ZLATNO VRIJEME IRB-A

PRIČA O HEROJSKOM DOBU HRVATSKE ZNANOSTI Svjetla na Ruđeru tada su gorjela dugo u noć

ZAGREB - Ksenofont Ilakovac još se živo sjeća dana kada je prvi put posjetio gradilište Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu.

- Kad sam lipnju 1951. godine završio studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Ivan Supek mi je predložio da budem njegov asistent u Zavodu za teorijsku fiziku, što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Nekoliko dana kasnije Supek me je pozvao da obiđemo gradilište budućeg Instituta. Tako smo došli na vrh Horvatovca, uz Bijeničku cestu, i ušli na zemljište - prisjeća se akademik Ilakovac dok razgovaramo u njegovoj radnoj sobi na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) na zagrebačkom brdu Horvatovac.

Iako će u kolovozu ove godine proslaviti 87. rođendan i već odavno je u mirovini, Ilakovac i dalje gotovo svaki dan dolazi na PMF. U izvrsnoj intelektulnoj i fizičkoj formi, u što sam se nedavno uvjerila kad sam ga vidjela kako praktički trči niz stepenice, Ksenofont Ilakovac trenutno je zaokupljen organizacijom skupa u povodu 100. godišnjice rođenja Ivana Supeka, koji će se 23. travnja 2015. godine održati u HAZU.

Ksenofont Ilakovac s nostalgijom se sjeća 1950-ih na iRB-u (Marko Todorov / CROPIX)

Neizbrisiv trag

Fizičar, filozof, književnik, povjesničar, mirovni aktivist i humanist Ivan Supek (1915. - 2007.), ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj znanosti i kulturi, no mene je zaintrigiralo kako “rađanje” Supekova najvećeg postignuća, Instituta Ruđer Bošković, vide “znanstveni pioniri” koji su, poput Ilakovca, 1950-ih počinjali svoju karijeru u najvećoj hrvatskoj znanstvenoj kući. Institut Ruđer Bošković osnovan je u svibnju 1950. godine, kada je Ivan Supek u jugoslavenskoj saveznoj vladi ishodio odobrenje za njegovu gradnju. Zapravo je jugoslavenska vlada donijela odluku da se u Zagrebu osnuje institut za teorijsku fiziku, i to u okviru tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU, današnji HAZU).

- Tu sam odmah vidio priliku i za eksperimentalnu fiziku, kemiju, biologiju, elektroniku. U razgovoru s Borisom Kidričem, tada jednim od najmoćnijih jugoslavenskih političkih dužnosnika, pošlo mi je za rukom uvjeriti ga da mi u Zagrebu možemo napraviti ciklotron, što je bilo važno jer se upravo spremio potpisati ček od milijun dolara za nabavu ciklotrona u Nuklearnom institutu Vinči. Kidrič nikad nije inzistirao da se Ruđer bavi nuklearnim istraživanjima. Naprotiv, ja sam ga uvjerio da će se Institut baviti fundamentalnim istraživanjima u fizici, kemiji i elektronici - rekao mi je u jednom razgovoru Ivan Supek. Njegova je prva ideja bila da se Institut (uz dogradnju) smjesti u Kulmerovu dvorcu u Šestinama, danas vlasništvu najbogatijeg Hrvata Ivice Todorića. No Supek je zatim našao pogodnije zemljište na Horvatovcu, koji je bitno bliži centru Zagreba. Taj je teren tijekom Drugog svjetskog rata okupirala njemačka vojska, a nakon rata preuzela ga je JNA, ali bez neke namjene.

- U doba kad sam sa Supekom prvi put posjetio gradilište budućeg Instituta, bio je dovršen samo podrum zgrade I. krila Instituta. Projektant je bio Kazimir Ostrogović, poznati arhitekt koji je projektirao mnoge važne zgrade u Zagrebu, uključujući i gradsku vijećnicu i Vilu Zagorje. Supek i ja smo prošetali i do lijepe zgrade s vitražnim prozorima, današnjeg ‘doma’, a pokazao mi je i veliki voćnjak. Bile su tu i zgrade koje su Nijemci koristili kao konjušnicu, a koje danas pripadaju biolozima - prisjetio se Ilakovac. Ivana Supeka je jako cijenio, bio je za njega veliki uzor.

- Supek je bio vrlo povučena i suzdržana osoba. U kontaktima jako otvoren, ali nenametljiv- rekao je Ilakovac, koji je krajem 1951. godine otišao na znanstveno usavršavanje na Sveučilište Birmingham.

Napredak u gradnji

Istodobno, u Englesku je na usavršavanje upućen i Ilakovčev kolega Boran Leontić. U to vrijeme, naime, Supek je mlade suradnike Instituta, među kojima su bili kemičari, fizičari i matematičari, upućivao na kraće ili dulje vrijeme u inozemstvo, kao pripremu za intenzivna znanstvena istraživanja koja su slijedila.

Boran Leontić usavršavao se kod nobelovca Blacketta (Neja Markičević / CROPIX)

- Ilakovac i ja smo dugogodišnji ‘školski kolege’. Apsolvirali smo i diplomirali na isti dan. No on je otišao u Birmingham, a ja na Sveučilište Manchester kod nobelovca Patricka Blacketta. Drago mi da sam ‘dospio u Blackettove ruke’ jer je on bio izvanredan znanstvenik koji je u laboratoriju odmah uočavao probleme - prisjetio se Boran Leontić, profesor emeritus na PMF-u i jedan od najboljih hrvatskih eksperimentalnih fizičara. I on će ovoga kolovoza proslaviti 87. rođendan, a baš kao i Ilakovac gotovo svakog dana dolazi na zagrebački PMF. Leontić je u zgradu PMF-a, tada smještenu na Marulićevu trgu u Zagrebu, prvi put kročio 1948. godine, kada je nastavio studij fizike godinu ranije započet u Londonu, gdje je njegov otac Ljubo Leontić bio jugoslavenski veleposlanik.

- Nije to bio drastičan prelazak jer se studij fizike na PMF-u u Zagrebu kvalitetom nije bitno razlikovao od University College of London, gdje sam završio prvu godinu. Prof. Mladen Paić, koji je na PMF-u predavao opću fiziku, na četvrtoj me godini studija angažirao da zajedno s Milicom Živković, udanom Turk, pokušam proizvesti fotografske emulzije visoke koncentracije srebro-bromida koje se lijevaju na staklo u debljim slojevima. Izložene električki nabijenim česticama visoke energije, ove ostavljaju tragove gdje su prošle i njihovih sudara s atomima u emulziji. Mi smo na kraju uspjeli, a to je bio i moj diplomski rad. Odmah sam postao Paićev asistent, a istodobno sam honorarno radio na IRB-u - prisjetio se Leontić. U doba kada su Ilakovac i Leontić poslani na usavršavanje u Englesku, putovnice su bila prava rijetkost, a za svaki izlazak iz zemlje trebalo je ishoditi vizu.

- Do Engleske se putovalo vlakom, a bile su nužne i vize svih zemalja kojima se putovalo, i to obrnutim dijelom od plana puta. Tako se svaka prolazna zemlja osiguravala da ćete je moći napustiti - istaknuo je Ilakovac.

Kada su se dvojica fizičara nakon doktorata u Engleskoj 1954. godine vratila u Zagreb, zatekli su golemi napredak u gradnji, opremanju i organizaciji Instituta.

- Bilo je dovršeno I. krilo, sagrađeni su II. krilo s bibliotekom, Biološki laboratorij s pogonom za eksperimentalne životinje, Laboratorij za niske aktivnosti, ciklotronska zgrada i Zgrade tehničkog sektora, sve useljeno, već prilično dobro opremljeno i u punom pogonu. Stara je zgrada bila preuređena u restoran i redovno se pripremalo jelo te služila kava - ispričao je Ilakovac.

On je kao vanjski suradnik IRB-a 1954. godine postavljen za voditelja Nuklearno-strukturne grupe, a time i za člana Naučnog vijeća Instituta. Predsjednik Naučnog vijeća bio je Ivan Supek, koji je na taj način upravljao Institutom, dok je administrativni direktor bio Velimir Novak.

Fizika kozmičkih zraka

Te 1954. godine Boran Leontić našao se na svojevrsnoj prekretnici u karijeri.

- Trebao sam nakon doktorata osnovati grupu, no jedno od pitanja bilo je hoću li ostati u fizici kozmičkih zraka koja se pretvarala u fiziku elementarnih čestica. Za takva istraživanja Zagreb, pak, nije bio plodno tlo. Supek je, doduše, došao na jako ambicioznu ideju da se u Zagrebu sagradi neki akcelerator. Kad sam to priopćio nobelovcu Blackettu, on mi je rekao: ‘Leontić, to je apsolutna glupost, pa nemate vi tamo nikakve tehničke i socijalne substrukture za to - prisjetio se Leontić. Zatim se osvrnuo na Ivana Supeka i Mladena Paića.

- Paić je bio operativni čovjek i eksperimentalac koji je radio konkretne stvari. Supek je bio teoretičar, a teoritičar ne može uzeti čekić u ruke. Zato je Supek i govorio o akceleratoru o kojemu je zapravo razmišljao na apstraktan način - naglasio je Leontić, koji je vođen svojim znanstvenim interesima 1956. godine otišao u CERN (Europski centar za nuklearna istraživanja) kod Ženeve.

U međuvremenu, tragom Borana Leontića i Ksenofonta Ilakovca i njihovih kolega od kojih neki danas nisu na životu, u Englesku je 1954. godine došla nova skupina mladih fizičara, među kojima Vladimir Knapp, umirovljeni profesor zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva, i dr. Marijan Petravić, nuklearni fizičar koji već desetljećima živi u SAD-u.

Vladimir Knapp kaže da je Partija imala slab utjecaj na Ruđer (Goran Mehkek / CROPIX)

Konrad sve rješava

- Kad smo mi došli u Birmingham, naši kolege već su probili led. Naime, Ksenofont Ilakovac i pokojni Maksimilijan Konrad, zaslužan za razvoj elektronike na Ruđeru, ostavili su izvrstan dojam na Sveučilištu Birmingham. Primjerice, u Birminghamu su smatrali da Konrad može riješiti bilo koji problem u izgradnji elektroničke instrumentacije - rekao je prof. Knapp (85), koji je na Sveučilištu Birmingham, na doktoratu i postdoktoratu, proveo gotovo pet godina.

- Boravak u Engleskoj za mene je bio formativan. Volio sam život tamo i jako su me zanimali svi aspekti života u Engleskoj. Naposljetku, tamo sam stekao i poglede na ulogu demokaracije u razvoju društva. Mogao sam ostati u Engleskoj, no smatrao sam da je moja dužnost prema Supeku i Institutu da se vratim u Hrvatsku - rekao je Knapp. Slično govori i Marijan Petravić (84).

- Izlazak iz Jugoslavije bilo je nevjerojatno iskustvo. Ranije sam mislio da nikad ne bih išao van. No u Engleskoj sam imao sobu kod jednog postarijeg bračnog para bez djece i bili smo kao obitelj. Volio sam Englesku, ali nisam bio zadovoljan doktorskim programom. No bio sam uporan. Unatoč tome što sam mislio o Engleskoj, toliko sam dugovao prof. Supeku da nikad nisam pomislio da ostanem - odgovorio mi je putem e-maila prof. Petravić.

Marijan Petravić imao je i drugi jaki razlog da ostane u Engleskoj jer je tamo upoznao mladu kinesku znanstvenicu Gioiettu Kuo, koja je 1954. godine završila studij fizike na Cambridgeu. Kći visokopozicionirang dužnosnika u vladi generala Čang Kai-šeka, Gioietta Kuo od 14 godine živjela je u Europi.

Gioietta Kuo bila je prva strankinja zaposlena na Ruđeru

- Tijekom rada na mome doktoratu iz nuklearne fizike, u rujnu 1954. godine došla sam na Sveučilištu Birmingham. Tamo sam upoznala Marijana koji je došao iz Jugoslavije na doktorat - rekla mi je dr. Gioietta Kuo-Petravić (82), koja je svoj uzbudljivi život opisala je u memoarima “China my other country”. U memoarima je, među ostalim, priznala da je umjesto bogatog Roberta Olivettija, sina vlasnika poznate talijanske kompanije Olivetti koji se zaljubio u nju, izabrala hrvatskog fizičara.

- Prvi put sam bila u Hrvatskoj 1957. godine kad sam upoznala Marijanove roditelje. Tad sam prvi put posjetila Institut Ruđer Bošković - rekla je Gioietta Kuo-Petravić.

Zajedno sa suprugom Marijanom Petravićem, Gioietta Kuo-Petravić je 1959. godine, kao prv astrana znanstvenica, počela raditi na Institutu Ruđer Bošković. Zajedno s kolegama Ksenofontom Ilakovcem, Ivom Šlausom i Petrom Tomašem, Petravići su 1960. godine u Physical Review Letters, vodećem časopisu iz fizike, objavili rad “Reaction of 14 MeV neutron on deuteron resulting in proof of non existence of di-neuteron”, koji je snažno odjeknuo u međunarodnoj znanosti.

- Bio je to veliki uspjeh cijele naše grupe koji je učinio poznatim Institut Ruđer Bošković. Prof. Pajić bio je jako, jako sretan. No sve to mogli smo zahvaliti prof. Supeku, njegovoj viziji i velikodušnosti - rekao je Marijan Petravić.

Kupio zemlju

Njegova supruga prisjetila se kako su za taj veliki znanstveni uspjeh dobili Nagradu Ruđer Bošković za izvrsnost u znanosti. - Novcem od nagrade, moj je svekar kupio komad zemlje i podigao kuću u Mošćeničkoj Dragi, gdje smo uživali mnoge godine. Tri godine rada na Ruđeru za mene su bile jako sretno doba. Okoliš je bio poticajan, a moji hrvatski kolege simpatični i kooperativni. Govorili su dobar engleski - naglasila je Gioietta Kuo-Petravić koja se, zajedno sa suprugom, 1961. godine vratila u Englesku. Petravići su se kasnije preselili u Ameriku, gdje su nastavili svoju karijeru.

Moji sugovornici osvrnuli su se i na djelovanje sigurnosnih službi, poput jugoslavenske tajne službe UDBA (Uprava državne bezbjednosti).

- Uvijek je bio netko iz sigurnosne službe na IRB-u, vjerojatno su i neki službenici iz uprave bili na neki način povezani s tim službama, ali to se nije osjećalo. Moglo se mirno raditi, a nije postojala neka stega niti smo po političkoj ili društvenoj liniji dobivali upute - istaknuo je Ilakovac.

Knapp i Leontić prisjetili su se anegdota vezanih uz djelatnost UDBA-e na Ruđeru.

- Bio sam pozvan u Rim da održim predavanje o onome što radimo i napravio sam neke dijapozitive. No dan prije moga polaska dežurni ‘udbaš’ mi je te dijapozitive zaplijenio s obrazloženjem da iz njih može doznati gdje se nalazi Institut Ruđer Bošković. Kao da je to bila neka velika tajna - ispričao je Leontić. Knapp se, pak, s djelatnikom UDBA-e susreo kada je nakon doktorata ponovno htio ići u Englesku.

- Došao sam po vizu, ali mi je nisu htjeli dati. Rekao sam im kako sam nekoliko puta bio u Engleskoj, dolazio i odlazio. Onda su mi rekli da stvari treba promatarati dijalektički. Stoga sam otišao na Ruđer u ured našeg institutskog ‘udbaša’. On je bio pravnik i inteligentan čovjek. Objašnjavao sam mu poteškoće s vizom, a onda je on pogledao u moj dosje i počeo kimati glavom. Naime, u dosjeu je, među ostalim, pisalo kako sam ja na Velesajmu uspostavio kontakt s informbiroovcima. Počeo sam se smijati jer mi i prije, a pogotovo ne nakon engleskog iskustva, sovjetski sustav nije bio na pameti. Štoviše, na Ruđeru su govorili da sam proengleski nastrojen. Naposljetku, Ruđerov ‘udbaš’ mi je pomogao da dobijem vizu - prisjetio se Knapp, koji smatra da je u godinama stvaranja i razvoja IRB-a utjecaj Komunističke partije na Institut bio minimalan.

- U grupi za teorijsku fiziku nije bilo članova Komunističke partije. U grupi za eksperimentalnu fiziku bio je jedan kolega, ali ni on nije bio aktivni član Partije. Bio je najveći osvajač na Ruđeru. Kad sam 1965. došao na FER, tamo je mnogo mladih nastavnika bilo u Partiji - rekao je Knapp. I Boran Leontić osvrnuo se na ulogu politike u godinama stvaranja Ruđera.

- Tih godina vladala je samovolja pojedinaca na koju ste morali računati. Politički dužnosnici tog vremena bili su uglavnom neškolovani, ali oni su barem osjećali da se bez ljudi poput Paića, Supeka i njihovih mlađih suradnika ne bi mogli maknuti. Kasnije su došli kvalificirani ljudi koji su svoja mjesta i položaje dobivali iz političkih razloga, a rezultat je bio više negativan nego pozitivan. A bivši seljak ili radnik, koji je 1950-ih bio politički dužnosnik, rekao bi Paiću ili Supeku: ‘Profesore, ti znaš puno bolje kako to napraviti i kako organizirati znanost na sveučlištu i Ruđeru. Mi se nećemo u to miješati. Ako ti nešto treba, dođi pitati’. Na taj način odgovornost je išla u prilog onih koji su je znali koristiti - rekao je Leontić.

Doba entuzijazma

Nakon prvih međunarodnih uspjeha 1960-ih, Institut Ruđer Bošković svoj je ugled u svijetu nastavio stjecati i 1970-ih i 1980-ih. No niz okolnosti, uključujući rat, smanjena ulaganja u znanost i odlazak nekih od najboljih “Ruđerovih” znanstvenika u inozemstvo, doveli su do toga da je IRB izgubio na međunarodnoj prepoznatljivosti. No i danas na Institutu djeluje niz vrsnih pojedinaca i grupa koje Ruđer Bošković i dalje čine našim znanstvenim brendom i jednom od simbola nacionalne prepoznatljivosti.

Danas, 65 godina nakon osnutka Instituta, njegovi “znanstvenici pioniri” s nostalgijom se sjećaju poleta koji je 1950-ih i 1960-ih vladao ne samo na Ruđeru nego i diljem Hrvatske i Jugoslavije.

- Bilo je to doba velikog entuzijazma u našoj znanosti: stalno smo imali kolokvije, zanimljiva predavanja i diskusije, primarno o fizici. Nitko se nije ustručavao pokazati znanje ili neznanje - prisjetio se Knapp. Slično misli i Leontić.

- Entuzijazam je bio jedino što smo imali, jer plaće znanstvenika nisu bile neka nagrada. Držao nas je interes za znanošću da nešto naučimo i saznamo nešto što drugi nisu znali. To želju za znanjem dijelili smo i Knapp i Ilakovac i Petravić i ja - naglasio je Leontić.

- Živjelo se tada vrlo siromašno, imali smo male plaće, ali nevjerojatan je bio taj zamah u radu svih grupa i odjela. Svjetla su gorjela do dugo u noć- rekao je Ilakovac. - Imali smo priliku, otvorile su se nove mogućnosti i ljudi ih nisu željeli propustiti pa su intenzivno radili. Jer, o tome su ovisile i mogućnosti putovanja u inozemstvo na konferencije i studijske boravke. Bilo je to herojsko doba hrvatske znanosti! - zaključio je akademik Ilakovac.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 00:51