REPORTER MAGAZINA NA PUTU DUGOM 1500 KILOMETARA Jadranska magistrala? To je autocesta prema onom što vas čeka u Crnoj Gori i Albaniji

Kako bi mi sada dobro došla Jadransko-jonska autocesta”, pomislio sam sredinom kolovoza ove godine dok sam se u jutarnjim satima vozio po uskoj lokalnoj cesti negdje u zaleđu crnogorskog Bara na putu prema Dubrovniku. Na izlasku iz Albanije na GPS-u ponuđena mi je ova ruta i izabrao sam je kako bi barem djelomično izbjegao vožnju po obali od Ulcinja do Herceg-Novog, dionicu koju sam prošao dva tjedna ranije u suprotnom smjeru. Pomislio sam da je bolje voziti po uskoj cesti, u hladu velikih borova, maslina i smokvina drveta nego stajati na svakih pedeset metara da bih propuštao pješake, odnosno kupače koji idu na plažu.

Dok se vozite tom cestom, miješaju se strah i divljenje. Pomislite - zar ovdje ljudi mogu živjeti - a za par minuta, kada se popnete na vrh ceste i pukne vam pogled prema moru, pomislite - kako je ovdje lijepo živjeti. GPS ne daje nikakav naziv ceste. Piše tek “road”. Broj kilometara prema Zagrebu se smanjuje na nekih 758, što je znak da se vozite u dobrom smjeru. Nešto su bolje ceste uz more, ali u ljetnim mjesecima na njima je pravi kaos. Tako je od prelaska granice između Hrvatske i Crne Gore Karasovići - Debeli Brijeg do izlaska iz Crne Gore i ulaska u Albaniji kod prijelaza Muriqan. I dalje po cijeloj albanskoj obali je isto. Ili još gore.

To je bez sumnje cestovno najizoliraniji dio Europe danas. Lijepa priroda, fantastične plaže, brojni povijesni i vjerski spomenici, ali doći do tamo prava je avantura. Danas turisti, a još manje prijevoznici robe, nemaju ni vremena ni živaca voziti pet sati da bi prošli sto kilometara, i to u permanentnom strahu od prometne nezgode.

Ovo sam ljeto putovao uzduž cijele hrvatske i crnogorske obale, sve do Albanije i Kosova te natrag istim pravcem. Sveukupno od Bruxellesa i natrag blizu 6000 kilometara. Zbog gužve na graničnom prijelazu Macelj vozio sam lokalnim cestama po Sloveniji i Hrvatskoj oko Trakošćana, po prilično uskim i teškim cestama. Ali nitko ne zna što su loše ceste dok ne prođe crnogorsku obalu i dok se ne vozi po lokalnim cestama Albanije. Jadranska magistrala u hrvatskom dijelu izgleda kao autocesta u odnosu na ceste po Crnoj Gori i Albaniji. Od Skadra u Albaniji, preko crnogorske obale do Dubrovnika nema ni punih 200 kilometara.

Ništa nije nemoguće

Tu sam dionicu prešao za šest sati, a ona je bez sumnje najteža, najsporija u cijeloj dionici od Bruxellesa i natrag. Dok sam se tuda vozio, uspoređivao sam možda neusporedivo. Sjetio sam se kako na sastanke ministara vanjskih poslova EU, kada se održavaju u Luxembourgu, vozimo ujutro do tamo, pratimo cijeli dan sastanak, pošaljemo tekstove i vratimo se isti dan natrag. A od Bruxellesa do Luxembourga u jednom pravcu ima 240 kilometara. Možda će jednog dana, kada bude dovršena Jadransko-jonska autocesta, ljudi iz Skadra moći otići na jednodnevni izlet u Dubrovnik.

Brojni turisti koji su provodili godišnji odmor u sjevernom dijelu albanske obale ili u Ulcinju u Crnoj Gori, među kojima je najviše onih iz dijaspore u Njemačkoj, Švicarskoj ili Italiji, kažu da ništa nije nemoguće i nadaju se da će uskoro vidjeti i kompletnu autocestu. “Tko bi prije deset godina rekao da ćemo iz Prizrena na Kosovu za manje od sat i pol stići na kore u Albaniji”, kaže nam jedan od njih.

Povezivanje važnih luka

Albanija je sagradila autocestu od Drača do granice s Kosovom. Kosovo je sagradilo dio do Prištine. Tako su Tirana i Priština sada povezane autocestom i može se stići za nešto više od dva sata. U planu je dovršetak autoceste po Kosovu do granice sa Srbijom i dalje do Niša. Tako bi se koridor koji ide iz Zagreba preko Beograda i Skoplja do Soluna u Grčkoj mogao povezati s krakom koji bi od Niša išao preko Kosova do luke Drač u Albaniji. Na tu bi se autocestu dalje nadovezala i Jadransko-jonska autocesta. I, kako nam kažu i u Bruxellesu, cilj dugoročne strategije je povezati autocestom gradove i turistička odredišta, kao i morske i zračne luke.

Jadransko-jonska autocesta bi, smatraju u Bruxellesu, povezala nekoliko važnih luka od Rijeke, Splita i Ploča u Hrvatskoj, Bara, Drača i Valone u Albaniji do Igoumenitse u Grčkoj. To bi pomoglo usavršavanju infrastrukture zračnog prometa, a investiralo bi se i u modernizaciju zračnih luka u Dubrovniku, Tivtu i Podgorici u Crnoj Gori, Tirani te Iguomenitsi. Ta infrastruktura je važna i za zajedničko djelovanje u zaštiti okoliša. I to je jedan od prioriteta Jadransko-jonske strategije, odnosno nove takozvane “makroregije” koju je osnovala Europska unija i koja uključuje Italiju, Sloveniju, Hrvatsku, BiH, Crnu Goru, Albaniju, Grčku i Srbiju, iako ona ne pripada Jadransko-jonskom području, ali je ostala u toj skupini jer je bila u zajedničkoj državi s Crnom Gorom kada je inicijativa pokrenuta.

Sedam država

Na sastancima “Jadransko-jonske strategije” upozoreno je da je nedovoljno pa čak i nemoguće djelovati učinkovito samo na nacionalnoj razini u zaštiti okoliša. Zagađenost ne poznaje granice ni na moru ni u zraku. Južni dio hrvatske obale bliži je Albaniji i Crnoj Gori nego Istri. Koliko je taj problem velik, uvjerila se Hrvatska kada je na jednoj plaži u zadarskom akvatoriju prije dvije godine struja donijela gomilu smeća iz Albanije.

Dakle, potencijala i nužnosti za suradnju ima, nedvojbeno postoji i želja, ali je gradnja infrastrukture preduvjet za bilo kakav daljnji razvoj. Bolje povezivanje ovog dijela Europe jedino je moguće kroz dovršetak Jadransko-jonske autoceste. O njoj se već gotovo dvadeset godina priča, postoje i ideje i projekti, ali tek se sada, kada je Europska unija izrazila želju i spremnost da barem djelomično sufinancira taj koridor, ozbiljno govori i o realizaciji, iako ga nije uvrstila među središnje europske koridore.

Ta bi autocesta trebala povezati sedam država. Išla bi od Trsta u Italiji preko Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore i Albanije sve do jonske obale Grčke.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista