ARTJOM ULUNJAN

RUSKI POVJESNIČAR ZA JUTARNJI 'Ako Staljin ima zasluge za pobjedu, ima i za rasulo 1941.'

Izjednačavanje komunizma i nacifašizma ide linijom totalitarizma i autoritarizma. U tom slučaja ispada upravo ono što je rekao Geljman. Staljin jednako Hitler

Rusija dočekuje obilježavanje 70. obljetnice pobjede nad nacifašizmom u vrlo osjetljivom trenutku, kada su odnosi s nekadašnjim saveznicima vrlo napeti. Za Rusiju je pobjeda u Drugom svjetskom ratu, u kojem je SSSR dao veliki doprinos i ogromne žrtve, značajna u političkom i povijesnom, pa i nacionalnom smislu. Vladimir Putin u povodu obljetnice organizira velebnu paradu, ali je većina pozvanih europskih državnika ignorira.

- Nakon raspada i samoraspuštanja SSSR-a Rusija je postala ozakonjenom nasljednicom te države. Dolazi do kolizije - s jedne strane SSSR-a više nema, ali ima njegova pravnog i povijesnog nasljednika, koji baštini njenu prošlost i želi biti jezgra postsovjetskog prostora. I održavanje parade na Crvenom trgu dokaz je i potvrda tog naslijeđa. I zato je to vrlo važno za vodstvo Rusije u sklopu njezinih integrativnih procesa - političkih, ekonomskih i sigurnosnih - na području bivšeg SSSR-a, a i šire, ako je moguće. Dakle, 70. godišnjica pobjede i parada funkcionira kao centripetalna sila na ovom prostoru u ideološkom i političkom smislu. Svaka godišnjica u Rusiji vrlo se aktivno obilježava. To je simbol naslijeđa velike države koji i samoj Rusiji daje na značenju te potvrđuje kontinuitet državnosti i povijesti - objašnjava nam doktor povijesnih znanosti Artjom Ulunjan s Odsjeka socijalne i političke povijesti 20. stoljeća Povijesnog instituta Ruske akademije znanosti.

Rusija je u specifičnom položaju zbog ukrajinskog pitanja, sankcija i svojevrsne izolacije, a velika većina pozvanih europskih lidera neće doći na paradu.

- Da, velika većina neće doći, pa ni predstavnici onih zemalja za koje se govori da im je ‘slobodu donijela Crvena armija’. To je posljedica te nasljednosti. No, evidentno je da na obilježavanje dana pobjede neće doći ni ruski ili sovjetski, kako hoćete, ratni saveznici. To otvara mnoga bolna pitanja. Drugi problem je svakako Staljinova figura, bez koje se ne može unatoč pokušajima da ga se malo stavi na stranu. Doduše, stvara se dojam da se njegova pozicija u Rusiji opet precjenjuje te da je on neupitno pozitivna ličnost i da je njegov doprinos općoj pobjedi veći od svih zala koje je nanio. Ne bih se u potpunosti složio s tim, bez obzira na ankete koje se sada provode.

Mnogi govore o ‘košmaru u ruskoj glavi’ što se tiče Staljina: on je, svakako, krivac za represiju i nasilje, ali ipak ga ne žele proglasiti zločincem jer je ratni pobjednik?

- Ne bih to nazvao košmarom. Ili samo košmarom. Većina ostalih bivših komunističkih zemalja uglavnom je pravladala taj period i prema bivšem se režimu odnosi vrlo negativno, dok se u Rusiji negativizam još sukobljava s pozitivnim ocjenama i upravo je to ono što nazivate košmarom u glavi. Česima ili Poljacima je lakše - njima je komunizam nametnut. Kod nas - a možda je baš vama s prostora bivše Jugoslavije to najlakše shvatiti jer ste ipak imali ‘vlastiti, autentični komunizam’ i on vam nije stigao na gusjenicama ruskih tenkova - nedostaje socijalna i ideološka orijentacija u društvu.

No, htjeli mi to ili ne, priča o Drugom svjetskom ratu za Rusiju prije li kasnije završi na Staljinu.

- Staljin je svakako najkontroverzniji dio ruske, i to ne samo novije nego cjelokupne povijesti. Njega se želi, u skladu s onom već spominjanom nasljednošću, iskoristiti za političke potrebe sadašnje Rusije jer je, kažu, riječ o velikom političaru i ratnom pobjedniku, spasitelju čovječanstva od zla nacizma. No, je li on za Ruse povijesna figura ili samo simbol koji se želi iskoristiti za potrebe dnevne politike? Nažalost, jedan dio političkih, ali i stručnih i društvenih snaga još ga smatra velikim ratnim taktičarom i praktičarom. Mitologizacija Staljina koristi se u dnevnopolitičke svrhe, i to ne toliko njega kao osobe koliko njegove aure. No, i to pitanje Staljina pobjednika je nešto što je još predmet proučavanja. Sve je moglo završiti veoma tragično za SSSR, kako je bilo krenulo. Mnogi danas u Rusiji kažu - pobijedili smo unatoč Staljinu.

Postavljaju li se pitanja poput je li puno tih 20 milijuna žrtava i zašto?

- Taj je spor uglavnom apsolviran. Oko toga su se lomila koplja prije desetak godina. Jasno je da se režim prešao. Činjenica jest da zemlja nije bila pripremljena za rat, da je zato bilo toliko žrtava, da je teror trajao i tijekom rata. A za to je opet razlog sama bit tog sustava. Početni porazi i milijunski broj zarobljenih Rusa također su jedna od asocijacija imena Staljin. Nitko ne opravdava Staljina i režim za to. No, svakako da se raspravlja o nesposobnosti sovjetskog vodstva u prvim danima rata i velikim žrtvama koje su zbog toga pale. I sam je Staljin jednom rekao - za što postoje i dokazi - ‘Učinili smo toliko pogrešaka tijekom rata da bi nas svaki drugi narod, osim Rusa, protjerao s vlasti!’

Politolog Vladimir Geljman rekao je da se Rusi boje prozvati Staljina jer bi time umanjili tu veliku pobjedu te, ako je komunizam isto što i nacifašizam, onda svoj doprinos toj velikoj pobjedi banaliziramo na raspravu tipa ‘jedni su gadovi dobili druge gadove’.

- Izjednačavanje komunizma i nacifašizma ide linijom totalitarizma i autoritarizma. I zato sadašnje rusko vodstvo to prihvaća vrlo bolno. Jer, u tom slučaju ispada upravo ono što je rekao Geljman. Staljin jednako Hitler. Pobijedili su, ali nisu donijeli slobodu. To je ozbiljno pitanje koje se može usporediti s onim da proces dekomunizacije u Rusiji nije okončan. I upravo je to problem. Rusija se na neki način pribojava odreći svojega komunizma ili Staljina upravo iz straha da će on onda dovesti u pitanje i tu pobjedu. No, to je lažna dvojba. Nitko tu pobjedu ne može oduzeti, kao što ni Rusija ne može biti izvan toga. U Rusiji se pribojavaju osuditi komunizam jer tada, smatraju, dolazi u pitanje već spominjana ideja nasljednosti povijesnog i političkog prava. Ako je Staljin bio zaslužan za pobjedu, svakako je bio i za to rasulo 1941.

Mogu li se pobjeda i rat razdvojiti od onoga što je došlo kasnije - od komunizma u istočnoeuropskim državama?

- Objektivno, teško je to odvojiti jedno od drugoga. Naime, izravna posljedica te pobjede i završetka rata jest da je istočna Europa ostala pod kontrolom SSSR-a!

U Njemačkoj ili Poljskoj ni sada ne koriste termin ‘oslobođenje’, nego radije kažu ‘osvajanje’, a u baltičkim republikama govore o ‘okupaciji’.

- To je posljedica deideologiziranja povijesti, ali tu smo onda u opasnosti da sve politiziramo.

Činjenica jest da je istočna Europa najviše stradala u Drugom svjetskom ratu i ona je politička žrtva poratnih posljedica, dogovora i rezultata. Rekli smo da je komunizam stigao na crvenoarmijskom bajunetu, ali ne treba zaboraviti da su u tim zemljama postojali i jaki lijevi pokreti ili da je KP, kao u Jugoslaviji i Albaniji, osvajala bez SSSR-a.

Konačno, komunisti su samo zbog velikog angažmana SAS-a izgubili izbore u Italiji i Francuskoj. Što se tiče Estonije, je li izlaz u tome da su na strani nacizma bili zbog nacionalnog oslobođenja? Prihvatili su jednog bezočnog diktatora da bi se borili protiv drugog.

Zamjetan je i indiferentan odnos prema Staljinu, posebno kod mlađih generacija.

- Da, za većinu ljudi, posebno mladih, njegova figura nije toliko važna. Ona je bitna za državotvorce, propagandiste, povjesničare. Mislim da je to umjetno stvaran interes.

No, je li ta indiferentnost opasna u smislu da se opet neće izvući pouke iz prošlosti?

- Da, u pravu ste, opasno je to s pozicije da se nešto nauči i izvuče iz prošlosti, ali za Rusiju nije loše da sve ide ili prema zaboravu ili prema smirivanju strasti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:21