Politički sam realist, ali mi je ipak žao što nisam predsjednica

ZAGREB - Još smo bili na onome što se u svijetu naziva amuse bouche, “provodom za usta”, a kod nas se uvriježilo kao “pozdrav šefa kuhinje”, kad je Vesna Pusić izrekla jednu lijepu rečenicu i time odredila smjer našeg razgovora. Dakle, dok smo u restoranu Apetit kušali polpeticu od gambera prženu u tijestu od sezama s nekoliko umaka pjenica i malo radiča (“mmm, divno”), za mnoge Zagrepčanke neprežaljena kandidatkinja za predsjednicu iznenada je rekla: - Moja Daina je jedna zanimljiva, krasna cura, puna ideja, s nekim snažnim, apsurdnim smislom za humor i rado bih se s njom družila i da nije moja kći.

Kako se to dosta rijetko može čuti od roditelja adolescenata opsjednutih strahovima za budućnost svoje djece, pa onda i njihovim “manama”, željela sam saznati je li to doista uvijek mislila, i u trenucima pubertetskih kriza, potraga za identitetom, pobuna. Da, rekla je. Onda nije ni čudo što je u predizbornim sučeljavanjima priznala da žali što nije imala više djece. Je li to velika tuga, nešto što je drži noćima budnom?

- Srećom, ne, ali mi je žao naprosto zato što je meni i Juri roditeljstvo išlo odlično, pa zašto ne iskoristiti tu komparativnu prednost. (Jurgisa njegova supruga i svi zagrebački prijatelji kroatizirano zovu Jura.)

Nasmijala se, iskorištavanje potencijala i forsiranje svojih prednosti vrlo je česta Vesnina tema - ta ona je ipak političarka. U svjetlu Dainine posve samostalne, nagle odluke da napusti svoje roditelje na dvije godine i ode na poslijediplomski studij filmmakinga na London Film School malo smo analizirale osjećaje straha i tuge, ali i kako je došlo do toga da bračni par Pusić-Oniunas nije osjetio još pokoji zov roditeljstva.

Ljeto u Londonu

Vesna je ostala u drugom sta-nju u SAD-u, za vrijeme postdoktorskog boravka u Washingtonu na American Universityju sredinom osamdesetih i sjeća se s užitkom i nostalgijom tog optimističnog, bezbrižnog razdoblja slobodnog života mladog bračnog para koji se odlično provodi, putuje po SAD-u i potom odlazi na čitavo ljeto u London. Tamo je Vesnin suprug Jurgis Oniunas, američki biznismen litavskog podrijetla, poslovni konzultant s dva magisterija, iz biznisa i nuklearne tehnologije, već bio kupio prekrasan stan u Chelseaju, kod Temze i slikovitog Chelsea Bridgea. (U međuvremenu ga je prodao pa je njihova kći, nenavikla na buku i kaos oko sebe, upravo odlučila napustiti studentski dom i pronaći s prijateljima neki tiši prostor za stanovanje).

- Kad sam trebala roditi, brzo smo se vratili u Zagreb jer mi je bilo nezamislivo da se moja kći rodi bilo gdje drugdje osim u Zagrebu. I tad je sve prestalo, provodi, planovi, pisanje, čitanje. Daina je dva mjeseca neprekidno plakala, cijele noći i dane. Bili smo izbezumljeni, umorni, uništeni. Jura je predložio da se vratimo u London, nadajući se da će se tamo nešto dogoditi, da ćemo se snaći, ući u tu priču s bebom…

Život u komuni

Na ovom mjestu Vesna Pusić izgovorila je drugu veoma dir-ljivu rečenicu te večeri. Spomenula je jednog Jurina prijatelja i rekla: “On je baš kao moj Jura, fin, odmjeren, miran, uljudan”. Nije li to divno čuti izgovoreno bez pompe, spontano, nakon gotovo trideset godina veze? Taj Jurin prijatelj, Pakistanac iz jedne od najviđenijih pakistanskih obitelji, u to vrijeme imao je neki posao u Londonu i stanovao u njihovu stanu. Kad su došli s bebom, vidio je pred sobom dvoje slomljenih ljudi. Pogledao ih je i rekao da se spreme i odu u grad, a on će čuvati bebu. On to zna, doma ima troje djece koja mu silno nedostaju. Bili su nesigurni trebaju li pristati, tumačili su mu da se vara, da ona jako puno plače, da nitko s njom ne zna, da će izludjeti tih nekoliko sati s tuđom bebom čije navike ne poznaje. No, još na vratima Vesna je zainteresiranim pogledom majke uhvatila grif iskusnog oca koji je bebu jednom rukom okrenuo u zraku, spretno naslonio na svoje rame, položio joj drugu ruku na leđa i malo smirio. Kad su se vratili, Daina je mirno spavala, a on je čitao novine. Otad je Daina svaku noć spavala od devet do devet i oni su počeli istinski uživati. No, trauma onih prvih neprospavanih noći trajala je predugo, Vesna ju je sasvim zaboravila tek kad je bilo prekasno za još jedno dijete.

Ova priča karakteristična je za Vesnin život, obilježen druženjem i prijateljima. Recimo, za boravka u Istri, u njihovoj kući u Sovinjaku, koji je prvi otkrila Slavenka Drakulić, Vesnina prijateljica iz mladosti, oni kao da postaju dio komune, i to hedonističke komune u kojoj tri obitelji iz tri različite kuće uvijek zajedno jedu i pripremaju božanstvene ručkove i večere. Tako je i kad se pojave brojni gosti koje oni magnetski privlače u taj gradić u središnjoj Istri. Neko vrijeme Slavenkim muž Richard Swartz pisao je u švedskim novinama kolumnu o Sovinjaku pa ih je posjetio i čitav autobus Šveđana, za koje su tri prijateljice odmah počele složno pripremati večeru.

- Obožavam te naše ljetne praznike. Da se mene pita, počeli bi 1. srpnja u Sovinjaku, potom bismo se tradicionalno početkom kolovoza preselili mome bratu u Rogoznicu na nekoliko dana, obišli školu ronjenja mog nećaka, proslavili rođendan šogorice… E, onda slijedi važno putovanje u Jelsu, gdje ostajemo dva tjedna.

I u Jelsu odlaze “u komunu”, s drugom grupom prijatelja, koji inače odavno žive u New Yorku i ljetuju na Hvaru, pa se tamo intenzivno druže. No, prijateljski poziv na Hvar zapravo je prerastao u nešto važno: Vesninu potragu za izgubljenom obiteljskom prošlošću. Vesnin djed po majci, odvjetnik i pjesnik Danko Anđelinović, iz Hvara je došao u Zagreb. Na brdu, usred otoka, u malom mjestu Zastražišće nalazi se Angjelinovića kula iz 17. stoljeća, koju su Vesnini preci koristili kao promatračnicu, a živjeli su u Sućurju, u velikoj kući s obiteljskim oltarom koji je u nekim podjelama prepolovljen zidom. Vesna na te priče odmahuje uz smijeh, no kulu bi jednom svakako željela obnoviti.

Kako Vesnu Pusić poznajem desetljećima, iz razdoblja feminističke sekcije “Žene i društvo”, znala sam, primjerice, za predivan portret njezine “omame” Pusić, tada sasvim mlade ljepotice u raskošnoj bijeloj čipki, koji je početkom 20. stoljeća napravio slavni Celestin Medović. Njezina djeda Anđelinovića portretirao je Vilko Gecan, iz posve drugog kuta, kao boema i advokata koji slikarima i prijateljima iz zagrebačkih kavana svoje profesionalne usluge “naplaćuje” jedino kako može, u naturi, pa je tako nastala i lijepa zbirka najvećih slikara naše moderne. Uvijek mi je bilo simpatično što, za razliku od mnogih “starih Zagrepčana”, Vesna baš nikada nije njegovala kult pasatizma, žaljenja za boljim danima obiteljske građanske prošlosti. Za njih u obitelji to nikad nije bilo, kako se izrazila, socijalno naslijeđe koje mora braniti.

Obiteljska formula

- Dapače, mi smo u obitelji uvijek njegovali neki autoironičan, distanciran odnos prema tim dobrostojećim građanima, našim precima. U mojoj obitelji, kad bismo željeli reći da netko o nečemu nema pojma i samo se pravi da to razumije, uvijek smo koristili ‘obiteljsku formulu’: Ma, on ti je u tome više akademik. Osim toga, moj otac, kojem su 94 godine, i danas čita, promatra i razmišlja o onome što se trenutno događa. Jedno vrijeme moja Daina odlučila je da će živjeti s djedom i preselila se u njegovu kuću na Šalati na pola godine. Čitali su Carvera, diskutirali o filmovima, on joj ni u jednom trenutku nije popovao, docirao; bili su naprosto dvoje prijatelja koji zajedno žive.

Osjeća li se Daina (njezino poetično ime na litavskom znači pjesma) Hrvaticom i Zagrepčankom? Smeta li to njezinu ocu?

- Jura kao Amerikanac s roditeljima litavskim emigrantima koji govore engleski s teškim naglaskom više od mene inzistirao je na tome da ona bude do kraja ukorijenjena u našoj kulturi jer dobro zna koliko je važan osjećaj pripadanja. Možda je i zato tako spremno prihvatio da naša kći nosi i moje prezime. Mi smo je prvo registrirali Oniunas i na putu kući, čim sam mu rekla kako mi je tužno da moja kći nema vezu sa mnom i preko prezimena, on je okrenuo auto, vratili smo se u općinu i dodali joj i moje prezime. Kad je bila mala - možda su joj bile četiri godine - vodili smo je u HNK. U pauzi sam Juru i nju odvela u veliki foaje gdje su na stropu naslikani neki naši velikani, među ostalima i Augustin Harambašić, ujak moje bake. Poslije je mala Daina svaki put u kazalištu htjela ići gledati naše rođake. Ona je, dakako, bila u Litvi i kod bake i djeda u SAD-u, no nikada nije imala bilo kakve sumnje u vezi sa svojim identitetom.

Iako smo odlučile političke teme ostaviti za neko drugo mjesto, bez pjenušca i plavca, morala sam na kraju saznati zašto je Vesna Pusić bila tako vidljivo razočarana svojim rezultatom na predsjedničkim izborima iako je u samom središtu Zagreba dobila 15, a u Rijeci, primjerice, 13 posto. Smatra li da su žene od kraja sedamdesetih, kad je bila aktivna feministkinja, do danas napravile veliki pomak?

Živjeti s lakoćom

- U 30 godina napravile smo pomak od 5 posto. Ja sam radila jedno istraživanje 1979. o tome koliko su žene manje plaćene od muškaraca istog obrazovanja, a nedavno je to isto istraživanje napravila jedna mlada kolegica. Nekad smo bile plaćene 30 posto manje, a danas 25 posto. Ne znam koliko su se stvari zapravo pomaknule. Gledala samo početkom devedesetih neku dokumentarnu emisiju snimljenu u Dalmatinskoj zagori. Muž je sjedio nekoliko koraka ispred žene koja je stajala pokraj štednjaka i pričao o tome kako mu se ostvario san, kako napokon živimo u demokraciji, kako je konačno sretan. Svaki put kad je njegova žena htjela nešto dodati, on bi je prekinuo, a nakon nekoliko minuta njezina ubacivanja, okrenuo se prema njoj i glasno povikao: ‘Muč’ dok ja govorim!’ Nešto smo mi napravile za naše sinove i kćeri - to je važno i za sinove - no za moju Dainu i njezinu generaciju ostalo je još puno posla na tom projektu ‘živjeti s lakoćom među ljudima bez obzira na spol, rasu, vjeru’… I zbog toga mi je bilo žao što nisam postala predsjednica. Nije da sam vjerovala da ću biti izabrana, ipak sam ja politički realist, no ne-gdje intimno naprosto mi je bilo žao što nisam dobila šansu da radim posao za koji osjećam da bih ga znala i voljela raditi. Međunarodni odnosi i pitanja teorije države i prava područje su koje poznajem najbolje u ovoj zemlji jer se time bavim desetljećima, o tome razmišljam gotovo neprestano…

Sučeljavanja na tu temu za mene su bila zadovoljstvo, nikakva muka. Ništa nije zabavnije od osjećaja da te pitaju nešto što doista razumiješ.