PRVA ISPOVIJEST

ROBERT ZUBER: ZAŠTO SAM ZAPRAVO OTIŠAO S HRT-a 'Željko Rogošić tražio je da ga potpišemo kao urednika dokumentarca na kojem uopće nije radio, ali to je tek početak'

HRT je isuviše važna institucija za ovu državu da bi bila zarobljena u raznoraznim interesnim borbama kao što je to trenutačno. I nisu to podjele na lijevo i desno, nego interesne podjele i one zbog samoumišljenja osobne veličine. A velik broj kvalitetnih ljudi gurnut je na stranu
 Goran Mehkek/EPH

Frustriran si onoliko koliko si to dopustiš. To ovisi isključivo o tebi samome. I zato, kada sam shvatio da bi mi se to moglo dogoditi, zaključio sam da moram otići s HTV-a. I usmjeriti se na nešto drugo. Razloga je više i dobro sam promislio o svojoj odluci, to je trajalo mjesecima, rekao je Robert Zuber, jedan u nizu poznatih novinarskih imena koja su potkraj godine napustila javnu radioteleviziju.

Za jedne je taj Zuberov potez bio hrabrost, a za druge ludost. No, kako god bilo, autor nagrađivanih dokumentaraca “Slučajni sin” i “Mila traži Senidu”, koji je tri godine proveo na poziciji rukovoditelja odjela Dokumentarna produkcija HRT-a, napokon je mogao otvoreno, bez ograničenja koje nameće HRT o javnim istupima svojih zaposlenika, progovoriti o stanju na Prisavlju i tome što ga je ponukalo da ga napusti.

- Kad se već sve slegnulo, a prošlo je više od pet tjedana otkako više nisam u radnom odnosu na HTV-u, ono što mi je drago jest da ne osjećam gorčinu. Shvatio sam da na pragu 40. ne mogu više funkcionirati u sustavu koji sam sebe konzumira, u sustavu u kojem se ne možeš kreativno izraziti koliko to želiš. Zbog rukovodeće pozicije moj je dokumentarizam stajao po strani. A ja sam svaki dan vidio priču koju želim raditi, želim snimati, a ne mogu jer sam smatrao nepristojnim da ja, koji sam u poziciji šefa, snimam svaka dva mjeseca novi film - objašnjava Zuber.

Poticaj za odlazak

U te tri godine napravio je samo jedan dokumentarac, film “Kandidat” s Tomislavom Pulićem, koji je ušao u program ovogodišnjega Zagreb Doxa. Naravno, želja za autorstvom u njemu fleksibilnijim, iako financijski nesigurnijim okolnostima, nije bila jedina koja ga je potaknula na odlazak. Da nešto ne valja, jasno je bilo već početkom prošlog ljeta kada je zbog sukoba sa Željkom Rogošićem, pomoćnikom ravnatelja za programa HRT-a, Zuber ponudio svoju ostavku.

- Ono što me je posljednjih šest mjeseci mučilo, bila je ta neprincipijelnost. Postalo je teško gledati kako postoje različiti kriteriji za različite ljude. U tom novom ustroju HRT-a, poštivajući ga, pokušao sam napraviti sve što mogu, učeći iz svojih pogrešaka, ne ponavljajući ih. No, shvatio sam da tu postoji zid koji ne mogu proći, dok su ga drugi elegantno zaobilazili. Kao u slučaju filma ‘Sinjska alka’. To je bio trenutak kad sam shvatio da moram zaštititi svoje ljude. Kolega Vladimir Brnardić bio je scenarist tog projekta i vrlo požrtvovno ga je odradio, temeljito istražio, bio je odličan urednik. Uoči same premijere do mene je došla vijest da Rogošić želi biti urednik tog projekta. Dakle, kad je već sve bilo gotovo, završeno. Shvatio sam da se samo želi potpisati na špicu. Uslijedila je nervoza i gotovo kontinuirani pritisak toga gospodina pa smo imali duge, ekstenzivne razgovore zbog nečega što je potpuno efemerno. Kad više nisam znao što učiniti, smatrao sam moralnim činom podnijeti ostavku. Napisao sam je i potpisao rukovoditeljici Radne jedinice Produkcijski odjeli Jasmini Božinovski Živalj i ravnateljici Produkcije HRT-a Mariji Nemčić - ispričao je Zuber.

Taktika iscrpljivanja

Ostavku nisu prihvatile, a pregovore o urednikovanju Željka Rogošića odlučile su nastaviti. Bila je to očito uspješna taktika iscrpljivanja jer Rogošić uistinu na kraju nije bio potpisan u autorskoj ekipi filma. No, Rogošić je bio samo jedan u nizu razloga koji su ga ponukali na odlazak.

- Gledao sam kako javna televizija sve više ima otklon od sadržaja koji je dokumentarni i okreće se sadržajima koji su više primjereni komercijalnim medijima. Događa se trivijalizacija programa, njegova estradizacija. I pritom, takvo što kao komentar je nepristojno reći. Pristojno je o svemu tome šutjeti. A govorimo o javnom dobru, javnoj instituciji koju je osnovala Republika Hrvatska. Koju prije svega treba očuvati, pogotovo u ovoj godini njezine 60. i 90. obljetnice, koje slave televizija i radio. Jer, nešto što su tolike generacije od Martija, Miladinova, Heitricha i svih drugih velikana te kuće gradile i nama ostavile na čuvanje, nitko nema pravo samo tako poništavati, postupno uništavati. HRT je isuviše važna institucija za ovu državu, koja može dati puno, da bi bila zarobljena u raznoraznim interesnim borbama kao što je to trenutačno. I nisu to zapravo podjele na lijevo i desno kao što se često predstavlja, nego interesne podjele i one zbog samoumišljenja osobne veličine manjine. A velik broj kvalitetnih ljudi, koji ne dolaze do izražaja, gurnut je po strani. To, dakle, ne bih dijelio na lijevo i desno, nego na one koji za sebe misle da su bogovi novinarstva, zabave, voditeljstva, drame - ističe Zuber.

I on je tako prije tri godine postao šef, uvjetno rečeno, grupi onih autora koji su, među ostalim, ta tiha većina, a negdje bi ih svrstali i među “desne”. Zuber je, pak, uvijek slovio kao “lijevi”. Prije tri godine poslan je u odjel koji se kolokvijalno na HTV-u naziva “grobljem slonova”. Međutim, njega, tvrdi, ideološke podjele nisu zanimale. Nadograđujući rad svojih prethodnika, uspio je s kolegama iz odjela vratiti HTV-ove dokumentarne filmove na festivale, među kojima i na onaj regionalno najvažniji - Zagreb Dox. I zbog toga je iznimno ponosan.

- Moram reći da bez obzira na naša povremena neslaganja, kreativna, ali argumentirana, s mojim prvim nadređenima, Jasminom Božinovski Živalj i Marijom Nemčić, nikad od njih nisam dobio nož u leđa. U ove tri godine uvijek su stale iza nas. Ako je bilo nešto što nisu htjele podržati, onda su mi to rekle u lice, a to poštujem - istaknuo je Zuber te dodao kako je u tom svom mini-kozmosu vjerovao da doista može napraviti dosta.

Preskočena mišljenja

No, onda su ponovno raspisani natječaji za odabir programa od nezavisnih producenata. U povjerenstvu zaduženom za nabavu dokumentarnih sadržaja Zuber je sjedio uz sada umirovljenoga Đelu Hadžiselimovića, pomoćnika ravnateljice Produkcije HRT-a za produkcijske službe Zorana Mihajlovića, Sinišu Galara...

- Mislim da smo u ove tri godine napravili iznimno pošten posao. I stojim iza svake recenzije koju smo napisali. Sve to funkcioniralo je do dolaska Saše Runjića na poziciju ravnatelja HTV-a. Odjednom je krenuo neobično dug proces pregovaranja i odlučivanja koje programe hoće, a koje ne. I tu shvatite da ste u pregovaračkom smislu kao rukovoditelj odjela nebitni. Često se događalo da su moja mišljenja, koja ne moraju uvijek biti ispravna, ili mišljenja povjerenstva bila preskakana, ignorirana, mijenjana, bez argumenta - otkriva Zuber.

S druge strane, nastavlja, nije imao nekih većih problema s urednicima kanala. Bilo mu je sasvim jasno da urednik HTV-a 1, Igor Tomljanović, kao podređeni Runjiću samo provodi njegovu politiku i logiku koja je Zuberu osobno bila apsolutno nelogična.

- Dokumentarnom sadržaju, dakle onome što je bilo u mojoj nadležnosti, stalno se mijenjao termin. Najave se filmovi pa se par dana prije skidaju s programa. Tu nema nikakvog kontinuiteta, u programu, i to ne samo u dokumentarnom, događa se jedan kupus. No, o obrazovnom programu i sportu mogu govoriti nadležni kolege, nije to na meni. Ali, u svemu tome vidite jasno nestajanje domaćeg javnog sadržaja. Imate osjećaj u jednom trenutku da je javna televizija postala veliko kulinarsko-zabavno podneblje u kojem se informativni program pokušava održati. A ne znam kako će im to uspjeti kada urednici misle da gledatelje moraju pridobiti komercijalnim sadržajem - zaključuje Zuber.

Na kraju je zbog svega toga došao do spoznaje kako svoje godine do mirovine ne želi potrošiti u tom ozračju i na kraju postati frustriran. Ironijom sudbine, filmom “Kandidat”, koji je radio u produkciji sad već svoje bivše kuće HRT-a, vraća se među dokumentariste. Upravo zato dokumentarac, koji tijekom šest mjeseci prati izbore za predstavnika stanara u jednom zagrebačkom neboderu, uz smijeh naziva epitafom.

- I danas su neki kolege zbog otkaza koji sam dao u šoku jer je tržište nesigurno, ne znaš što će te dočekati. No, meni se od filma ‘Mila traži Senidu’ otvorilo područje koje nije samo novinarsko i nije ograničeno samo na Hrvatsku. To je nešto što je HRT dao meni. Kao što sam mu ja, vjerujem, vraćao priznanjem, pozivima svih europskih dox festivala, suradnjom Instituta za dokumentarni film u Pragu, međunarodnim koprodukcijama… U onom trenutku kad je vijest da odlazim s HRT-a objavljena na naslovnicama novina, što je za mene bio šok jer nisam očekivao da sam toliko važan da naslovnicu dijelim s nekim od političara, telefoni su počeli zvoniti. Ponudilo mi se nekoliko projekta za koje vjerujem da će biti vrlo uspješni - objašnjava Zuber.

Kontaktirao ga je i producent iz Rima te trenutačno pregovara o režiranju filma o Hemingwayu i Rommelu u povodu 100. godišnjice bitke na sjeveru Italije. Dubravko Merlić prišao mu je s dokumentarnim konceptom Željka Matića “Sudbonosni zalogaj”, seriji o povijesnim događajima koji su se događali za stolom. U produkciji Nukleus filma dovršava dugometražni dokumentarni film “Život od milijun dolara”.

Ovisni o tuđem ukusu

- U vremenu kad su komercijalne kuće u Europi, poput HBO-a, ITV-ja i Canala +, sve zainteresiranije za dobre dokumentarce, ne mislim da je ludost okrenuti se tržištu. Treba vjerovati u inteligenciju naših gledatelja. I namjeri da ih i naše televizije takvima tretiraju. S druge strane, vidim mogućnost pokretanja web stranice kao novog nelinearnog prostora za dokumentarni sadržaj, kojom bi se pokušala smanjiti produkcijska ovisnost o televizijama. Danas je upravo ta ovisnost jedan od većih problema neovisnog produciranja dokumentarnog, ali i drugih programskih sadržaja. Dakle, ovisite o nečijem ukusu, trendu, pa zato puno dobrih filmova ostane nezapaženo. Ideja mi je u konačnici stvoriti platformu, virtualni centar za dokumentarni film za cijelu Istočnu Europu. Krenuo sam već i u samostalni projekt ‘Na burzi’, film koji se u ich formi bavi mojim odlaskom na Zavod za zapošljavanje. A taj film nastaje praktički sam od sebe - završio je na kraju Zuber.

Hlo i ja se ne volimo, ali kada su joj dali otkaz, njoj bliski ljudi su je napustili pa je zvala mene

Govoreći o nedosljednosti na HTV-u i lažnim podjelama kolega na “lijevo” i “desno”, Zuber je progovorio o još uvijek aktualnom slučaju - otkazima Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić, koji su uslijedili nakon njihova javnog verbalnog obračuna.

Jedinstveni nastup

- Prvo moram reći da se Hloverka i ja ne ljubimo, i to javno. S druge strane, da nije bilo njezina prozivanja kako nemam diplomu, kao jedini krimen koji mi se mogao pripisati, vjerojatno nikad ne bih diplomirao. Ali mi smo se uvijek kačili oči u oči. Slučaj otkaza Elizabeti Gojan za mene je bio doslovno strašan i sud ju je, na svu sreću, vratio na posao. Netom nakon odluke o otkazu sreo sam Gorana Radmana. Ustvrdio je da sam vjerojatno ljut zbog otkaza i dodao da je otkaz proizašao iz zaključka Pravne službe. Pitao sam ga je li svjestan što je napravio. Rekao mi je: ‘Ja sam spreman, ako sam pogriješio, snositi posljedice’. A koje će to posljedice biti po njega? HRT će platiti štetu, dakle ne on iz svog džepa, a ono što je proživjela Elizabeta Gojan, samohrana majka dvoje maloljetne djece, taj strah i stres, to nitko ne može platiti. U tom nekom ljudskom momentu duboko sam se zaprepastio njegovim postupkom kako zbog Elizabete tako i zbog Hloverke, bez obzira na moje mišljenje o njoj - rekao je Zuber.

Tada se stvorio trenutak da, bez obzira na međusobne razlike, nastupe jedinstveno. S kolegama je predložio zajedničku konferenciju za novinare u HND-u.

Nije joj bilo lako

- Taj Radmanov potez bio je udar na profesiju, na slobodu javne riječi. Ne slažem se s Hloverkinim postupkom, ali ne mogu joj niti oduzeti pravo da iznese svoje mišljenje. Štoviše, mislim da je ta njezina peticija protiv Elizabete Gojan, koju je počela provoditi s Jozom Barišićem i Draženom Majićem koji su s njom zdušno hodali po HTV-u, bila duboko nekolegijalna. No, ima pravo reći što misli, i to je bio princip koji smo zajedno mogli braniti. Sanja Mikleušević, Maja Sever, ne znam koliko nas je bilo došlo tamo. Skinuo sam zato kapu i kolegi Mariju Ragužu, koji je ipak došao. No, nisu se pojavili ni Barišić, ni Majić kojega je uštekalo, kaže, u leđima. Nitko s te ‘Hloverkine’ strane. Kad je trebalo stati iza svoga, nestali su? Nisu stali iza Hloverke. Kako je ona tada bila na bolovanju, ja sam bio taj koji je morao dočekati njezina odvjetnika. Koga je morala nazvati pokraj svih da to učini? Mene. Intimno vjerujem da Hloverki nije bilo lako i da ju je povrijedila činjenica da se od tih ‘njenih’ nitko nije usudio pojaviti - ispričao je Zuber.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 19:57