'Reforme Jadranke Kosor su kao ‘Hamlet’ bez danskog princa'

Dugogodišnji ekonomist Bečkog instituta za međunarodne odnose, Vladimir Gligorov, detaljno govori o Programu gospodarskog oporavka, čiji je rokove realizacije Vlada zacrtala prije dva dana. Gligorov, koji se posebno bavi zemljama jugoistočne Europe, iznio je dosta kritika na račun Programa gospodarskog oporavka, iako priznaje da je mjera izmijenjenih poreznih stopa na dohodak dobra. S druge strane, Gligorov upozorava da Program ne nudi odgovor na ključni problem Hrvatske - smanjenje deficita i zaustavljanje vanjskog duga.

• Kako generalno ocjenjujete Program gospodarskog oporavka koji je prije nekoliko tjedana predstavila premijerka?

- To je ipak samo popis mjera koje se smatraju poželjnima. Tek je potrebno vidjeti što to konkretno znači. Tako da je još teško reći da je to program. Posebno je teško vidjeti u kojem je smislu riječ o programu oporavka, jer se o tome neposredno gotovo uopće ne govori. Uz to, ne vidi se kako će se rješavati ključni problem: nekonkurentnost hrvatske privrede, uporni deficit na tekućem računu i rast vanjskog duga. Tako da je ovaj program kao, kako se to kaže, Hamlet bez danskog princa.

• Kada biste pojedine mjere ocjenjivali od 1 do 5, kojoj biste dali jedinicu, a kojoj peticu i zašto?

- Nema mnogo konkretnih mjera koje bi se moglo ocjenjivati. Mislim da je najbolje zalaganje za ukidanje subvencija, ali nije jasno kako će se to izvesti (i koliko bi to moglo koštati). Također, pojednostavljenje poreza na dohodak i pretresanje lokalnih i drugih doprinosa dobre su mjere. No, malo je konkretnih ideja o smanjenju rashoda, a i generalni cilj - smanjenje udjela javnih rashoda i prihoda u BDP-u od 3 postotna poena do 2010. - nije ni konkretan niti ambiciozan. Ako, pak, nije jasno hoće li se smanjiti potrošnja, ostat će se na povećanju poreza i na dodatnom zaduživanju. Onda bi trebalo reći kako će ovo posljednje izgledati, a toga u ovom programu uopće nema. Najveći dio mjera je kvalitativne prirode i nemaju se na osnovi čega ocijeniti.

• Mislite li da Vlada može provesti sve mjere? Ima li za to snage i sposobnosti, odnosno mogu li postojeći ministri provesti sve zadane reforme? Recimo, i Sanader je najavljivao mjere, ali ih nikada nije proveo.

- Kratkoročne mjere, kojih i nema mnogo, svakako se mogu provesti - recimo ukidanje kriznog poreza ili ukidanje božićnica i sličnih davanja. Ostalo su mjere koje su srednjoročnog i dugoročnog karaktera i to nisu zadaci za ovu Vladu. A što će htjeti raditi sljedeća Vlada, to je sada teško predvidjeti.

• Može li ovakav program Hrvatsku izvući iz krize, u kojem roku i zašto?

- Ovo nije program koji predstavlja ozbiljan odgovor na krizu. Ono što je kvantitativno odnosi se na rješavanje sasvim konkretnih budžetskih problema. Sve drugo je tek potrebno operacionalizirati da bi se predviđali efekti.

• Kada bi Hrvatska mogla početi ostvarivati stopu gospodarskog rasta od 3 posto?

- MMF prognozira rast od 2,5 posto u 2011.; to je, računam, neovisno o ovim mjerama. Može se raspravljati koliko je to realno. No, one mjere koje je moguće donijeti brzo ne mogu imati velik utjecaj na rast. A ostale će se teško moći donijeti na vrijeme da bi dale efekte u 2011.

• Kritike dijela javnosti idu na to da se ovim mjerama najviše udara po srednjem sloju, a i dalje štiti bogate. Stoji li ta ocjena i je li to dobro ili loše?

- Pa, porezni teret mora u najvećoj mjeri pasti na dohotke od rada. Cilj je, iako nedovoljno snažno podržan mjerama, da se potakne poduzetnike, a to znači da se poveća, ili barem ne opterećuje dodatno, dohodak od kapitala i uopće imovine. Tako da veći dio tereta javne potrošnje mora pasti na one koji su najbrojniji i na onaj izvor dohotka koji je najveći.

• No, iz SDP-a, primjerice, dolazi primjedba da je trebalo uvesti porez na kapitalnu dobit. Premijerkini savjetnici kažu, pak, da ionako imamo previše poreza. Je li trebalo uvesti još neke nove poreze za bogatiji sloj ili ne? Vi ste i nedavno izjavili da poreze treba smanjiti.

- To je, mislim, osnovni nedostatak ovoga programa. Ako se želi povećana konukrentnost, potrebno je smanjiti troškove poduzećima, a na makro razini to su u velikoj mjeri troškovi rada. To bi, ako neke druge mjere nisu dostupne, trebalo rezultirati smanjenjem poreza. No, kako se ne računa sa značajnijim smanjenjem javnih rashoda, to je teško izvedivo, pa ostaje preraspodjela poreznog tereta. Što opet znači da će bolje proći oni koji žive od kapitala, nego oni koji žive od rada. Tu se ne radi o broju poreza, nego o suštini programa.

• Vlada namjerava prodati sve vlasničke udjele u tvrtkama manje od 25 posto. Može li na tome nešto zaraditi i je li to već trebalo biti privatizirano?

- Može, možda ne previše. Tu je ključno pitanje na što će taj novac biti potrošen. Ako ide u tekuću potrošnju, što mi se čini da slijedi iz programa, onda je to jednokratna mjera kojom se odgađa rješavanje problema trajnog financiranja javnih rashoda.

• Idu li ove mjere u korist jačanju izvoza i privlačenju stranih investicija, kao što tvrde autori programa? Hoće li nam ove mjere dovesti ulagače?

- Ne vidim na koji se način ovim mjerama uopće cilja na povećanje izvoza. To je ključni nedostatak ovoga programa. Konkurentnost i povećanje izvoza uopće se ne razmatraju. Kad je o stranim ulagačima riječ, da bi se znalo hoće li se povećati strana ulaganja, potrebno je vidjeti povećava li se konkurentnost Hrvatske u odnosu na druge usporedive destinacije. Koliko sam ja u stanju vidjeti, konkurentnost Hrvatske se ne poboljšava ni inače, a ni ovim mjerama.

• Hoće li ove mjere dovesti do reindustrijalizacije Hrvatske, kao što tvrde u sektoru industrije Hrvatske udruge poslodavaca?

- Budući da ne znam zašto se vjeruje da bi trebalo očekivati takav efekt, teško mi je to komentirati. Svakako, u samom programu o tome nema praktično ništa.

• Mislite li da javni sektor koji je generator nelikvidnosti može podmiriti svoja dugovanja do 1. lipnja? Znači li to i novo zaduženje i je li to dobro ili ne?

- Može i znači. Ili, može dodatnim zaduživanjem. Mnogo je veći problem kako će se to zakonom osigurati povećanje likvidnosti poduzeća i domaćinstava, što se predviđa programom (obaveza plaćanja u roku od 45 dana). Ako nema oporavka kreditiranja, a o tome se u ovom programu također ništa ne kaže, nelikvidnost će ostati. Autori programa ograđuju se tvrdnjom da država ‘ne može zamijeniti privatnu inicijativu i odgovornost’, što je točno, ali se program uopće ne bavi stvaranjem ‘poticajnog poduzetničkog okruženja’, što se inače smatra obavezom države.

• Autori mjera tvrde da nisu ni od koga prepisivali. No, kada naš program izlaska iz krize uspoređujete s onima zemalja u okruženju, vidite li sličnosti? Što je kod nas bolje, a što lošije?

- Hrvatsku je potrebno uspoređivati sa zemljama koje imaju visok strani dug, velikim dijelom prouzročen visokim rastom privatnog zaduživanja, i čiji privredni rast ide uz povećanje deficita na tekućem računu, pa tako i uz dodatno zaduživanje u inozemstvu. To znači uspoređivati sa zemljama koje moraju provesti deprecijaciju realnog tečaja (o tome nema ništa u programu). U usporedbi s tim zemljama, Hrvatska čini manje jer ne može devalvirati, a ne može ni značajno smanjiti plaće. Tako da ostaje smanjenje drugih, recimo, poreza, ali tu su mogućnosti ograničene ili zato što se ne može značajno smanjiti javna potrošnja, ili zato što su ograničene mogućnosti zaduživanja. Naime, strani dug je već velik, a i zaduživanje u inozemstvu vodi povećanju deficita na tekućem računu.

• U čemu se neke naše mjere podudaraju, recimo, s grčkim ili slovenskim i jesu li kod njih donijele rezultate?

- Grčka ima isti problem kad je riječ o unutarnjoj devalvaciji, ali je njen javni dug mnogo veći i kredibilitet potpuno potrošen. To bi mogao biti problem Hrvatske ako se ne krene u radikalnije reforme, koje se u nekim elementima sugeriraju ovim programom, ali konkretnih mjera nema. Slovenija se suočava s problemom konkurentnosti izvozne privrede jer je ranije to rješavala devalvacijama, a sada koristi euro. Ali tamo je manevarski prostor veći nego u Hrvatskoj.

• Koji bi model izlaska iz krize neke nama bliske europske države mogao poslužiti i Hrvatskoj? Biste li, recimo, Hrvatskoj preporučili da od Mađarske ili Njemačke uzme neku mjeru koja bi i kod nas mogla dati rezultat?

- Njemačka je provela program smanjenja jediničnih troškova rada i fiskalne konsolidacije i to se može svakako preuzeti kao dugoročni program, jer je to prilagođavanje tamo trajalo gotovo jedno desetljeće. Mađarska se suočava s problemom fiskalnog prilagođavanja koje je samo otežano krizom; Hrvatska se ne suočava, kao što sam rekao, na kratak rok, s neodrživim fiskalnim teretom, nego prije svega s problemom konkurentnosti, koji se ogleda u deficitu na tekućem računu i u stalnom rastu vanjskog duga. Ovim se programom ta tema niti otvara niti razmatra, što je, da ponovim, kao Hamlet bez danskog princa.

• Ili bi možda neke od tih država mogle prepisati naš program gospodarskog oporavka?

- Pa mnoge zemlje imaju slične popise želja. Tako da nije važno tko od koga prepisuje.