REPORTERKA JUTARNJEG S JEHOVINIM SVJEDOCIMA 'Mi više nismo oni isti dosadni ljudi koji vam zvone na vrata. Promijenili smo se'

Da Zagreb ima dvoranu kapaciteta 50.000 ljudi, mi bismo i nju napunili!”, samouvjeren je glasnogovornik Jehovinih svjedoka Joško Liović. Svakih par sekundi izusti “Ciao!” i “Hello!”, kima glavom ljudima koji hodaju naokolo, po do u detalje osmišljenu i uređenu dvorištu glavnog ureda zajednice za Hrvatsku i BiH, na zagrebačkom Jankomiru. Gledam kako lelujaju o konop pričvršćene, rukom, različitim jezicima ispisane poruke zahvalnosti za gostoprimstvo. Od zvizdana smo se sklonili pod veliki bijeli šator, oko nas ružičasti baloni i šarene zastavice, ljudi odasvud, od Australije do Amerike, jedu paški sir i raspravljaju o receptu za štrukle. Iz Sarajeva su stigla dva bračna para, “specijalno, peći ćevape!”. S malene pozornice dopiru zvuci flaute i violine... 15.000 Jehovinih svjedoka, koliko ih se prošlog vikenda okupilo na međunarodnom kongresu u Zagrebu, nije nakon toga hitro napustilo grad. Dio je otišao na Jadran, dio se vratio kućama, a oko 3000 njih ostalo je danima poslije ne bi li vidjeli upravu Jehovinih svjedoka za Hrvatsku i BiH, potom obišli grad.

Puni autobusi

Puni autobusi pred središte zajednice dolaze i odlaze, gužve, ipak, nigdje, sve je dobro koordinirano, točno se znade koja je grupa u koje doba i na kojem mjestu, što tko radi. Jehovini svjedoci, razdragani i nesputani poput djece, u šatoru u susjednoj dvorani grcaju od smijeha dok razgledavaju audio i video studio u kojem nastaju materijali za zajednicu u Hrvatskoj. Zabavlja ih da svaki zapjeva pred mikrofonom, jer van izlazi softverski namjerno izobličen glas. “Ovo je genijalno!”, previja se od smijeha stasom golemi Greg Hochway koji je na kongres došao iz Amerike. Nato i Mađarice žure nešto otpjevati.

Prvi Jehovini svjedoci u Hrvatsku su stigli 1920-ih. U ono doba njihove misionare nazivali su - kolporterima. 1953. dobivaju službeni status vjerske zajednice. 1990. ih je na prostoru cijele bivše države bilo 7000, danas ih je samo u Hrvatskoj oko 5500.

55-godišnji glasnogovornik Liović rastao je u Kaštelima, roditelji su mu bili članovi zajednice. Vjernici poput njega, rođeni u obiteljima Jehovinih svjedoka, zapravo čine mali dio, zajednica raste. I njegova je supruga bila još djevojčica kad joj je majka postala Jehovin svjedok. Otac, katolik, do kraja je ostao pri svome. Liović je neko vrijeme u Splitu radio kao inženjer telekomunikacija, supruga je bila računovotkinja, imali su “dobra primanja i odlične poslove koje smo voljeli”, a onda je mladi par odlučio staviti se na raspolaganje zajednici. “I prije vjenčanja smo razgovarali o tome kuda usmjeriti svoj život.” Te 1989. bili su se voljni seliti gdje god je trebalo na području tadašnje zemlje. Prvo su ih rasporedili u Dubrovnik, kratko nakon toga u Zagreb. Liović, među ostalim, koordinira rad odjela za prevođenje, u kojem je više od 30 ljudi. Radi osam sati dnevno, a u slobodno vrijeme propovijeda po Zagrebu, zvoneći na vrata.

Mali nogomet

Spominje da, kad nađe vremena, igra mali nogomet, ponekad tenis, voli brdski biciklizam i putovanja... “Zajednica nam osigurava sve nužno za život, ali ne radimo za plaću. Nitko od nas ne potpisuje ugovor, možemo otići kad god želimo bez da objašnjavamo razloge.” Pitam ga kako čovjek koji 25 godina puno radno vrijeme, a često i više od toga, volontira uspije skupiti novac za putovanja, tenis... Jasan odgovor ne dobivam, makar spominje da neki volonteri imaju nekretnine, dobivaju rentu. Obitelji Jehovinih svjedoka ponosne su kad netko njihov odluči postati volonter, često su spremne financijski pomoći. Liovići skupa sa 70, kako se međusobno oslovljavaju, braće i sestara, također volontera, žive u Betelu, duhovnoj zajednici na Jankomiru, gdje im je i ured. Po dvoje ih je u stanovima od 40-ak kvadrata, bilo bračni par ili cimeri. Kuhaju zajedničke objede, zajednička je i praonica rublja... Među volonterima što žive i rade u Betelu gotovo polovica nisu iz Hrvatske. No, svi dobro govore hrvatski. Britanac James Popham i Talijan Ulisse Coli stigli su odavno. Popham je najprije propovijedao po Podravini, a sad je u uredu u Zagrebu. Coli propovijeda među talijanskom manjinom u Istri.

“Kao Jehovini svjedoci trudimo se stajati iza onoga što govorimo - ako Biblija uči da trebamo biti pošteni u svemu, onda to znači čak i u najsitnijim stvarima, nema švercanja u tramvaju, plaćamo pričuvu, televizijsku pretplatu...” Crkve ne grade, okupljaju se obično dva puta tjedno u jednostavnim dvoranama za sastanke kojih je, samo u Zagrebu, šest. Među Zagrepčanima je 2000 Jehovinih svjedoka. Ne koriste križ kao vjerski simbol. “Biblija ne odobrava idolopoklonstvo bilo kojeg oblika, bilo da je to građevina, simbol, slika, ikona...”, objašnjava. Nemaju ni obrede, samo krštenje, koje zovu “čin”. Krstiti se je moguće od rane tinejdžerske dobi, računaju da već u to doba čovjek može zrelo razmišljati o vjeri. Ne postoji ni ispovijed. “Zašto bih sjeo ispred neke rešetke i nekom s druge strane govorio svoje grijehe da mi taj kaže ‘Idi, sine, oprošteno ti je’, kad je taj možda gori od mene?”, kaže Liović i spominje još ponešto od različitosti u dogmama i nauku: “Marija nije Majka Božja, ona je majka Isusa Krista, a Isus Krist nije Bog, on je sin Božji. Biblija ne naučava Trojstvo”.

Pokrivanje grada

Jehovini svjedoci organizirani su u skupštine, teritorijalne jedinice koje pokrivaju određene dijelove grada, primjerice postoji skupština Špansko, skupština Črnomerec... U Zagrebu ih ima 15, starješine vode skupštinu, tj. sastanke zajednice.

Ne slave Božiće i Uskrse. “Jedino što treba slaviti je sjećanje na Isusovu smrt, jer je njome otkupio čovječanstvo od grijeha.” U doba oko Uskrsa imaju najvažniji sastanak u godini, Sjećanje na Kristovu smrt. Na njemu ih se, po zajednicama širom zemlje, okupi do 12.000, makar je tek polovica ili nešto manje od toga krštenih, a drugi su “ljudi koji povremeno dolaze na sastanke i pozitivni su prema našim vjerskim uvjerenjima, ali još uvijek sebe ne predstavljaju kao Jehovine svjedoke”.

Ne slave ni rođendane jer “Biblija naučava da slavimo Stvoritelja, a ne one koji su stvoreni, tj. sebe ili člana svoje obitelji”. Na pitanje zašto odbijaju transfuziju krvi, Liović kaže da bi nam “trebalo sat vremena razgovora da vam to pojasnim”, maši se za iPad sa stola, stavlja naočale, pa surfa službenim globalnim stranicama zajednice, prevedenima na razne jezike, tako i na hrvatski.

‘Mi smo legalisti’

“Samo da se malo podsjetim, u vezi s transfuzijom je nešto jako zanimljivo...”, popravlja naočale, naglas, ne sasvim razgovjetno, čita poglavlje. “Transfuziju, kako vidite, ne prihvaćamo iz vjerskih, a ne medicinskih razloga. Biblija pokazuje da je krv simbol života a da život pripada Bogu... No, bilo bi užasno da odbijamo drugu liječničku pomoć, to ne, dapače”, zaključi.

Političkim strankama se ne priključuju, ne izlaze ni na izbore. “Kaže mi prijatelj nedavno da nije išao na izbore jer na listi nigdje ne stoji Isus Krist, a on je svoj izbor već davno napravio.”

Legalisti su, no Biblija je iznad zakona bilo koje zemlje, pa tako i tamo gdje je vojni rok obligatoran odbijaju nositi oružje. “Ići u vojsku ili u rat nije u skladu s Biblijom.”

Nepokolebljivi u svojoj vjeri, Jehovini svjedoci odbili su 1933. dići ruku u znak pozdrava “Heil Hitler!”, kamoli pristati na novačenje među SS-ovce, pa niti u Wehrmacht. U travnju 1935. Hitlerova vlast ih je i formalno zabranila, uništavaju im okupljališta, spaljuju knjige, nastavili su djelovati ilegalno. Računa se da ih je oko 10.000 prošlo nacističke logore, između 2500 i 5000 je ubijeno. Za razliku od Židova i Roma, Jehovini svjedoci mogli su se spasiti nacističkih progona po cijenu da odustanu od svoje vjere. To što su ustrajali, makar progonjeni i ubijani, priskrbilo im je respekt.

Svjetsko sjedište im je u njujorškom Brooklynu. Utemeljio ih je koncem 19. st. nekadašnji adventist Charles Taze Russell. Svaka podružnica Jehovinih svjedoka, gdje god da bila, funkcionira slično. Veliki dio posla u zagrebačkoj odlazi na prevođenje materijala na hrvatski. Financiraju se, tvrde, isključivo dobrovoljnim prilozima, 1953. su u Jugoslaviji priznati kao vjerska zajednica, isti status imaju i danas. “Naš račun je u Zagrebačkoj banci, a naša su vrata svim državnim kontrolama otvorena”, Liović voli naglašavati transparentnost.

Kucanje na vrata

Marko Đurović, 47-godišnji Zagrepčanin, regionalni voditelj jedne japanske kompanije za područje Hrvatske i Slovenije, Jehovinim se svjedokom, precizno, u dan, kaže, “krstio 1. travnja 2012., a Bibliju proučavam od početka 2008.” Niti je bio vjernik, niti je rastao u obitelji vjernika.

“Bilo mi je blisko tek ono običajno, tradicijsko, ali vjeru sam slabo poznavao.” Kad su Jehovini svjedoci, početkom 2000-tih, pokucali na vrata njegova stana, bio je na putu. Otvorila im je Đurovićeva supruga, katolkinja iz Sarajeva, inženjerka fizike.

“Kad je počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, nisam se u to miješao, nisam imao a prirori neki negativan stav, znao sam da to nije nešto što bi ugrozilo obitelj, poznajući nju kao vrlo racionalnu, pribranu i odgovornu osobu. Ti ljudi su bili ljubazni, vremenom sam vidio da sve ono što je u supruzi dobro postaje još bolje, da sve ono što smo gradili unutar obitelji postaje još čvršće. Rekla mi je da u prijašnjoj crkvi nije dobila njoj bitne odgovore te da zna da je to što je krenula proučavati s Jehovinim svjedocima istina koju je uvijek trebala u životu. Ona se krstila 2002.”

Kako to da se on okrenuo vjeri? “U nekoliko godina promijenio sam tri ili četiri firme, bilo je puno stresa, jako sam se mučio na poslu, bio ljutit, prevaren. O tome sam, jasno, razgovarao doma sa suprugom, a ona mi je stvari pojašnjavala kroz Bibliju. Kroz to sam počeo gledati zašto u korporaciji napreduju loši ljudi, zašto se drugi naslađuju tuđim greškama, dapače ih i potiču... Nas smo dvoje zajedno, na moju želju, počeli čitati Bibliju. No, ja sam htio čitati od početka, k’o što se svaka knjiga čita od početka.

Govorila je da je teško na taj način pojmiti Bibliju, da bi bilo dobro da imam dodatna pojašnjenja i da ona može odraditi dio sa mnom, ali da bi onda bilo dobro da nastavim s nekim tko ima više znanja i iskustva od nje. Kako je u našem susjedstvu stanovao jedan od starješina, počeo sam jednom tjedno proučavati s njime.

Prva reakcija

Kad sam konačno redovno krenuo na sastanke zajednice, to mi je bio duhovni wellness!”, kaže.

Na sastanke odlazi četvrtkom poslijepodne i nedjeljom ujutro. I kći se sa 14 godina odlučila krstiti. Danas ima 18. “Intenzivno je u vjeri, ona i supruga su u pionirskoj službi, to znači da mjesečno u propovijedanju provedu više od 70 sati.”

On propovijeda manje, ne stigne. “Jako to volim raditi. Naučio sam razumjeti i ako me netko neuljudno odbije, ako mi zalupi vrata, tko zna kakve su mu životne okolnosti. Nekima je pak teško reći ‘ne’. Nikoga ne treba suditi po prvoj reakciji. Ako imaš priliku ući s nekim u drugi, treći razgovor, često vidiš sasvim drugačiju osobu od onog prvog dojma.”

O dobrovoljnim prilozima zajednici kaže: “Mi smo se, kao obitelj, dogovorili koliko maksimalno možemo odvajati, ako dođe neki ekstra prihod i to dademo.

Dajemo od srca i s veseljem, a ne zato što moramo... i vidimo da to ide u dobre svrhe, evo, prije par mjeseci uselili smo u novu dvoranu”.

Glasnogovornika Liovića pitam koja je najgora predrasuda što ju je čuo o Jehovinim svjedocima. Na moje iznenađenje odabire onu najbenigniju: “... to da dosađujemo jer ljudima kucamo i zvonimo na vrata. Jer mi ništa ne radimo protiv volje onog na čijim smo vratima. Ako nam ta osoba kaže da ju pričati o Bibliji ne zanima, da joj više nikad ne pozvonimo, to se uvažava. Ali, ne možete valjda čovjeku zabraniti pozvoniti na nečija vrata? Pa, milijardu ljudi vam zvoni na vrata... Idemo od kuće do kuće po uzoru na apostole koje je Isus poslao da idu dva po dva i propovijedaju dobru vijest”.