Jedna od najvrednijih umjetničkih zbirki u Hrvatskoj, vlasništvo književnika Paje Kanižaja koji je umro prije mjesec dana, zaključana je u stanu u Ulici Gorana Kovačića u Zagrebu, a na inicijativu njegova sina zatražena je preventivna zaštita dok se ne razjasni sudbina 200 slika i umjetnina.
Pod misterioznim okolnostima prije Kanižajeve smrti nestale su četiri izuzetno vrijedne slike Vladimira Becića, Ljube Babića, Ferde Kovačevića i Miljenka Stančića, a nedavno se pojavila i oporuka za koju obitelj tvrdi da je lažna, a koju je navodno Pajo Kanižaj potpisao prije smrti. Najvrednije slike ostavio je po toj oporuci “svom prijatelju”, a ne vlastitom sinu s kojim je godinama pokušavao zbirku vrijednu nekoliko milijuna eura donirati Zagrebu ili Koprivnici. Obitelj sada želi utvrditi radi li se o lažnoj oporuci, a na kraju će, kako stvari stoje, sve završiti na policiji i sudu.
Ovih je dana javni bilježnik pozvao sve koji smatraju da imaju pravo na ostavštinu Paje Kanižaja da prilože dokumentaciju, pa bivša supruga Ljerka Metež i sin Goran s nestrpljenjem čekaju tko će se sve pojaviti i kakve papire pokazati. Do tada obitelj nije mogla ni deponirati slike u Muzeju suvremene umjetnosti, stoga se svi s pravom boje što će biti s neobično vrijednom zbirkom, u kojoj su i antologijska djela hrvatskih slikara 19. i 20. stoljeća.
Godinama ih skupljali
“Moja majka i otac godinama su skupljali slike i najvrednije iz cijele zbirke prikupljeno je dok su bili u braku. Poslije je moj otac, kao strastveni kolekcionar, nastavio raditi na zbirci”, objašnjava Goran Kanižaj, dok njegova majka, povjesničarka umjetnosti Ljerka Metež kaže da su se čudne okolnosti sa zbirkom počele događati u vrijeme dok je Pajo Kanižaj još bio živ. Nakon rastave Kanižaj je posljednje godine života proveo sa svojom prijateljicom, ali je sinu uvijek naglašavao da će zbirku ostaviti upravo njemu.
“Sve je počelo kada je jednoga dana nestao akvarel Slave Raškaj, i to pod krajnje nevjerojatnim okolnostima. U njegov stan došli su neki ljudi koje je očito poznavao i u jednom trenutku, dok Pajo nije bio u sobi, sa zida su skinuli akvarel Slave Raškaj. Na isto mjesto postavili su vjernu kopiju kako Pajo ne bi primijetio da slike nema”, kaže za Nedjeljni Jutarnji gospođa Metež. Kada su se i novine zainteresirale za cijeli slučaj, jednoga dana Pajo Kanižaj našao je pred ulaznim vratima zamotan akvarel Slave Raškaj.
“Nevjerojatno, ali isti se scanarij ponovio neposredno pred Pajinu smrt. Opet su lopovi izveli istu predstavu, ali ovaj su put došli u stan dok Paje nije bilo kod kuće i sa zida pokupili četiri izuzetno vrijedne slike i postavili kopije”, otkriva nam Ljerka Metež, uz objašnjenje da je njen bivši suprug prvo mislio da su ukradene tri slike, a zatim se ustanovilo da je nestalo i ulje Miljenka Stančića. Za tri slike su odmah bile izvješene kopije, a za Stančića nije bila izrađena kopija. Tri kopije koje su završile na zidu kolekcionarova stana predane su policiji.
Sve je prijavljeno i policiji i Gradskom uredu za zaštitu spomenika, ali do sada istraga nije dala rezultate. Ili barem nije objavljeno što je u međuvremenu utvrđeno i je li se ušlo u trag ukradenim umjetninama. I u međuvremenu provedena revizija pokazala je da nema slika “Zimsko sunce” Ferde Kovačevića, “Mrtva priroda s gljivama” Vladimira Becića, “Pogled s mog prozora” Ljube Babića i “Kartaš s autoportretom” Miljenka Stančića. Nije potrebno govoriti da je riječ o vrhunskim djelima za koja je teško uopće spominjati vrijednost u novcu, a što se sa slikama događalo od trenutka kada su na zidovima osvanule kopije, teško je pretpostaviti. Navodno se nisu pojavile ni na crnom tržištu.
“Mi nismo čuli da su se slike nudile u galerijama ili negdje drugdje, ali ne znamo ni gdje su ni kod koga završile. Bila sam u međuvremenu, kada je Pajo umro, nakon dugog niza godina od rastave u njegovu stanu i sve je ostalo isto.
Sve je u stanu isto
Čak su i zastori iz vremena dok smo živjeli zajedno, novi su samo jedna sofa i televizor. Slike su na zidovima kao što su bile i u vrijeme kad smo bili u braku”, kaže njegova bivša supruga, uz priznanje da se u svemu što se sada događa teško snalazi. “Moj sin i ja živimo skromno, samo želimo da do zbirke ne dođu oni koji na nju nemaju pravo. Ništa drugo.”
Kolekcionarsku strast Pajo Kanižaj, pisac brojnih knjiga za djecu i odrasle, pjesnik na kajkavštini, televizijski urednik i autor niza slikovnica, kazališnih predstava i crtanih filmova iskazivao je još u mladosti. Pajini aforizmi bili su prevedeni na deset jezika, a napisao je i 25 knjiga. Stariji ga posebno pamte kao urednika zabavnih i humorističnih emisija na Hrvatskoj televiziji. “Najteža je zemlja bogataša, na groblju imaju nekoliko tona mramora”, “U Hrvatskoj je problem što mnogi žive bjelosvjetski, ponašaju se bizantinski, a pokušavaju misliti europski”, samo su neki od aforizama koje je napisao. Rodio se u Đelekovcu kraj Koprivnice, a svom rodnom kraju želio je pokloniti i nevjerojatno vrijednu zbirku. “Razgovarali smo s ljudima iz Koprivnice, ali i Zagreba za donaciju, ali se nisu uspjeli dogovoriti. Pajo je tražio da zbirka ‘Goran i Pajo Kanižaj’ bude izložena, a ne pohranjena u depoe, ali dogovor na kraju nije postignut”, kaže obitelj, a u više navrata je Pajo govorio sinu Goranu o potrebi da nastavi čuvati zbirku.
Prve umjetnine bračni par Kanižaj stekao je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su na cijeni bili naivci. “Tada su slike Ivana Generalića i kruga naivnih slikara iz Hlebina bile izuzetno vrijedne i skupe. Počeli smo s njima, ali smo poslije prešli i na kolekcioniranje slika hrvatskih majstora.”
Božanska providnost
Do 1985. bračni par Kanižaj prikupio je najvrednije što zbirka posjeduje, slike Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Vlahe Bukovca, Milana Steinera, Marijana Trepšea, Ignjata Joba, Vilka Gecana, Antuna Motike, Vladimira Becića, Ljube Ivančića, Ede Murtića, Ive Dulčića. I to ne bilo kakve slike, nego one najvrednije u opusima velikih umjetnika.
“Fenomen kolekcionarske potrage upoznao sam kod Ante Topića Mimare. Držeći svoju kolekciju božanskom providnošću, Mimara nije volio otkrivati tragove ili obznaniti odluke kojima je postizao određene ciljeve”, napisao je Ante Sorić u predgovoru izložbe “Zbirka Kanižaj” 1996. godine.
Zbirka je zaista čudesna. Četiri ulja Vlahe Bukovca, toliko na cijeni kod današnjih kolekcionara, samo su dio zbirke u kojoj su i tri ulja Celestina Medovića, slika Bele Čikoš-Sesije, ulja Menci Clementa Crnčića, djela Otona Ivekovića, ali i tri vrhunska akvarela Slave Raškaj, “Lopoči 2”, “Trakošćan” i “Lovrečan”. U kolekciji su i slike Mirka Račkog, Gabrijela Jurkića, te pet djela Josipa Račića. Tu su zatim i tri djela Miroslava Kraljevića, Oskara Hermana, Milivoja Uzelca, Vladimira Varlaja, Vilka Šeferova, Krste Hegedušića.
Popis bi se mogao nabrajati unedogled, a Kanižaj je sve svoje slike ljubomorno čuvao, ponekad mijenjao, obilazio galerije. “Kada smo se oženili, ja sam kao mlada povjesničarka umjetnosti mogla sugerirati ono što sam naučila na fakultetu, a Pajo je imao strast da dođe do neke slike. Tako smo obilazili i mnoge ljude, tragali za slikama, kupovali, mijenjali, sve dok osamdesetih godina prošlog stoljeća zbirka nije zaokružena”, kaže Ljerka Metež.
Kanižajevi su se družili i s Ivanom Lackovićem Croatom, Mijom Kovačićem, Ivanom Večenajom, a slavni Generalić bio je i kum na vjenčanju Kanižajeve supruge. “Dolazili smo u njihove kuće, razgovarali o umjetnosti, a naivci su nas molili i da budemo posrednici u prodaji njihovih slika.” Nakon toga je slijedilo kolekcioniranje slika umjetnika Münchenskog kruga i 1988. godine javnosti su predstavljene najbolje umjetnine koje su već bile u zbirci Kanižaj.
Gospođa koja nije znala
“Išli smo kupovati i Hötzendorfa kod jedne gospođe koja i nije znala što ima. Prodala je tri slike, od kojih je jedna imala galerijsku vrijednost i završila je u muzeju u Osijeku, a dvije kod nas”, objašnjava Ljerka Metež, a Paji Kanižaju mnogi su nudili slike na kupnju. “Sve je držao doma, na zidu. Zajedno smo zbirku obradili, sve je bilo uredno dokumentirano.” I nakon rastave Ljerka i Pajo Kanižaj ostali su u dobrim odnosima, pa je gospođa Metež pratila što se dalje događa sa zbirkom. “Nismo nikada podijelili imovinu jer smo računali da će to ostati našem sinu. Govorilo se ‘to će ionako ostati našem sinu’. Nismo podijelili ni stan u kojem smo živjeli, a ja sam se nakon rastave odselila mami.”
Problemi sa srcem
Do posljednjeg dana života Pajo Kanižaj živio je samo za tu svoju strast, a onda je slijedio šok do šoka, provale i krađe, sumnjive atribucije slika, neobični ljudi kojima je očito bio cilj biti što bliže bolesnom i starom kolekcionaru koji je i dalje, s leptir-kravatom, obilazio galerije i raspitivao se o kupnji slika. Posljednje godine života je pobolijevao, imao je problema sa srcem i doživio nekoliko infarkta. Bio mu je ugrađen stent, ali i pacemaker, a pio je i brojne lijekove. Na kraju je pao, dobio veliki hematom, i to je bilo kobno.
Da se sve ne bi razgrabilo, angažiran je i Gradski ured za zaštitu spomenika pa je napravljena preventivna zaštita zbirke još za Kanižajeva života. Sada je obitelj tražila i dobila da se ta zaštita produlji na sljedeće tri godine, nakon što je provedena i revizija i popisana svaka slika. Dio slika je i spakiran i spreman za selidbu u depo muzeja, ali su se usprotivili ostali tražitelji nasljedstva. Kanižajev sin tražit će da se do kraja ostavinske rasprave zbirka ipak deponira kako bi se u potpunosti zaštitila. Pogotovo što se već dogodila krađa koja nije dobila policijski epilog.
“Budući da su zbirku ugrozili razni ljudi, ja i majka tražili smo da se preventivna zaštita produlji, a stručnjakinje iz Zavoda za zaštitu spomenika sve su pregledale, popisale i fotografirale. Sada je izdan i nalog kojim je zaštićena”, kaže Kanižajev sin Goran. Obitelj, međutim, tvrdi da nisu ni pretpostavljali da će se netko pojaviti s oporukom, pogotovo napisanom na način da ono najvrednije iz zbirke pripadne nekome tko je naveden kao prijatelj. “Po toj oporuci 60 najvrednijih slika pripalo bi nekom drugom, a ne obitelji, dok bi se podijelile samo slike koje nemaju posebnu vrijednost”, kaže obitelj.
Ali, dok će se nasljedstvo, očito, rješavati na sudu, za obitelj, prije svega sina Gorana, jednako je važno ući u trag četiriju nestalih slika. To je i glavni razlog što su cijelu priču iznijeli u medije, očekujući da kradljivci neće moći slike dalje preprodati. Konačni cilj je da zbirka u cijelosti bude izložena, što je bila i stalna želja Paje Kanižaja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....