Sandra Paović: Ponekad sanjam kako opet trčim

Istovremeno sam uzbuđena i sretna, nervozna i uplašena. No, vrijeme je da se konačno vratim doma - rekla nam je Sandra Paović u petak uvečer, dan uoči povratka u Hrvatsku u kojoj nije bila od kobne prometne nesreće koja joj se dogodila prije 11 mjeseci u Francuskoj. Olimpijka i jedna od najboljih hrvatskih stolnoteniskih reprezentativki stradala je 30. siječnja na putu prema pariškoj zračnoj luci. Kombi u kojem se vozila sa svojim kolegicama iz kluba skliznuo je s ceste. Sandra je teško stradala. Zbog ozljeda kralježnice liječničke prognoze tada su bile više nego crne. Nepokretnoj i priključenoj na respirator, liječnici su davali samo jedan posto šansi da će ponovno stati na svoje noge. No, Sandra je bila borac...

Od početka vjerovala u sebe

- Danas sa štakama mogu hodati 100 metara, nekada i 200. Znam da to nikad neće biti ni blizu onoga prije, ali i ovo je puno - kaže Sandra. - Nekako sam od početka vjerovala u sebe. I kad je situacija bila očajna. Pomislila bih na svoje roditelje, dečka, prijatelje i sve one ljude u Hrvatskoj koji su me hrabrili i davali mi podršku. Kako onda, bože dragi, ne vjerovati u sebe? Jednostavno nisam imala pravo ne vjerovati ni odustati. Dala sam sve od sebe - kaže mlada Vukovarka.

Navikla je, dodaje, na tu borbu još dok je s curama išla na turnire. Ipak je sportašica, stolni tenis trenirala je od pete godine.

Novogodišnja želja

- Znam da ponekad ta borba nije moguća, kad je ozljeda teška i velika i kad tvoje tijelo više ni o čemu ne odlučuje. Ali, kad dobijete svoju šansu, morate je iskoristiti. Zato bih voljela da mnogi drugi koji su teško stradali, poput mene, dobiju šansu za oporavak. To je moja novogodišnja želja. Ja sam svoju iskoristila i ispalo je iznad očekivanja. Fizioterapeuti kažu da kod mene još ima mjesta za napredak. Sada ću nekoliko tjedana ostati s roditeljima u Vukovaru, a onda krećem na nastavak terapije u Selce, gdje ću ostati do ljeta. Moj glavni cilj je biti što manje u kolicima - kaže Sandra, čija je upornost mnoge zadivila.

Sportski novinar HTV-a Bruno Kovačević napisao je scenarij za dokumentarno-igrani film “52 minute” o Sandrinu životu, uspjesima, nesreći i rehabilitaciji. Producentica filma je Marija Cvitanović, inače i organizatorica velikog humanitarnog koncerta u zagrebačkoj Areni kojim se želi omogućiti Sandrin daljnji oporavak. I koncert i promocija filma održat će se 29. prosinca. Naslov filma “52 minute” ima simboliku. Naime, toliko je trajao Sandrin najbolji meč u životu odigran tri dana prije nesreće. A toliko je trajalo - 52 minute - i njeno izvlačenje iz kombija kad je Sandra, ovogodišnja dobitnica nagrade Ponos Hrvatske, stradala u nesreći.

I danas kad govori o tome, operaciji, teškim bolničkim danima i svemu što je proživjela, Sandra je hrabra i optimistična.

- Čini mi se kao da se sve to dogodilo nekome drugom. Sjetim se kako sam prvi mjesec ležala nepokretna, ništa nisam znala ni vidjela. Nisam mogla jesti ni govoriti. Najgore je bilo kad su me gledali obitelj i dečko. Tješe vas, plaču, hrabre, a vi ne možete ništa. Samo treptati i možda kratko mahnuti rukom. A sada opet mogu biti na svojim nogama. Čini se nemogućim, ali je istina - kaže Sandra koja je nakon sedam tjedana prvi put uspjela pomaknuti nogu. I ruke su joj bile bolje, pa je uspjela, kaže, čak držati i plastičnu čašu.

Motiv i snaga

- Pravo čudo kako sam se oporavljala - kaže Sandra koja smatra da je tomu najviše pridonijelo to što je operacija u Francuskoj bila obavljena brzo i profesionalno. - Osim toga, godinama sam se bavila sportom, pa sam imala snage jer je moje tijelo bilo naviknuto na napore. A bila sam i strašno motivirana.

Koliko, možda najbolje govori to da je Sandra kad joj je rečeno da će u početku imati samo sat vremena terapije dnevno, liječnike “pozvala na red”.

- Ja sam Vukovarka, navikla sam raditi i boriti se, rekla im je tada. Želim više sati terapije, a ne samo jedan sat. Ljudi su za mene skupili novce i ja sam spremna napraviti sve da stanem na svoje noge.

Liječnici, vidjevši njenu želju i upornost, ali i nove nalaze, promijenili su odluku. Sandra je tako počela svakodnevno vježbati od pola devet do 12 sati s kraćim pauzama.

- Radila sam sve moguće vježbe. Obično bih ujutro bila prva na terapiji. Sestre su se u početku pribojavale da ne padnem i da mi se nešto ne dogodi. No, na kraju je sve dobro prošlo. I liječnici su rekli da je moj napredak iznad svih očekivanja jer u 99 posto slučajeva poput mojega hodanje uopće nije moguće.

Najveća podrška Sandri, uz roditelje, bio je njen dugogodišnji dečko Marc Altermatt, također sportaš, švicarski stolnoteniski reprezentativac. Marc, koji živi u Baselu, nekoliko je puta tjedno putovao stotinjak kilometara vlakom kako bi posjetio Sandru koja je bila na rehabilitaciji u švicarskom selu Nottwill. Tamo je otišla nakon što je prva tri mjeseca poslije nesreće provela u Francuskoj. S Marcom Sandra provodi vikende, a on joj pomaže i u terapijama. Marc će u Hrvatsku doputovati 28. prosinca kako bi sa Sandrom dan poslije bio na koncertu i premijeri filma o njenom životu. I u petak navečer, dok smo razgovarali, bio joj je u posjetu. Dijelili su večeru.

Osam godina veze

- Marc i ja zajedno smo osam i pol godina. S osamnaest sam došla trenirati u Basel i u klubu upoznala Marca. Često smo zajedno igrali miks parove, a znali smo se i posvađati - smije se Sandra prisjećajući se početaka svoje veze. - Uvijek smo se dobro slagali i razumjeli. Obično smo dolazili dva puta godišnje u Hrvatsku. Marc je proveo sedam Božića u Vukovaru. Tamo ga svi zovu Marko... A već se i udomaćio. Kad se nešto posvađamo, moja mama, koja ne razumije engleski, uvijek kaže da sam ja kriva, da sam pravi vrag - šaljivo će Sandra. Dodaje da su svako ljeto provodili na našoj obali, a Marc je dolazio i na Bjelolasicu, gdje su imali pripreme koje je on odrađivao zajedno s njima. Ovih dana završava fakultet, mora još položiti zadnji ispit.

Strah od budućnosti

- Svi ga vole, posebno Tamara Boroš i moj trener Neven Cegnar... Zapravo, bivši trener, ali uvijek mi je teško reći to ‘bivši’ - tužno će Sandra. - Znate, najteže od svega mi je kad moram sjesti u invalidska kolica, to što ne mogu više hodati kao prije, trčati. Što svoje cure na turnirima mogu pratiti samo na internetu. I to što sam tako dugo odvojena od obitelji koja je 11 mjeseci živjela u strahu - kaže Sandra koja će u veljači otputovati u Düsseldorf, gdje ju je njemački savez pozvao na turnir “Top 12 Europe”.

Kad govori o svojim razmišljanjima i onome čega se pribojava, kaže:

- Najviše me plaši budućnost. Ja sam spontana osoba i uvijek sam voljela nekoga iznenaditi, nešto napraviti. Sada moram sve raditi planski. Ono što sam najbolje znala bilo je igrati stolni tenis, a to sam izgubila u jednoj sekundi. Sada ponovno moram pronaći sebe. Moj život se promijenio. Razmišljam što ću raditi u budućnosti i hoću li biti samostalna. Znam da je bolje što manje razmišljati o tome. Ali, razmišljam. I ponekad sanjam kako opet trčim...