POBUNA ŽENA Trauma porodapeti je najčešći razlog zbog kojeg žene ne žele više djece

Ti si za carski?

- Da...

- Isuse Bože, kako si debela! Pa tebi neću moći ni dati epiduralnu! Ajde, sagni se, da vidim možeš li uopće! Znala sam da nećeš moći, kakva si debela krmača.

- Pa trudna sam..

- Zini! Ajme kakvo groblje imaš u ustima. Ne znaš se brinuti o sebi, kako ćeš brinuti o djetetu? Ne mogu vjerovati tko sve danas rađa...

Željka Čolaković, trudnica koja je u zagrebačku Kliniku za ženske bolesti i porode u Petrovoj te 2009. godine došla roditi svoje drugo dijete, tada je briznula u plač. Anesteziologinja, kojoj ni danas ne zna ime - crvenokosa, lica prekrivenog maskom - nije reagirala na suze. Nastavila je s nervoznim vrijeđanjem, a Željka joj nije odgovarala.

- I ja i beba ovisile smo o njoj. Već sam preživjela jednu tragediju. Mogla sam samo šutjeti. I trpjeti - priča Željka.

Anesteziologinju je, vjeruje Željka, iznerviralo što ide na carski rez, iako za to nije bilo medicinskih indikacija. Njezin joj je liječnik odobrio carski rez zbog paničnog straha koji je osjećala od poroda: dvije godine prije rodila je mrtvu bebu.

- Sam povratak u rodilište me užasavao. Vraćale su se traume, strahovi i užasna bol. Za prvog poroda imala sam 22 godine i dijete je već bilo mrtvo u meni. Ležala sam u predrađaonici s još deset žena, gledala u njih, slušala kako se smiju i gledaju u otkucaje srca svoje djece. Nakon što sam rodila, smjestili su me u sobu s rodiljama. Tri dana sam gledala presretne očeve, mame koje sjaje i čekaju svoje bebice. Dok su njima nosili bebe na dojenje, meni su nosili tablete da mi stane mlijeko. Bol je bila neizdrživa, a sa svakim pogledom na sretne obitelji bivala je sve jača. Molila sam ih da me maknu negdje, bilo gdje, ali su tvrdili da nemaju mjesta i da ću nekako ‘zdurati’, kao što su i druge prije mene - priča Željka, 30-godišnja frizerka iz Ivanić Grada.

Nije moralo biti tako

Željka zna da nije moralo biti tako. Mogli su je odvesti na bilo koji odjel - bilo koji, osim onaj na kojem su sretne majke s novorođenom djecom. Ništa to ne bi koštalo, nije zahtijevalo više novca ili osoblja. Samo malo dobre volje.

Ipak, nikome se nije žalila: kao i stotine žena prije nje, odlučila je to zaboraviti.

Željkina je trauma poroda ogromna, veća nego kod većine rodilja. Međutim, osjećaj poniženja prati prevelik broj žena rodilja koje su imale urednu trudnoću i uredni porod, a koje nisu došle kući samo sa zdravom bebom nego i s traumom koju godinama nose sa sobom.

Ovih dana žene su odlučile prekinuti šutnju. Upravo pod tim sloganom - “Prekini šutnju” - udruga Roditelji u akciji (Roda) pokrenula je kampanju i pozvala žene da im pošalju pismo s opisom poroda. Na iznenađenje aktivistica, stiglo im je više od 400 pisama anonimnih žena koje su detaljno ispričale svoja iskustva. Gotovo sva bila su izrazito negativna: žene su tijekom poroda ponižavane, vrijeđane, zastrašivane, izolirane od osoba koje im mogu pružiti podršku, izložene podsmijehu, emocionalnim ucjenama, patronizirajućem stavu nepoznatih osoba.

Dobro obavljen posao

Najmanje je negativnih iskustava stiglo vezano uz stručnost zdravstvenog osoblja. Ti ljudi u velikoj većini slučajeva, prema mišljenju rodilja, dobro obave svoj stručni posao i većina žena nakon nekoliko dana napušta rodilište zdrava, sa zdravim djetetom. Dojenačka smrtnost, glavni pokazatelj kvalitete zdravstvene zaštite majki i djece, u Hrvatskoj rapidno pada: 1991. godine umiralo je 11 dojenčadi na svakih 1000 novorođenčadi, a 2013. godine ta je stopa pala na 4,1, što je neznatno više od prosjeka EU. Raste i razina stručnosti i razina tehnološke opremljenosti, ali - čini se - ne i razina humanosti.

- Ono što nam žene svakodnevno opisuju može se smatrati nasiljem koje ostavlja traga još dugo nakon izlaska iz rodilišta. Ali, kao da većina takav tretman još podrazumijeva, kao da je sramota govoriti o tome, kao da trebamo biti sretne što su nam djeca živa i zdrava, ili što smo mi žive i zdrave, i zaboraviti tretman koji smo imale. Mi jesmo sretne, presretne zbog toga što je stručno sve dobro obavljeno, ali ne možemo zaboraviti. Trauma poroda ostaje još jako dugo: upravo je to, pokazala su istraživanja, peti najčešći razlog zbog kojeg se žene u Hrvatskoj ne odlučuju imati više djece. Vrijeme je da to postane prošlost - kaže Danijela Drndić iz Roda. Iz reakcija samih žena, ali i odgovornih u sustavu, kaže, čini se da je doista sazrelo vrijeme za promjene.

Nakon glasnog odjeka akcije, predstavnice Roda sastale su se sa stručnim timom u Ministarstvu zdravlja i, kaže Drndić, ostale ugodno iznenađene. Imale su koncentrirane i zainteresirane sugovornike s kojima su odmah sastavile plan djelovanja: u prvom tromjesečju 2015. provest će se inspekcijski nadzor svih rodilišta, nakon kojeg će se napraviti snimka stanja, utvrditi razlozi ogromnog odstupanja u praksama među pojedinim rodilištima i izraditi strategija ujednačavanja i poboljšavanja prakse. Uz to, propisat će se da svi zdravstveni djelatnici koji rade s trudnicama i rodiljama redovito polaze radionice i tečajeve komunikacije te da se, s druge strane, izrade edukativni materijali za trudnice u kojima bi se buduće majke detaljnije upoznale sa samim procesom rađanja, kao i o svojim pravima.

Očigledno se, kažu naši sugovornici, stvorila kritična masa ljudi na svim razinama - među rodiljama, u nevladinim udrugama, redovima stručnjaka i među predstavnicima zdravstvene vlasti - koja uviđa i prihvaća da je stanje loše te je spremna početi s promjenama.

Jer žena je, ističe dr. Ratko Matijević, predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode zagrebačke Kliničke bolnice Merkur, tijekom trudnoće i, osobito, poroda, vrlo vulnerabilna i vrlo uplašena, treba joj podrška, smirenje i pravodobna informacija o svemu što se događa.

Ispod standarda

- Kao i svugdje, od pojedinca do pojedinca ovisi koliko će takve podrške dobiti. Ali, ja iskreno smatram da je naša dužnost, dio posla, da joj pomognemo, da je učvrstimo i pojačamo samopouzdanje: učinimo li to, i sam porod proteći će bitno bolje, uz manje komplikacija. I naš stručni rad bit će značajno olakšan - kaže dr. Matijević.

Što je najvažnije, promjena pristupa ništa ne košta. Ali ipak, upozoravaju naši sugovornici, dijelom ovisi o uvjetima: bolji uvjeti sasvim sigurno olakšavaju osoblju da budu pristojniji, opušteniji i fokusiraniji na stanje, želje i potrebe rodilje.

U hrvatskim rodilištima jedna primalja u rađaonici istodobno se brine o tri trudnice, dok je ideal jedna primalja na jednu trudnicu. Među njima, kaže Barbara Finderle, predsjednica Hrvatske komore primalja, sve je češći sindrom sagorijevanja na poslu, bez izgleda da će se situacija popraviti s obzirom na to da je novca sve manje, a zabrana zapošljavanja u bolnicama i dalje je na snazi.

Prostorni su uvjeti u rodilištima daleko ispod standarda, opremljenost nekih rodilišta je iznimno skromna - i u takvim uvjetima primalje i liječnici jedva brinu o tome kako poroditi zdravo dijete. Emocionalna podrška i osnaživanje žene tada im nije prioritet.

- Cjelokupni porod, koji podrazumijeva ginekologe, primalje, anesteziologe, pedijatre, cijepljenja, pelene i sve ostale usluge te trodnevno ležanje rodilje i djeteta u bolnici, HZZO bolnici plaća 1800 kuna. Možemo li onda govoriti o povećanju osoblja ili boljim prostornim uvjetima - pita se dr. Herman Haller, sanacijski upravitelj KBC-a Rijeka, čije rodilište žene opisuju kao bolje među velikim hrvatskim rodilištima. A u tom rodilištu, ističe dr. Haller, jedan sanitarni čvor predviđen je za šest rodilja, iako bi ih, po europskom standardu, smjelo biti najviše tri.

- I to smatramo dobrim, jer je to najbolje što u riječkom KBC-u imamo: na nekim drugim odjelima jedan sanitarni čvor koristi 30 ili 40 pacijenata - kaže.

Teško je u takvim uvjetima razmišljati o ženinim emocijama.

- Da se razumijemo - to ni u kojem slučaju nije opravdanje za vrijeđanje ili omalovažavanje bilo koga i to treba strogo sankcionirati. Ženina stabilnost i samopouzdanje iznimno su važni za tijek poroda. Mi se trudimo po tom pitanju, iznimno potičemo pratnju na porodu i došli smo do toga da više od 50 posto naših rodilja rađa u pratnji partnera, ali moramo si priznati da imamo osoblja dovoljno da obavi svoj stručni posao, ali ne i da se ozbiljno bavi emocionalnim i psihičkim stanjem žena - kaže dr. Haller.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista.