S Ćirom u Šangaju: Sine, ostalo mi je još pet godina života

S Miroslavom Blaževićem krenuli smo u večernju šetnju Nanjing avenijom, najvećom trgovačkom ulicom u središtu Šangaja. Tisuće dućana svih svjetskih marki, blještava svjetla, raskoš kao u nekoj bogatoj prijestolnici Europe ili Amerike. Blažević se nije promijenio: besprijekornog fizičkog izgleda, žustrih pokreta, energičnog govora, a uz malu pomoć kemije i bez sijedih lasi. Ništa, ama baš ništa ne upućuje da je prevalio 75. Ponosno objašnjava: “Osjećam se jako dobro, svi se čude koliko još mogu trčati, kako mogu demonstrirati razne udarce, pa čak i bacati se da bih pogodio loptu glavom…”

Za šetnje Blaževiću odjednom zapne za oko dućan talijanske tvrtke Loro Piana: “Sine, ovo je sjajna marka, moram ovdje kupiti nešto odjeće. Zapamti gdje je da se sutra možemo vratiti”.

“Nije nikakav problem, ovo je strogi centar, sigurno ste bili ovdje.”

“Sine, nikada nisam bio u središtu gradu, nemam pojma gdje smo i kako doći ovdje.”

“Tu ste već mjesecima, nije moguće da niste bili u čuvenoj Nanjing ulici?”

“Nisam, sine. Ja ovdje živim samo za nogomet. Ne izlazim iz kampa i hotela u kojem sam smješten, ne družim se ni sa kim osim sa svojim suradnicima. Po dolasku smjestili su me u sjajan hotel u kojem sam imao raskošan apartman na 40. katu. Ali, trebalo mi je sat vremena do stadiona. A to je bio nepotreban gubitak vremena pa sam preselio u manji hotel koji je samo dvadesetak minuta od kampa.”

Topao doček u Kini

U restoranu Blažević nije niti pogledao kineski menu. Za večeru je odabrao banane i sladoled. Kineska hrana nije mu baš legla, kaže da i dalje uživa u slatkišima, a hrani se uglavnom u klupskom restoranu u kojemu za igrače ima mnogo voća u kojemu najviše uživa. Za večerom je Blažević bio vidljivo raspoložen zbog posjeta iz domovine, ali i zbog toga što je mogao pred nekim istresti dušu. Na pitanje o čemu je razmišljao kada je odlazio iz Hrvatske, je li osjećao neku tjeskobu jer u tim godinama nije lako mijenjati okolinu, klimu, kulturu, način života i prehrane, Blažević je spremno priznao: “Kada sam sjeo u avion, zaista sam se pitao: ‘Bože je li to moja sudbina, jesam li to zaslužio?’ Ali, kada sam na aerodromu vidio koliko me navijača dočekalo, kako su bili oduševljeni, bilo mi je lakše, odmah sam zaboravio svoje muke. Zahvaljujući internetu, svi u Šangaju znali su tko sam, tretiraju me kao zvijezdu i to povjerenje moram opravdati. Svi mi ovdje kažu da nikada nijedno tako veliko ime kao što sam ja još nije bilo u Šangaju. Svaka utakmica, pun stadion, fanatično navijanje, melem su na moje rane. Kada vidim da se na glavnoj tribini razvije transparent na kojem piše ‘Ćiro, mi vam vjerujemo’, nema više nostalgije. Izmjerio sam osobno: transparent s mojom slikom dugačak je 40 metara. U Šangaju sam shvatio da je za čovjeka moje dobi najveća sreća da ga se tako voli i cijeni. Kažu mi da će mnogi Kinezi doći u Hrvatsku na odmor upravo zbog mene”.

Discipliniranje igrača

“Kako ide u prvenstvu?”

“Kad sam došao svi su bili sumnjičavi, nisu vjerovali da se može nešto napraviti s momčadi iz koje su otišla čak četiri najbolja igrača reprezentativca. Nitko nije očekivao nikakav rezultat, a ja sam eto s relativno slabom momčadi drugi, svega bod iza prvoplasiranog Ivankovićeva tima. Dečki su poslušni, talentirani mladići, ali nisu nogometni mangupi, naivni su, taktički slabi, ne znaju da se nogomet igra kako bi se zabio gol. Oni naprosto ne znaju zabiti gol. No, žive kao pravi profesionalci u kampu koji ima standard kakav nema gotovo ni jedan klub u Hrvatskoj. Imaju uvjete kao Real ili Barcelona. Imam osam pomoćnih terena i mali stadion za trening utakmice.”

“Čuli smo da ste posljednjih tjedana imali problema s disciplinom?”

“Četvorica ponajboljih igrača iskrala su se iz kampa i bez mog znanja otišla na piće. Odmah sam ih suspendirao. Predsjednik kineskog nogometnog saveza poslao je mom predsjedniku pismo u kojem se zahvaljuje što je Ćiro Blažević pokazao kineskim trenerima kako se vodi momčad, kako se stvara disciplina. I, zaista, nisu napravili nešto strašno, ali sam im pokazao da reda mora biti. Sada me predsjednik moli da ih pomilujem. Jebi ga, pristao sam na to jer su dobili lekciju za cijeli život. Bio je to strašan šok za sve, i one koje sam suspendirao, ali i za one koji su ostali.”

“Kako se ovdje slažete s vlasnikom kluba?”

“Kada sam dolazio rekao sam svom predsjedniku: meni nitko ne može sastavljati momčad, određivati koga ćemo kupiti ili prodati, ja moram odlučivati o svemu ili od dogovora nema ništa. On je, cijeneći moje znanje i autoritet, pristao na moje uvjete.”

“Da ste se to barem usudili reći predsjedniku Tuđmanu…”

“Pa o čemu govoriš, sine, ja nikada nisam ispunjavao zahtjeve Tuđmana, samo sam glumio da ga slušam, a zapravo sam radio po svomu. Jednostavno, znao sam kako treba s njime. Eto, jedan primjer. Zove me poglavar prije odlučujuće utakmice s Ukrajinom. Bio sam u Poreču na rivi kad zazvoni telefon. Poglavar se javi i ja mu kažem: ‘Predsjedniče, stojim mirno i slušam vas’. A vraga sam stajao mirno, sjedio sam i hladio noge u moru. Poglavar mi je zapovijedio: ‘Bokšić nije u formi, možda je i povrijeđen, treba igrati Vlaović’. Štos je bio u tomu što je Vlaović tada igrao u Dinamu. A ja odgovaram: ‘Predsjedniče, uvijek će biti kako vi kažete. Igrat će Vlaović.’ I odmah obavijestim novinare da će igrati Vlaović, a ne Bokšić, tako da poglavar bude miran i siguran da sam ga poslušao. Kada smo stigli u Kijev, pozovem Bokšića u sobu. On mi kaže: ‘U redu šefe, nema problema, znam da neću igrati’. A ja skočim: ‘Jesi li lud, ja sam mrtav bez tebe, igraš sine, bit ćeš najbolji i donijet ćeš nam pobjedu’. I bilo je tako, a poglavar se nije usudio protestirati jer se uvjerio da sam bio u pravu.”

“U Hrvatskoj niste baš imali sreće sa šefovima klubova?”

“A kako ćeš raditi s ljudima kakav je bio predsjednik Zagreba Medić koji mi je na pitanje zar zaista misli da više razumije nogomet od mene bahato odgovorio da on to ne misli, da on to zna.”

“Niste li vi ipak preosjetljivi na kritiku?”

“Sine, a tko ne bi bio. Vodio sam četiri reprezentacije, osvajao titule šampiona u tri države, ali i dalje me osporavaju. No, ne događa se to samo u Hrvatskoj. Ni u BiH neki se nisu mogli pomiriti s mojim uspjesima, a postigao sam više od svih u njihovoj povijesti. Ima također onih koji se nadaju da će postati slavni ili steći autoritet ako mene napadaju. Neki, pa i najviši nogometni dužnosnici, stalno ponavljaju kako ja nisam trener, već da sam samo motivator. A kakav sam ja to motivator kada urlam na utakmicama u Kini ili Iranu ‘idemo, idemo’, a moj prevoditelj tiho, da ga se jedva čuje, ponavlja ‘idemo, idemo’. Pa koga to može motivirati. Tu objedu prvi je lansirao Vlatko Marković kada sam odlazio u Švicarsku, u Grasshopers. Zaista nisam znao jezik, pa nisam bio u mogućnosti igrače na pravi način motivirati, ali osvajam dva prvenstva. A, znaš zašto?”

“Ne.”

“Jer sam, sine, prije svega veliki strateg, a tek nakon toga i sjajan motivator. A kada se to dvoje spoji u jednoj ličnosti, onda je taj čovjek najbolji trener na svijetu.”

“To se spojilo u vama?”

“Naravno, sine. Kunem ti se na sve živo: znam i osjećam da sam najbolji na svijetu. Svi koji rade sa mnom to će potvrditi. Na žalost, nemam gard velikana, nisam bahat i ohol, pa se zbog toga jedan Medić meni usudi reći da je bolje razumije nogomet od mene. To se jednom Capellu, Mourinhu ili Iviću nikad ne bi moglo dogoditi. Kada im netko prigovori, oni ga udare nogom, pošalju ga u materinu, a ja diskutiram, a na kraju se povučem. Ja sam ipak iz Travnika, nisam veličina kao oni. Oni su mački, a ja nisam. U tome je razlika. No, to je moja sudbina, zato sam sam kriv. Trebao sam biti ohol, bahat, odbijati svakoga od sebe, ali ja tu veličinu nemam. Da se Capello rodio u Travniku, nikad ne bi došao dalje od Turbeka, mjesta sedam kilometara od Travnika. Znam više o pripremama momčadi, taktici i strategiji od svih njih. Ali, ponavljam, ja nisam veličina kao Mourinho ili Capello. Osporavanje mojih uspjeha u Hrvatskoj i BiH pokazuje da se mnogi nikada neće pomiriti s činjenicom da sam toliko napravio za hrvatski i bosanski nogomet.”

“Niti jednom treneru u Hrvatskoj nije lako?“

“Svi su naši treneri jadnici. Njihov život se može svesti u nekoliko riječi: mala zadovoljstva i velika razočarenja. Budeš šampion, igraš sjajno, a onda izgubiš jednu utakmicu i sve je gotovo, svi te otpišu. To nije posao, to je avantura. Treneru leti glava zbog jedne utakmice, a neki dovedu ekipu do ispadanja, niti ih tko što pita, niti se oni zapitaju jesu li oni krivi za debakl. O trenerskoj sudbini odlučuju neznalice i nesposobnjakovići. Zato je naš nogomet danas tu gdje je.”

“Problem je što se naši treneri nisu potvrdili u inozemstvu, osim Ivića i vas.”

“A gdje će se dokazati. Pa oni nemaju gdje pokazati svoju kreativnost i znanje jer su ovisni o neznalicama koji upravljaju klubovima. Kako će trenirati igrače koji mjesecima ne primaju plaću, kako će ih motivirati. Sine, naš najveći problem su neimaština i ovisnost o neznalicama i nesposobnjakovićima.”

“Najbolju utjehu za sve nedaće, sami to govorite, nalazite u pogledu na račun u banci…”

“Koliko god to izgledalo nesimpatično, poručujem mladim ljudima da je u životu najvažniji novac. Svi kažu da je najvažnije zdravlje, ali ako se razboliš tada je najvažniji novac, bez novca i najzdraviji čovjek je gotov. Da ga nisam imao, bio bih već davno mrtav. Mogao sam platiti najbolje svjetske liječnike i to mi je spasilo život. Zbog toga još radim kako mojih šestero unuka nikada ne bi prošli ono siromaštvo koje sam ja prošao. Svaki Božić i Novu godinu moja tajnica Ljubica podijeli oko 150 tisuća kuna ljudima kojima je taj novac potreban.”

Razdragan, a onda smrknut

Nakon što smo završili prvi dio intervjua, Blažević je vidljivo raspoložen i zadovoljan potražio prijevoz do svog hotela.

Kada je taksistima pokazao posjetnicu s adresom, odmah se oko njega okupilo desetak ljudi, svi su pohrlili pozdraviti trenera njihova omiljena kluba. Na ulasku u taksi ponosno nam je i razdragano dobacio: “Vidiš, sine, nisam ti lagao, ovdje me zaista više vole nego u Hrvatskoj”.

Drugo jutro Blažević nas je dočekao u kampu. Bio je to, međutim, posve drugi čovjek. Zdvojan, zabrinut, smrknut…

“Pun sam briga, sine, moram pripremiti momčad za utakmicu, a osim toga svašta sam jučer, bez ikakve potrebe, izgovorio. Što će to meni, ja sam star čovjek, ne želim se svađati s Markovićem, Mamićem, Medićem i drugima koje sam spominjao… Malo mi je ostalo, bolje da to proživim u miru nego u svađama…baci, molim te, sve što sam vrijeđao i ogovarao”, rezignirao je preklinjao Blažević. Doimao se doista iskreno, ali i umorno i razočarano. Ni traga od samouvjerenog Blaževića od sinoć, punog optimizma. Sada se doimao umorno, hodao je pognutih ramena, govorio u po glasa, ni traga jučerašnjoj energije. Pitamo ga nije li takvoj promjeni raspoloženja kriv njegov samotnički život u izolaciji?

Slobodno vrijeme? Nema ga

“Šangaj je grad u kojem jedan boem, švaler i vagabund kao što sam ja, ima pri ruci sve što mu treba, nema boljih uvjeta za zabavu od Šangaja. Prelijepe žene, puno mjesta za izlaske, krasni ljudi, svi bi me željeli vidjeti u svom društvu. Ali ne, ja sam se posvetio nogometu: posve sam se predao poslu, onomu zbog čega sam došao. I tako se najbolje osjećam.”

“Kako podnosite takav život, što radite u slobodno vrijeme?”

“Nemam ga, sine. Navečer sa svojim pomoćnikom Besekom gledam kazete s utakmicama svojih protivnika. Ponekad i po pet sati proučavam istog suparnika i istu utakmicu. Jučer sam poslao Beseka u Peking da vidi sljedećeg suparnika te da mi donese kazete s njihovih utakmica. Imam slabiju momčad od drugih, ali sve pobjeđujemo, jer protivnike taktički nadmudrim. Naprosto pronalazim njihove slabe strane.”

“Teško vam se može povjerovati da uživate u izolaciji kampa, daleko od grada i ljudi?”

“Razočarat ću vas, a sigurno i neke moje intimne prijatelje kada im kažem da se u Šangaju dobro osjećam, da mi je odluka da odem tako daleko puno pomogla. Nije, dakako, bilo lako otići tako daleko. Ali, Bože hvala ti da sam tu, da ne trebam proživljavati ono što se događa u domovini. Kao čovjek koji je sudjelovao u stvaranju hrvatskog nogometa i njegovog imidža, da sam ostao kod kuće, takvu katastrofu ne bih preživio. Dolaskom ovdje poštedio sam se muka kroz koje svaki ljubitelj nogometa u Hrvatskoj sada prolazi. Naš je nogomet doveden u stanje na koje nitko ne može biti ponosan.”

“Čuli smo da ste se rasplakali pred hrvatskim paviljonom na Svjetskoj izložbi. Ipak vas, znači, muči nostalgija?”

Siromašni hrvatski paviljon

“Bilo me je sram pred tim mladim ljudima, ali zaista sam se rasplakao kada sam vidio crveno-bijele kockice i naš paviljon. Ali plakao sam i kada sam vidio kolika je razlika između našeg siromašnog paviljona i raskoši i bogatstva drugih država. Ljudi su si dali truda, ali bez novca ništa se nije moglo napraviti. Kroz naš je paviljon, kažu, prošlo više od 500.000 ljudi. Bit ću možda malo neukusan, ali vatreni, naša brončana reprezentacija iz Francuske i Svjetskog prvenstva 1998. najzaslužnija je za to. Proslavili smo Hrvatsku po cijelom svijetu, pa i po Kini. Statistika kaže da je za Hrvatsku prije svjetskog prvenstva znalo sedam posto ljudi na svijetu, a po završetku 37 posto. Kada vide fasadu i kockaste dresove, Kinezi hrle vidjeti što ima u našem paviljonu.”

“Zar ipak ne bilo ljepše šetati Zagrebom, zabavljati se s unucima i uživati u druženjima s prijateljima?”

“Da, pa da me onda na svakom ćošku presreću pametnjakovići koji će mi držati predavanje i objašnjavati kako valja igrati, koju taktiku postaviti. U nas svaki amater misli da zna više od profesionalca koji se školovao za neki posao.”

Sjetni pozdrav na kraju

“Do kada mislite raditi?”

“Do posljednjeg daha. Imam dovoljno novca i slave, ne bi trebao više raditi, ali kada bih prestao, više ne bih bio u svom elementu. Sine, meni je ostalo još najviše pet, šest godina kvalitetnog života. Zbog toga želim osigurati budućnost svoje djece i unučadi. Ne želim da nitko od njih doživi siromaštvo koje sam ja doživio kao dijete.”

“Znači još ćete vi trenirati klubove u Hrvatskoj?”

“A to ne. Nitko se u Hrvatskoj ne treba bojati da ću se vratiti i trenirati neku domaću momčad. Nikad više neću raditi u Hrvatskoj. Jer, nije riječ o tomu da sam samo razočaran, ja sam duboko povrijeđen. I zbog toga za mene povratka nema. Veoma sam sretan koliko god mi to padalo teško, da sam otišao, da ne živim u tom blatu. Kada pomislim da mi je teško, onda se samo sjetim kamo bi se trebao vratiti i odmah mi je lakše.” Nakon što smo obećali da ćemo izbaciti sve što je loše govorio o nekim ljudima, Blažević je odahnuo. U znak zahvalnosti darovao nam je dresove svojih igrača i organizirao prijevoz do grada. Dok smo odlazili, Ćiro je stajao na vratima kampa i sjetno mahao. Ostajući sam u kampu nije se doimao odveć sretno i zadovoljno.