RAZLIKA HRVATSKOG I NJEMAČKOG ZDRAVSTVA? Koliko čekaju na preglede, koliko zarađuju liječnici...

Zdravstvo se smatra jednom od vječitih “bauštela” u socijalnom sustavu Njemačke koje svakih nekoliko godina prođe neku manju ili veću reforma. Lijevo orijentirani političari i pacijenti žale se da u Njemačkoj postoji “dvoklasna medicina”, a liječnici da im zdravstveno osiguranje premalo plaća za tretman pacijenata koji nemaju privatno osiguranje. Praksa, međutim, pokazuje da je istina negdje na pola puta - ni liječnici ni pacijenti zapravo nemaju previše razloga za kukanje.

Klaus Wohlfarth već pet godina ima umjetni kuk. Tom su vitalnom 71-godišnjaku planove za prvu godinu zaslužene mirovine pomutili bolovi u nozi. Bilo je to početkom 2007. Otišao je svom liječniku opće prakse koji ga je poslao ortopedu. “Friški” umirovljenik do tada nije imao ortopedskih problema pa je otišao prvom specijalistu u susjedstvu. Dobio je, kaže, termin brzo, za manje od tjedan dana. U ordinaciji nije morao dugo čekati, u ordinaciju je ušao nekoliko minuta kasnije od dogovorenog termina. Ortoped ga je pregledao, slikao mu kuk, prepisao injekcije - sve ekspresnim tempom. Pacijent je otišao kući nadajući se da će bolovi uskoro proći. To se, međutim, nije dogodilo. Štoviše, bolovi su se pojačali. Nakon nekoliko tjedana Klaus Wohlfarth odlučio je ponovno posjetiti ortopeda, ali ovaj put raspitati se koji je na dobrom glasu i iskoristiti slobodu u izboru liječnika koje njemački zdravstveni sustav pruža. Njegov “stari” mu se, kaže, nije sviđao jer ga “uopće nije gledao dok je razgovarao s njim i jer se doimao potpuno nezainteresirano”. Kći mu je preporučila svog ortopeda - stručnog, ljubaznog, angažiranog.

U bonnskoj ordinaciji

Nazvao je njegovu ordinaciju kako bi dogovorio termin za pregled. Prvo pitanje gospođe s druge strane linije bilo je: “Kako ste osigurani?” Klaus Wohlfarth ima tzv. zakonsko osiguranje (gesetzliche Versicherung), u jednom od državnih zdravstvenih osiguranja (gesetzliche Krankenkasse). Nakon tog odgovora i nakon što je poslušala što pacijenta muči, dama s prijema ustanovila je da nema slobodnih termina i uputila ga da naziva svako jutro u 8 sati ne bi li se neki oslobodio. Prošli su tjedni, a termina za pregled Klausa W. u ordinaciji bonnskog liječnika nije bilo. Njegova kći se isprva čudila. Ona je termine dobivala uvijek u roku od 3-4 dana, ali s jednom “malom” razlikom - na pitanje kako je osigurana, mogla je odgovoriti - privatno. Ogorčena zbog različitog tretmana, nazvala je ordinaciju i požalila se. Sljedećeg jutra se za oca privatno osigurane pacijentice odjednom, kao nekim čudom, oslobodio termin i Klaus je otišao na pregled kojim je bio vrlo zadovoljan. “Liječnik mi je potpuno posvetio pažnju, dao mi odmah uputnicu za magnetsku rezonancu i predložio mi terapiju od pet injekcija”, prisjeća se bonnski umirovljenik.

Račun od 500 eura

Terapiju od pet injekcija, međutim, njegovo zdravstveno osiguranje nije htjelo platiti jer je smatralo da se radi o tretmanu koji je preskup, a ne garantira poboljšanje stanja. Klaus je ipak odlučio platiti terapiju iz vlastitog džepa: pet injekcija, svaka po 100 eura. Ukupno je platio račun od 500 eura. Ali bolovi u kuku se nisu smanjili, naprotiv, postali su sve intenzivniji. Sljedeći put kad je otišao k ortopedu, Klaus je rekao: “Neću više nikakve injekcije, već umjetni kuk!” Ortoped mu je objasnio što to znači i složio se da bi to dugoročno, u njegovom slučaju, bilo najbolje rješenje. Dao mu je uputnicu za bolnicu i nekoliko tjedana kasnije operiran je u lokalnoj bolnici. “Inače se na termin mora čekati 3-4 mjeseca, ali jedan moj susjed je liječnik, pa je on malo 'pogurao' stvar”, sa smješkom priča gospodin Wohlfahrt. Susjed mu je sredio i da leži sam u sobi, iako njegovo zdravstveno osiguranje plaća samo ležaj u 3-krevetnoj odnosno 4-krevetnoj sobi. Poznanstva, kaže, pomažu i u Njemačkoj. Nakon tjedan dana bonnski je umirovljenik otišao na 14-dnevnu rehabilitaciju u toplice i nakon toga je dobio još nekoliko tretmana kod fizioterapeuta - sve pokriveno njegovim zdravstvenim osiguranjem. “Danas mi se čini kao da sam se s ovim kukom i rodio”, zaključuje 71-godišnji Wohlfahrt.

Priča bonnskog umirovljenika puno govori o njemačkom zdravstvenom sustavu, njegovim dobrim i lošim stranama. Klaus Wohlfarth je zdravstveno osiguran kao i gotovo 90 posto Nijemaca - preko jedne od državnih osiguravajućih društava čiji rad regulira država. Početkom ove godine bilo ih je 134. U Njemačkoj je zdravstveno osiguranje obvezno - svatko tko je zaposlen i zarađuje manje od 52.200 bruto eura godišnje (4350 mjesečno), automatski ima pravo biti osiguranik jednog od takvih društava. Pravo na takvo državno osiguranje imaju i djeca, studenti i nezaposleni. Razlike u usluzi su minimalne, ali osiguranik ima slobodu izabrati osiguravajuće društvo (Krankenkasse). Oko 11 posto Nijemaca ima privatno zdravstveno osiguranje - gotovo polovica njih su državni službenici i članovi njihovih obitelji, 20 posto su samostalni poduzetnici, a samo 12 posto čine oni koji zarađuju više od granice koju propisuje država (4350 eura mjesečno). Drugim riječima, obični zaposlenik koji zarađuje manje od tog iznosa ne može birati koje će osiguranje imati. On je automatski u državnom osiguranju. Onaj koji zarađuje više pak može birati između privatnog i “zakonskog”, tj. državnog osiguranja. I to je rak-rana njemačkog zdravstvenog sustava. Jer osiguranik kod jednog od privatnih osiguranja ne plaća nužno veću mjesečnu ratu od osiguranika u državnom osiguranju - pogotovo ne ako je mlad - ali njegovo osiguranje pokriva puno više medicinskih usluga i lijekova nego što to čini državno osiguranje.

“Samostalna liječnička ordinacija ne može preživjeti bez privatnih pacijenata”, tvrdi doktorica Anja Heeman. Ona radi u jednoj heidelberškoj ortopedskoj ambulanti, a njezin suprug ima urološku ordinaciju. Privatnu ordinaciju sa statusom ugovornog subjekta u Njemačkoj liječnici ne mogu otvoriti gdje im i kada im padne na pamet. Broj “licenci” za otvaranje ordinacija koje mogu svoje usluge obračunavati s državnim osiguranjima je ograničen, što u praksi znači da se malo kada otvara nova ordinacija - u pravilu se postojeće preuzimaju, točnije, kupuju i prodaju.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista