ROMAN ZORANA FERIĆA Vrijeme galebova. I zašto ih danas više nema

Lančić oko vrata. Košulja na prsima raskopčana. U mahovini dlaka - križić. Bijele traperice, možda i jedine u pristojnom stanju koje posjeduje. Crna kosa zalizana šećernom vodicom. Nakon nekoliko godina - gelom.

Galeb.

Na osami, blizu mora.

Ali ne nad morem, i ne nad morem smeća koje često natjera turiste da naglo zatvore prozore na ulasku u dalmatinske gradove. Nego nad mladom strankinjom, turisticom... U tom slučaju već će navečer preplanulom rukom za ruku držati neku drugu. Ima se posla. Ne gubi se vrijeme. S rukom u ruci, s rukom prebačenom preko mladih, golih ramena, prolazi večer. Ili pak, iz muške grupe galebova, pogled je opasno usmjeren na curicu, ili pak gospođu u godinama, s kojom neće trebati puno pregovarati. - Ima se posla, ne gubi se vrijeme.

Skidanje opsesija

Galebovi, i što im je presudilo, tako sam nekako doživjela novu knjigu Zorana Ferića “Na osami, blizu mora”. Bit će objavljena za koji dan, za Interliber -: Sam termim “galeba” ne treba objašnjavati, osim što se ponekad pitam - je li koji izvozni proizvod 70-ih i 80-ih tako dobro uspijevao kao galebarenje?

Zorana Ferića upoznala sam sredinom 90-ih, kad je objavio prvu knjigu “Mišolovka za Walta Disneya” (1996.). To je prijateljstvo dragocjeno za cijeli život, ali u tom trenutku posebno: nije preo krunicu, nije nastojao ušićariti što od aktualne vlasti - recimo, posao bolje plaćen od plaće srednjoškolskog profesora hrvatskog, što je i danas njegovo radno mjesto - i nije mislio da su Srbi krivi za sve. Najviše ga je zanimalo njegovo pisanje, a u pisanju groteska, ironija, seks i njegove posljedice, seksualne aberacije, bizarni miljei prostitucije (pri čemu je, naravno, bizarnost dolazila od autora), karikirana hipohondrija koja mu je senzacionalno uspijevala jer je samo “skidao” svoje vlastite opsesije. Nešto od toga zadržalo se i do danas. Rubne teme, na granici ekscesa, koje iskaču iz knjige kao pajaci iz kutije... Na smrtonosnom seksualnom nagnuću počiva njegov posljednji roman “Kalendar Maja” (2011.); na karikiranom liku sredovječnog muškarca kojega opsjedne seksualno ludilo spram djevojčice gradi se jedna od najboljih priča u hrvatskoj književnosti, “Forma amorfa” (zbirka “Anđeo u ofsajdu” (2000.), s kojom se definitivno “isfurao”). I ne, priča se ne događa slučajno u Veneciji.

Roman “Smrt djevojčice sa žigicama” (2003.) izgradio je na prikazu otoka Raba koji je još-malo-pa-Sodoma-i-Gomora... I u novom romanu, naravno, ima tipičnih ferićevskih “zvrčki”: u jednoj priči sasvim mlad momak poševi ženu u ozbiljnim godinama na vrlo ponižavajući način; u drugoj momak mlade djevojke spava s njezinom majkom, u trećoj mladić i djevojka, bratić i sestrična pritom, Gavran i Lena hodaju tijekom godine - duge i dosadne i teške otočne godine - da bi njega u proljeće primio nemir, nervoza, anksioznost, tolika da bi prekinuo s Lenom ne bi li obradio sve one strankinje koje se spuštaju u gradić... a najesen sve ispočetka.

Moć jezgre

Iz ljeta u ljeto on će nakupiti dovoljno materijala da, već pomalo u srednjim godinama, drži prijateljima traktate u kafiću: jukebox svira, vani sipi: “’Kad čujem ovu stvar, ča svira, sjetin se sjeverne obale Sicilije i jedne... mislin da je Gloria, Amerikanka, kako se ta jebala (...) to je zato ča žena počinje od pizde, od centra i raste na sve strane jednako, širi se u prostor, ko mala mjeri svoju visinu na pločicama u kuhinji, il si kasnije mjeri noge jesu dovoljno dugačke, a ne zna da raste iz pizde. (...) To je, kažem vam, moć moć jezgre. Žena je, jebote, zvijezda jer se čovjek razvija zvjezdasto u svim smjerovima. Kad se reče Na svoju sliku i priliku misli se da čovjek zvjezdasto raste oko svojih jezgri, pizde i kurca. Frojd je to skužil, a posli njega Staljin’. A oni oko Gavrana grče se od smijeha, Boris, Luka, Škembo nagrađuju nadahnutu propovijed i nadaju se da će biti još”.

Na moje iznenađenje (a i neko zadovoljstvo, otkad sam, barem u književnosti, izgubila poseban interes za seksualne preokupacije i iskliznuća...) Ferić kaže:

“Ne bih rekao da je galebarenje ‘rubna tema’, pogotovo ako se promatra iz očišta onih godina. Ako ste došli na more, u ta vremena, posvuda ste mogli vidjeti mladiće kako upadaju i ulijeću djevojkama... Naravno, to se događa i danas, ali nije toliko masovno. Danas galebova definitivno nema, model se istrošio kao što se troši svaki umjetnički ili kulturni model, ili model ponašanja, ili modni model. Zanimljiv mi je bio jedan članak u Startu tih godina gdje te mladiće nisu zvali galebovima nego MO, što je značilo ‘masovni osvajač’.

Kako se taj model runio, trošio? Tako što je postao smiješan. Naime, ta turistička priča o galebovima počinje iz ideje jedne lijepe ljubavne ljetne avanture. Međutim, masovnim trošenjem toga modela on se nije zadržao kao ljubavna avantura nego kao isključivo seksualna, ‘stavljanje recki’, i s vremenom, kao svako omasovljenje, pretvorilo se u vlastitu karikaturu. Zanimljiv je, u tom smislu, film ‘Grčke smokvice’, tamo su lokalni mladići već svi karikature, užasno smiješni. Do kraja 1987. ili 1988. pojavljuju se u Erotici i vrlo smiješni intervjui s dečkima koji za sebe misle da su galebovi, a zapravo su sprdnja čitavog grada, a kad iziđe intervju, i čitave zemlje. Nešto slično se s jedinim ‘pravim’ galebom u knjizi događa na njenom kraju: postaje smiješan, tužna karikatura”, sumira Ferić.

Mrtve zime

Meni osobno čini se da je galebe - te momke koji kao da žive u vječnom manično-depresivnom poremećaju, vrućim ljetima i mrtvim zimama - više od scirocca lupila emancipacija i feminizam, ali Ferić ne misli tako: “Više mi se čini da je emancipacija žena pridonijela i toj priči o galebovima, jer su žene iz inozemstva dolazile s namjerom da nešto dožive. Taj doživljaj im je i društveno bio vrlo važan kad se vrate s ljetovanja. K tome, stvar ide paralelno i s rađanjem nudizma, pokazivanjem tijela, osobađanjem tijela u svakom pogledu, pa i seksualnom.

U knjizi je opisan trenutak u kojemu je na otok Rab došao nudizam, u priči o kralju Edwardu VII. i Wallis Simpson, koja se na opći užas sunčala gola. Poslije je na tome mjestu i bila nudistička plaža. Dakle, možemo slobodno reći: emancipacija žena je pridonijela širenju tog velikog mita o galebovima, kao i njegovu gašenju u Hrvatskoj. AIDS je ugasnuću pomogao, a s 90-ima, naravno, s ratom, ta se tradicija zauvijek prekida”.

Roman “Na osami blizu mora” stvoren je od ulančanih priča: danas omiljenom kratkopričaškom postupku, a Ferić me upozorio da je Huxley još 30-ih prognozirao tu formu kao književnu formu budućnosti. Dobro, ok, ali tu gorim od želje da napišem kako sam na situaciju u kojoj objašnjenje jedne priče (“Kuća s mezaninom”) nalazim u drugoj (“Jonić”) najranije našla kod Čehova: Slikar iz grada, koji ljetuje na prijateljevu imanju, zaljubi se u mladu djevojku sa susjednog veleposjeda. Tamo su dvije kćeri, starija, opsjednuta dobrotvornim radom i pomaganjem seljacima, uvijek puna pizme prema slikaru koji se ne bavi ničim “korisnim” i, općenito, nije više od stjenice. Kad joj mlađa sestra prizna da su slikar i ona zaljubljeni, starija je šalje u udaljenu guberniju, tako da je slikar više nikad ne nađe... Zašto? E pa, molim: A. P. Čehov, “Izabrane pripovijetke”, Nakladni zavod Hrvatske, 1947. Preveo Iso Velikanović.

Upravo tako kod Ferića mnoge priče dobivaju (jedno od mogućih) objašnjenja u sljedećoj. Poredane kronološki, prve govore o junacima mladima, a zadnje o njima istima, ali u srednjim godinama. Stalo mu je bilo pokazati te mladiće kad su bili mladi i što se s njima dogodilo kasnije. Postoji, kaže, neka pravilnost u tome, reklo bi se - karma.

Galebarska situacija je po prirodi svojoj seksistička, politički nekorektna. No, je li umjetnost dobar medij da se u nečemu susprežemo?

“Ne, nema za umjetnost susprezanja. Ali je umjetnost medij u kojem je nužno pokazati i drugu stranu. Kao što u ‘Mletačkom trgovcu’ s jedne strane imamo mladog, uspješnog i zgodnog trgovca, s druge imamo Shylocka koji je odvratan, ali ima svoje argumente. I nisam se cenzurirao i zato što sam bilješke za ovu knjigu pisao još dok sam završavao ‘Kalendar Maja’ kao neku vrstu oduška, čak nisam mislio da će nastati knjiga... a upravo ona mjesta na kojima sam si dao najviše oduška bila su najbolja. Zato nisam knjigu htio posvetiti jednom liku, nego nekolicini njih - četiri su muška lika i dva ženska - i pri tome je samo jedan ono što bismo mogli nazvati ‘pravi galeb’, ostali su dečki koji se brčkaju u moru.... ali ribe manje-više skliznu iz kljuna.

Tu su i dvije žene, stara Nona i Lena. Dakle, pokušao sam prikazati i tu drugu stranu, ne s namjerom da žene prikažem kao žrtve, jer one to nisu, ni u kom slučaju, nego da pokažem i drugu stranu jednoga fenomena ili jedne potrebe koja se u ljudima pojavila, trajala 20-ak godina i onda naprosto zamrla. Jesu li patile? Pa, pošto je taj fenomen bio poznat i u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj, na cijelom Mediteranu, to je bila jedna opća priča kao što su u Grčkoj bili mitovi. Većina žena je za njih znala - nije tu baš bilo previše naivnih. Možda onih ispod 13 godina da”, smije se Ferić i nemilice nastavlja: “Te cure bi, kad bi jedan odustao ili bi mu bilo dosta, našle nekog drugog. To je bilo vrlo lako, pogotovo djevojkama. To je bila priča u kojoj su sudjelovala oba spola, samo su dečki naivno i stereotipno mislili da oni vode igru... Na jednom mjestu u knjizi se kaže da su dečki i cure jedni drugima trofeji, da one u svoje spomenare stavljaju sprešane cvjetove, a oni kovrčave dlačice”, opisuje Ferić koji je, odrastajući, puno vremena provodio na Rabu, pa je mnoge stvari mogao vidjeti iznutra, čuo je što ti mladići među sobom pričaju, kako se odnose prema tim djevojkama i jedni prema drugima, udahnuo je duh toga vremena...

“Ja? E pa sad... nisam sudjelovao u tom vremenu na način galebova, ali je uvijek bilo nekih stvari koje su učinile život po ljeti lakšim”, migolji Ferić pa doda: “Ja bih se odmah zaljubio i galebarenje bi bilo gotovo.”

OTVORENA UTROBA

Je li to stanovito “omekšavanje diskursa”, odustajanje od velikih deskriptivnih potencijala “seksa za jednu noć” Ferićev prirodni put, recimo, sazrijevanja ili ipak knjiga za sebe?

“To je knjiga za sebe. Ovo možda jest malo utišana knjiga s obzirom na temu, ali kad bi netko baš pokušao pobrojiti što je tu sve ekscesno, toga bi bilo podosta... Stalo mi je bilo do toga da likovi ne budu ni karikature, ni manijaci, nego naprosto ljudi, ali s otvorenom utrobom. Oni koji su ustali s autopsijskog stola i sad hodaju po toj knjizi. Dakle, muška potreba da se neka djevojka zaštiti i do apsurdnih razmjera naprosto je imanentna potreba, kao i potreba da spavaju sa što više žena, i da im to ne bude užitak nego sport, to je također jedna od potreba, samo što se o njima baš ne govori previše. Zato što ih je sramno spominjati ili glupo ih je spominjati... u javnome diskursu.Dakle, gdje god se sastanu muškarci, imali oni 30, 50 ili 70 godina, oni pričaju o tome, samo netko o sjećanjima, neki o onom što im se trenutno događa.”

Pitam, i sebe i Ferića, kako će knjiga o galebarenju proći u današnjoj Hrvatskoj u kojoj konzervativizam i patrijarhat lako napipavaju meki trbuh, baš kao devedesetih?

“Ne znam kako će proći”, kaže Ferić. “Ali kad govorite o jačanju konzervativnih stavova, naročito mladih, ja bih rekao da su oni selektivni, dakle - rezervirani za javni diskurs, što god to ‘javno’ značilo. Dakle, sramno je biti promiskuitetan, stupati u spolni život prije braka,... no sve to rezervirano je za ‘prezentaciju’. A istovremeno ti isti mladi ševe se rekao bih puno više nego 60-ih. Ne bih rekao da smo sve konzervativniji, nego da smo sve licemjerniji. Sve što nije po ukusu licemjerne većine, homoseksualizam primjerice, to u javnosti doživljava osude ili ignoranciju i šutnju. Nijedna društvena sloboda, koja je izborena, nije izborena zauvijek, nego se za iste stvari treba iznova boriti, i to onda čovjeku doista mora izgledati kao onaj Sizifov kamen...”