Kada je planula, bila je to ljubav o kojoj se pričalo u cijeloj Lici. On je Stjepan Brajković (70) zvan Steva Murta iz Čovića kraj Otočca, kršni Ličanin koji zbog finih manira, koje je ispekao na četiri desetljeća dugom radu u Njemačkoj, podsjeća na gospodina Fulira, a ona je Štefica Kranjčec, umirovljena bankarica iz Ivanić Grada. Upoznali su se na rehabilitaciji jer su oboje imali problema sa zglobovima, no elektromagnetski valovi kojima su se liječili ubrzo su se pretvorili u ljubavne. Ljubav ih je porinula u bračnu luku u srcu Like. Nažalost, samo šest mjeseci kasnije doživjeli su brodolom koji je prije nekoliko dana na Općinskom sudu u Gospiću okončan brakorazvodnom parnicom. Steva Murta, koji ne krije da je u životu bio kicoš i švaler, kako sam kaže, sada je naletio na tvrđi orah od sebe. Sutkinji koja ih je razvodila, iznoseći razloge rastave, naveo je da mu je njegova nesuđena životna ljubav prešutjela da je prije njega imala čak pet muževa. Osjeća se prevareno, pogotovo jer je on Štefici priznao svoja tri ranija braka, ali mu je sada, kaže, bitnije zaštititi svoju njemačku penziju i imovinu, da na neki način ne bi završila u Štefičinim rukama.
Fatalne žene
Stjepan je rođen u Sincu, ali je za svoj povratak u rodnu Liku iz Njemačke, gdje je radio kao vozač autobusa, izabrao susjedne Čoviće. Kupio je kuću i sredio je, sagradio još i dvorišnu zgradu i garažu za Mercedese C klase, uredio vrt i dvorište, sve skupa vrijedno 200.000 maraka, no dobio je i ono što se ne može kupiti novcem - pogled na ličko zelenilo i uživanje u šumu žubora rijeke Gacke.
- Za mene su sve žene bile fatalne, a prvi put jedna Štefica, jer su prethodne bile Marije. Mislio sam se skrasiti s njom, a sada čekam starost s dva mačka - kaže Stjepan.
Ne krije da mu se Štefica, dok je bio prikopčan na kojekakve žice koje su mu rehabilitirale zglobove, svidjela na prvi pogled.
- Krenuo sam odmah s njom u priču, pa mi je rekla da je slobodna, da joj je muž poginuo prije 15 godina, da ima dvoje zbrinute djece, stan u centru Ivanića od 80 kvadrata i 2000 kuna mirovine. Tako smo se družili 15-ak dana i pričali o životu, a onda sam je pozvao na kavu u kafić, ona mene isto, ali u svoj stan. Ja sam joj rekao da imam 1000 eura njemačke penzije i 350 kuna hrvatske, da imam Mercedes i sređeno imanje, na što je kazala da baš takvoga traži - i odvukla me u krevet. Bilo je to fatalno. Petnaest dana zaredom. I tako, što ćemo, nego odlučili mi živjeti skupa. Ali, nisam htio ništa na divlje, pa sam pitao bi li se udala za mene. Ona je pristala, ali sam predložio da dođe na probni rok od mjesec dana da vidi hoće li joj se svidjeti u Lici. Bilo mi je bitno samo da nema neki dug, da ne živimo kod nje i da je pokretna. Njoj se u Lici strašno svidjelo i tako smo zakazali vjenčanje - priča o lijepim zajedničkim trenucima Stjepan.
Za vjenčanje nije štedio.
- Kupio sam odijelo u Trogiru u Gena modi, tamo gdje je Bernie, muž od Slavice, kupio svoje, u njemu je pred oltar vodio kćer. Eto, isto takvo za 10.000 kuna, a njoj smo haljinu naručili iz Engleske. Onda smo, dan prije vjenčanja, došli pred matičarku, da nam pročita pravila igre, kako to već biva. Tada sam prvi put čuo da sam ja njoj šesti muž, da je prije mene bila udana i rastavljena čak pet puta. Počeo sam se tresti, ali sam samo rekao: Neka, barem će iskusna ući u brak. Došli mi tako doma, pa je pitam zašto mi to nije rekla, ona mi se pravdala kako mi je pričala o svojim kraćim vezama. Ali, nisu brakovi i veze ista stvar.
Putovanja i garderoba
No nisam se htio svađati jer sam je već bio zavolio. Vjenčali se mi tako, na svadbi nam gitaru svirao onaj poznati glumac iz ‘Nad lipom 35’, sve je bilo veselo i odlično. Nakupovao sam joj poklona, zlatnog nakita i vodio je posvuda, potrošili smo 70.000 kuna samo na putovanja: Istra, Veli Lošinj, Bizovačke toplice, Bodensko jezero, Njemačka, Švicarska, Alpe... Nisam žalio kuna, obnovio joj cijelu garderobu i držao je kao kap vode na dlanu - govori Stjepan.
U međuvremenu ju je, kaže, prijavio na ličku adresu pa je imala i ličku osobnu, zdravstvenu i druge dokumente.
- Rekao sam joj da na isti način prenese svoj žiroračun iz Ivanića, da ćemo joj ga ovdje otvoriti, da olakšamo stvar. Ona se branila da joj to banka ne dozvoljava, što mi je bilo čudno. Rekla je da se mora vratiti u Ivanić to porješavati, inzistirajući da ide autobusom. Odvezao sam je na kolodvor u Otočac, nije mi dozvolila da joj ja kupim kartu. Primijetio sam da joj je službenik dao kartu u jednom smjeru. To me zabrinulo. Nije se javila osam dana, kada sam je konačno dobio i pitao dokle je stigla u rješavanju problema, odgovorila je: ‘Do kraja, ja se u Liku više ne vraćam.’ Ostao sam u šoku. U još većem sam bio kad sam vidio da mi doma nedostaje zlatnina, opali, vrijedne rukotvorine i druge stvari. Onda sam pomislio, pa meni takva žena ne treba. Otišao sam na policiju, a tamo su mi rekli da se već odjavila s moje adrese i prijavila na svoju. Onda sam se javio odvjetniku i na sudu zatražio rastavu braka. Ona mi se više nije javila, i nikada nije došla na raspravu na sud, kao ni prije toga na savjetovanje u Centar za socijalnu skrb, što sam obavio sam - prepričava tužan kraj svoje ljubavne romanse.
Nakon svega, kaže, sretan je jer, kako stvari stoje, ipak ne mora brinuti o imovini.
(...)