Pročitajte kako su ljubavnici iz pakla smjestili klopku imućnom penzioneru

ZAGREB - Potrošene radničke ruke držale su čvrsto lijeskov štap koji je istovremeno bio od pomoći klimavim nogama i očima koje vide samo sjene. Njime je valjda djed Ivo Lukić trebao vraćati i zalutale ovce iz stada koje je čuvao na polju kojim cesta prolazi prema Novakima Ravenskim, podravskom selu nedaleko od Križevaca, ali ovce od njega nisu bježale. Gledao je prema njima i u trenutku kada smo ga pozdravili i pitali za Peru (32), njegova sina koji je uz pomoć nevjenčane supruge Marice Duvnjak (33) okrutno ubio zagrebačkog umirovljenika Hrvoja Filipovića (71).

Otuđio se od obitelji

- Ne znam ništa jer ne vidim, da izvineš. Nisam ga vidio dvije godine, gdje je i što radi, ne znam. Iš’o je po terenu i svašta radio, po Njemačkoj i svukuda. Imam puno djece, ostala su poštena - drhtavim glasom Podravac snažnog bosanskog naglaska pokušao se distancirati od svojeg najmlađeg, jedanaestog po redu, djeteta. Pognuo je glavu, a šilt kape nakratko je zaklonio suzne oči. Htjeli smo ga pitati kada je doznao za ubojstvo, ali nismo. Ta bi riječ bila preteška za umornog starca. Sam je nastavio.

- Prestao je dolaziti prije dvije godine, ne znam zašto je skrenuo. Majka mu je umrla prošle godine, nije došao na sahranu. A šta je mogu svemu tome? Ne mogu ništa. Gle što radi ova Vlada i taj Sanader, i tu ja ne mogu ništa. Kaju li se oni zbog nečega? A što ću mu ja? U zatvor mu neću ići, jer ne vidim, a nemam ni kako - kaže starac šireći ruke.

S mnogočlanoj obitelji u izbjeglištvo iz Kotor Varoši krenuo je ratnih devedesetih. Usput se svatko od njih snalazio kako je znao. Pero se držao oca i majke, sve do prije koju godinu. Otišao je tada u Zagreb, radio je uglavnom fizičke poslove maštajući o brzoj i lakoj zaradi. O njegovoj Marici Duvnjak malo se zna. Nisu se vjenčali, ali su, poput pravih supružnika, dijelili postelju i imali zajedničke snove. Stan u Racinovoj ulici na zagrebačkoj Volovčici u najmu su imali dva ili tri mjeseca. Toliko su ih susjedi s drugog kata na broju 4 viđali po hodnicima.

- Bili smo na dobar dan. Oni su tu, koliko znamo, živjeli. Nismo ulazili ni u kakve razgovore pa ne znam puno o njima. Često su u večernjim satima dobivali goste. Moja soba je naslonjena na njihovu pa sam znala čuti glasove, ali nikada nisam nikoga vidjela - prisjeća se susjeda. Tko je sve dolazio na intimna druženja s Maricom, ili s njih oboje, možda se nikada neće doznati, osim za Hrvoja Filipovića. On je imao ono što je ovo dvoje toliko željelo - novac.

Kobni koktel

Bio je ugledni umirovljenik, iz bogate i utjecajne obitelji s direktorskom karijerom u zračnoj luci Pleso. Imao je mnogo prijatelja, vodio je, reklo bi se, aktivan društveni život. Susjedi u Dugavama, gdje je imao stan, su ga cijenili. Tko bi mogao znati da će ga života doći beznačajni oglas u novinama sa sadržajem za odrasle preko kojega je tražio avanturu.

Za čovjeka u njegovim godinama 33-godišnjakinja prosječnog izgleda bila je dobra prilika. Pretpostavlja se da kobnog ponedjeljka nije prvi put ušao u njihov stan. Ponudili su čovjeka pićem. Bilo bi dobro da ga je odbio, ali nije. Unutra su otopili koktel kojekakvih tableta za smirenje i spavanje. Je li Hrvoja ubio napitak, vatra kad su ga kasnije zapalili, ili nešto treće, znaju samo oni, jer je obdukcijom to bilo nemoguće dokazati.

Opljačkali i stan

Pero je visok i jak, a Hrvoje omanji muškarac pa mu ga nije bio problem odnijeti na stražnje sjedalo Hrvojeva BMW-a 318. Na suvozačevo mjesto sjela je Marica. Krenuli su prema istočnom Zagrebu. Stali su na jednoj benzinskoj postaji i kupili 16 litara benzina. Za plaćanje su iskoristili Hrvojevu karticu. Pero ju je izvukao iz džepa omamljene žrtve. Zatim je sjeo za upravljač BMW-a. Vozio je prema Križevcima, prema Novakima Ravenskim, selu u kojem mu živi otac, brat i šogorica. Dobro je poznavao okolne šume pa je točno znao gdje ostaviti tijelo nesretnoga Filipa, a da ga nitko godinama ne nađe.

Prošao je 200 metara od kuće oca Ive, a baš nekako u tom dijelu lokalna cesta prelazi u makadamsku. Još jedan kilometar i postaje šumski put. Tu je parkirao automobil, izvukao Hrvoja, odnio ga 15 metara, položio mu tijelo potrbuške u grabu i polio ga benzinom. Dok je odlazio, vatra je još gorjela.

Par se potom vratio u Zagreb, prvo u Dugave, gdje je nesretni Hrvoje živio. Iz njegovog stana uzeli su fotoaparat i videokameru. Potom su otišli u svoj stan. Pero se skinuo i u perilici oprao svu svoju odjeću da uništi mikrotragove. Jedva su čekali utorak, da mogu krenuti trošiti Hrvojev novac. Isti taj utorak, negdje u ranim poslijepodnevnim satima, Branko Opčević je sa svojim susjedom Marijanom Kovačićem sjeo na traktor. Ne samo da su susjedi u selu, već su i mejaši u šumi Ravenščici.

***

CIJELU PRIČU O STRAVIČNOM ZLOČINU PROČITAJTE U TIKSANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG