PRAVA ISTINA O NAJVAŽNIJOJ ŽENI U ŽIVOTU OMILJENOG PAPE Dugo mu je bila više od prijateljice. Bila je uz njega i dok je umirao...

U deseto desetljeće života odavno zašla poljska psihijatrica, koja je preživjela pet godina u nacističkim koncentracijskim logorima, a potom dulje od pola stoljeća, sve do njegove smrti, njegovala blisko prijateljstvo s papom Ivanom Pavlom II., Wanda Póltawska, ovih se dana ponovo našla na stranicama svjetskih medija. Doduše usputno, jer pažnja je prvenstveno, nakon što je BBC prikazao dokumentarni film o Ivanu Pavlu II. i njemu bliskim ženama, usmjerena na poljsku filozofkinju Annu-Teresu Tymieniecku, i njezin odnos s Papom, njihovu četverogodišnju vrlo intenzivnu prepisku, uglavnom na temu filozofije. Autori filma pitaju se je li Papa zapravo bio zaljubljen u poljsko-američku profesoricu aristokratskog podrijetla koja ni nakon udaje za Hendrika Houthakkera, profesora s Harvarda, nije prestala pisati mu. Anna-Teresa Tymienieck preminula je relativno nedavno, prije dvije godine.

Odnos između Pape i Póltawske nije predmet sličnih nagađanja, ona mu je, poznato je otprije, bila poput sestre koju nije imao. Dio njihove 55 godina duge korespondencije Póltawska je ukoričila i objavila prije nekoliko godina, pa se o tom prijateljstvu puno znade, a bilo je, uostalom, i pod lupom prije no što je Ivan Pavao II. beatificiran. Póltawska je, u doba kad su se upoznali, studirala medicinu, Karol Wojtyla bio je studentski kapelan. Ona se hrvala sa svježim sjećanjima na proživljene logore, on joj je pomogao nositi se s traumom, pronaći mir. Wojtyla je bio bez obitelji, rano su mu umrli i majka i brat, pa mu je obitelj Wande Póltawske i njezina supruga Andrzeja postala u neku ruku zamjena za onu koju nije imao.

Ratna sudbina

Póltawska je svoju ratnu sudbinu opisala neposredno nakon oslobođenja, u lipnju i srpnju 1945. Knjiga, kasnije nazvana “I bojęsię snów”, objavljena je 1961. godine. 2013. izašlo je englesko izdanje, naslovljeno “And I Am Afraid of My Dreams”.

Wanda Wojtasik, kasnije Póltawska, kći je poštanskog službenika iz Lubina. Neposredno prije rata, u kasnim tinejdžerskim godinama, sanjala je studirati poljsku književnost i jezik, postati književnica.

U doba kad su Nijemci okupirali Poljsku povezuje se s poznanicama iz ženske izviđačke organizacije i priključuje pokretu otpora. U veljači 1941., tad devetnaestogodišnjakinju, uhitio je Gestapo. Iako su je mučili, nije odala ništa, nije ugrozila kolege. Nekoliko je mjeseci provela zatočena u lubinskom dvorcu, tad kazamatu u kojem su nacisti držali političke zatvorenike, kriminalce i prostitutke. Potom su je prebacili u Ravensbrück gdje su joj gladovanje te psihički i fizički iscrpljujući rad postali svakodnevica. U srpnju 1942. postaje jednom od šest žena koje su nacistički liječnici izabrali da na njima provode ‘medicinske’ pokuse,uglavnom kroz seriju monstruoznih kirurških zahvata.

Nijemci su rezultate, za prvu ruku, htjeli primijeniti za oporavak svojih ranjenika. Kad je logor oslobođen 1945. u Ravensbrücku je bilo 75 ljudi na kojima su Karl Gebhardt i ostali radili eksperimente. Većina žena koje su tamo bile izvrgnute ‘medicinskim’ mučenjima bile su poljske političke zatvorenice. Mnoge od njih nacisti su planirali ubiti još u zatvoru u Lubinu, no predomislili su se i poslali ih u Ravensbrück ne bi li im poslužile kao pokusni kunići. Prolazile su destruktivne operacije za kojih su im uštrcavali bakterije, kidali mišiće, lomili kosti...

Nakon zahvata nije im pružena ni njega ni medicinska skrb, ostavljene su same se nositi s bolovima i svim mogućim posljedicama. Osakaćene, jedva prisebne i teško sposobne brinuti se za sebe, pomagale su jedna drugoj. Póltawska piše da je, unatoč teroru koji su prolazile, nastavila vjerovati da u svakom čovjeku postoji nešto dobro.

Brojni eksperimenti

Makar se u početku, podvrgnuta operacijama, osjećala potpuno nemoćnom, eksperimenti su u njoj s vremenom probudili nekontroliranu upornost da preživi. Živom ju je održala vjera u Boga, čak i neka vrsta znatiželje koja se rodila u njoj, da vidi koliko daleko može ići ljudska neljudskost, čovjekova nečovječnost.

U logoru je razvila zaštitničku naklonost prema od nje mlađoj Krysiai, poslije je govorila da je to bila gotovo majčinska potreba da ju zaštiti koja je od smrti štitila i nju samu, jer, ne bi li spasila Krysiau, nije smjela odustati ni od vlastita života. “Odgovornost. Moćna riječ... Osjećala sam se odgovornom osigurati da će se Krysia jednog dana vratiti kući. Ne znam zašto. Bila sam odlučna, kao što sam takva često bila i kasnije, odlučna da se makar ona mora vratiti.”

Kako je vrijeme prolazilo, a nacisti izvodili brojne eksperimenete koji su ubijali sve više žena, Poljakinje u baraci 15 pobunile su se. Za jedne od prozivka s nove liste zatvorenica koje su trebale biti uključene u eksperimente, mnoge su se žene počele skrivati po barakama i logoru; skupina predstavnica iz barake Poljakinja zapovjednika je logora predala i peticiju u kojoj protestiraju protiv nastavljanja eksperimenata. Póltawska piše da je bila potpuno svjesna opasnosti kojoj su se time izvrgnule, no nije mogla pristati biti tek poslušni pokusni kunić.

Potpuno zdrave žene

U knjizi stoji: “U nekoliko kratkih rečenica kazale smo da mi, ispod potpisane političke zatvorenice, želimo znati je li zapovjednik svjestan da se eksperimenti provode na potpuno zdravim ženama, koje su sve političke zatvorenice.

Navele smo da su ti eksperimenti doveli do sakaćenja, čak i smrti, dale imena onih koje su umrle zbog eksperimenata, kazale da međunarodno pravo zabranjuje eksperimentiranje na ljudima bez njihova pristanka, i da mi, žrtve, tom peticijom protestiramo protiv istraživanja.” Póltawska i skupina zatočenica uspjele su organizirati da se u logor prokrijumčari fotoaparat, potom snimile fotografije svojih osakaćenih nogu, i tako u svijet poslale poruku s dokazima. Neke od žena na kojima su rađeni eksperimenti, među njima i Póltawska i Krysia, zahvaljujući kolektivnom naporu zatočenica, uspjele su potajno, s lažnim dokumentima, napustiti logor u kojem su rađeni eksperimenti.

Obilježene crvenim trokutom, poljske političke zatvorenice u Ravensbrücku bile su, piše, snažno nacionalno osviještene.

Većinom katolkinje, u logoru su održavale i mise; među njima je bilo puno obrazovanih, profesorica i učiteljica koje su podučavale ostale, pa je tako Póltawska prva znanja iz anatomije stekla upravo u Ravensbrückulogoru, obećavši si, preživi li, da će postati liječnica. Držale su satove, makar se svaki pokušaj obrazovanja i podučavanja kažnjavao smrću.

Póltawska piše o “suicidalnoj hrabrosti ljudi koji su se mogli ponašati kako su htjeli, jer su znali da će do sutra možda biti mrtvi”. Dobro organizirane, neke od njih uspijevale su održavati kontakt s obiteljima na slobodi, ponekad i prošvercati ponešto.

Iznimna solidarnost

U logoru je postalo, piše, psihički znatno teže kad su ih razdvojili i pomiješali sa zatvorenicama iz drugih zemalja. Nestalo je povezanosti i iznimne solidarnosti koja ih je održavala. Nestankom poljskih baraka, Póltawska je završila u bloku LL, u kojem su bile smještene lezbijke. U njezinim se zapisima, osim brutalnosti koje je preživjela, i ponekih vlastitih predrasuda, ponajviše zrcali trijumf ljudskog duha, riješenost da preživi neprepričljivoj neljudskosti unatoč.

Po završetku rata vratila se u rodni Lubin, progonjena nedavnom prošlošću nije mogla spavati, budila se prestravljena, izmorena noćnim morama.

Prihvatila je savjet povjerljive učiteljice i bez ograda stavila na papir sve kroz što je prošla tih upravo minulih pet godina. Pisala je ne bi li zadržala zdrav razum. Bilo je to terapeutski čin i bitno povijesno svjedočanstvo, oslobodila se noćnih mora, emocije i slike koje su je mučile pretočila je u riječi, stvorivši koherentan narativ o vlastitom iskustvu od kojeg je željela pobjeći.

Pišući je sumirala, analizirala, pretvorila traumu u podnošljivo iskustvo na kojem je mogla graditi život dalje.

Majka četvero djece

Zapisala je tada da bi joj, moguće, bilo od pomoći da je svoje traume podijelila s obitelji, no nije željela govoriti im o dojučerašnjoj realnosti koncentracijskih kampova. Piše i da priželjkuje da ima brata, s kojim bi možda mogla pričati o tim iskustvima. Takav stav razumljiv je za Poljakinju generacije Wande Póltawske, žene su odgajane u tradiciji idealiziranja jakih muškaraca koje su doživljavale kao zaštitnike domovine i obitelji.

Medicinu je diplomirala 1951., s puno vjere u znanost izabrala je specijalizirati baš psihijatriju, puno je radila s tada još mladim ljudima, traumatiziranima zatočeništvom u nacističkim logorima.

U logoru se osjećala pozvanom, gotovo odgovornom spasiti Krysiau, po završetku rata i fakulteta osjećala se pozvanom, gotovo da je to držala obligatornim, posvetiti se neshvaćenoj, zaboravljenoj ‘djeci Auschwitza’. Znajući što je i sama preživjela, i kako se kasnije izborila s traumatičnim sjećanjima, mnoge je, svjedoče, vodila na putu psihičkog oporavka.

Uz Ivana Pavla II. bila je i dok je umirao. Njihovo blisko prijateljstvo javnosti je postalo dobro poznato još 1999., kad je Papa beatificirao, a kasnije i kanonizirao, sv. o. Pija iz Pietrelcine. Upravo su molitve spomenutog sveca, vjerovao je Ivan Pavao II., pomogle ozdraviti Wandu Póltawsku kad je početkom 1960.-ih oboljela od karcinoma, a doktori rekli da joj nije ostalo dugo živjeti.

Tad biskup, Wojtyla je pisao ocu Piju, molio da se moli za zdravlje prijateljice Póltawske, u to doba majke četvero male djece.