljivo, gradovi bez kanalizacije i prateće infrastrukture, nešto je što se također mora doživjeti. Sela od blata, bez struje, s potokom koji služi za sve životne potrebe stavljaju i Hrvatsku situaciju u realan svjetski okvir. Nismo tako loši kako volimo misliti o sebi. Vratili smo se sretniji i svjesniji koliko je Hrvatska bogata.

Vaša majka Agata je ustavna sutkinja u mirovini i sada je najviše zanima planinarenje, pomajka Dijana Pleština ravnateljica je Vladina Ureda za razminiranje, mlađi vam brat Zoran ne pokazuje političke ambicije, a 8-godišnji nećak Ogi, zasad jedini unuk Ivice Račana, još je premalen da bi se spekuliralo. Vidite li poslije sebe nastavak političke loze Račanovih?

- Ne razmišljam u tim kategorijama. Ogi je bio beba kad mu je djed umro, ali zna reći: ‘Da vas deda Ivica čuje, on bi vam rekao drugačije!’ Pokupio je neke štosove iz naših priča o djedu. Imam specifičan smisao za humor, volim provocirati i sada mi je moj 8-godišnji nećak počeo vraćati, ali još ne razumije zašto se ja oduševim kada mi nešto spusti. Svatko ima svoj životni put, kako Ogi tako i ja koji sam u vezi sa ženom koja ima četvero djece. Sve je to nepredvidljivo i nimalo jednostavno.

Pomaže li vam poznato prezime ili je teret?

- I jedno i drugo. Lijepo je imati poznato prezime koje ne nosi gotovo nikakve loše konotacije. To otvara neka vrata, prilike. Istovremeno stvara i probleme jer od vas se očekuje podjednaka količina pameti kao od osobe po kojoj ga nosite, a ne možete uvijek biti na visini zadatka. Ne šalim se, od mene se uvijek očekuje da sam pametan i odgovoran, a ja se ponekad volim i zabaviti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:33