REPORTER MAGAZINA NA KRIMU 'Ne treba nam taj vaš Europski sojuz. Mi smo Rusija'

Sletjevši u zračnu luku Simferopol, izvukao sam se iz gužve i uletio u prvi taksi. “Gde bi vi ni ser”, rekao je vozač. Odmah mi je bilo jasno da od engleskog neće biti nikakve koristi. Osuđeni smo na sporazumijevanje rukama i nogama. Ipak, moj hrvatski bio mu je razumljiv, a i ja sam razumijevao nešto od njegova ruskog. “Nađite mi neki hotel, samo da nije preskup”, rekoh. “To može biti problem, ali već ćemo nešto smisliti za brata Hrvata. Znate, ovih dana svi stižu na Krim. Postali smo jako popularni, teško je naći slobodan krevet.” Zaustavljamo se u polumračnoj ulici. Zapravo, sve su takve. Na ploči na ulazu piše: “Državno ministarstvo obrane Ukrajine...”, dalje i ne čitam. “Ma, krivo smo se razumjeli, ja tražim hotel”, promrmljao sam pomalo nesigurno. “Ne brinite se, to jest hotel.”

‘Mi smo svi jedno’

I zaista, Zvjezdana je hotel koji je donedavno bio isključivo u službi ministarstva, a sada je otvoren i za ostale goste. Recepcija sklepana od panel ploča i skučeni minimalistički foaje pali su u drugi plan kada je teta u školskoj kuti rekla: “Imamo još jednu sobu. Hoćete?” Naravno, a što mi drugo preostaje. Ali nije mi vrag dao mira pa sam upitao: “A čije je to ministarstvo, piše i na ukrajinskom i na ruskom.” Sašenka je odmah shvatila šalu i uz smijeh odgovorila: “Ma, sve vam je to isto. Mi smo svi jedno. Miran narod.” A onda nešto ozbiljnije dodala: “Za sve ovo nema nikakve potrebe. Ne razumijem što je ovo došlo.”

MASOVNI PROSVJEDI U DONJECKU Lavrov: 'Želimo istinu o snajperskim napadima u Kijevu'

Sljedeće jutro svjedočio sam pripajanju Krima Rusiji. Nije to bio svečan događaj, tek nekoliko šturih izjava zastupnika u parlamentu i raspoređivanje Kozaka oko zgrade. U jednom je trenutku počelo komešanje Kozaka i neka strka. Aktivistice Femena imale su akciju pokazivanja grudi na kojima su bile poruke protiv Putina. Cijela je akcija trajala tek koju minutu, a Kozaci postavljeni u živi zid blokirali su pristup. Nako što se sve utišalo, prilazim Kozaku koji je očito zapovjednik i pitam ga što se ustvari dogodilo. “Pustite te prostitutke, koga briga za njihovu golotinju. Imamo mi važnijih problema. Jel’ vi vidite što rade Amerika i Europa, stalno provociraju. Samo neka se igraju, ali Rusija je medvjed. On je miran dok spava, ali ako ga probude iz zimskog sna, vidjet će svu njegovu moć. Bolje bi im bilo da se okrenu negdje drugdje. Ukrajina, a posebno Krim su medvjedići koje će majka Rusija braniti do kraja.” Kozak mi je dao do znanja da je razgovor završen, a ja nisam htio dalje čačkati mečku. Inače, Kozaci su vrlo disciplinirani i relativno dobro opremljeni. Nemaju svi iste uniforme, ali svi imaju pripadajuće pancirne prsluke, a poneki i pendrek ili bič. Čak ni nakon višesatnog stajanja nećete ih vidjeti da sjede ili se žale, a za sinhroniziranu akciju su dobro izvježbani i djeluju u trenutku. Dok se spremno slikaju s domicilnim stanovništvom, s reporterima nemaju toliko strpljenja.

Nostalgičan put

Kako je u glavnom gradu sve utihnulo, odlučio sam posjetiti domaćina Crnomorske flote. Sevastopolj. Stotinjak kilometara ceste zadnji je put vidjelo bijelu crtu prilikom otvaranja, a s obzirom na veći broj zakrpa, to je bilo dosta davno. Ipak, to je bio nostalgičan put. Vozio sam se u Ladi 1600. Baš istoj onoj koju je prije četrdesetak godina imao i moj otac. Čak je i boja bila ista, bijela. Možda tek koju godinu mlađa od tatine. Nije da u Krimu nema dobrih auta i novih modela, dapače vidio sam i Audi R8, Leksuse i razne terence, ali vidio sam i dosta onih proizvedenih u SSSR-u.

Na radiju vijesti. Spikerica se razbacivala milijunima koje nude Amerikanci, Francuzi, Nijemci i Rusi, kao u nekom vicu. “Slušaš li ti ovo, moj drug, prijatelj. Ovi nude milijarde, ovi milijune, ovi plin, ovi ekonomiju... A ko će meni nešto dat. Hoću li ja dobit novi auto da mogu radit ko čovjek. Sve će to opet uzet neki lopovi, a ljudi... a ljudi neka pate.” Stižemo tako i do kontrolne točke, taksist se naglo uozbiljio. Zadnjih je dana na tim punktovima bilo nekoliko incidenata. Tabor pokraj ceste i betonske blokove na prometnici bili su zaposjeli valjda svi pripadnici proruskih paramilicija. Šaroliko društvo bilo je vrlo ljubazno. Zatražili su da se otvori prtljažni prostor i malo zavirili na stražnje sjedalo. Cijela kontrola trajala je samo nekoliko minuta, ali zaista niti jedne značke, iskaznice, bilo čega po čemu bi se dalo zaključiti tko su ti ljudi i u čijoj su službi. Po dolasku pitam taksista želi li da mu platim u eurima. “Ko zna što je bolje. Evo, sad će nam uvest ruske rublje, ali ja nemam mogućnosti da uštedim nešto u eurima. Meni ovo treba za život, ako možete, ja bih radije ukrajinske grivne.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista