Sarajevo je u međuvremenu postalo grad u kojem se čuva bol protjeranih, a bol drugih se ne želi znati niti se priznaje njeno postojanje. Kao što se ne prizaje ni istina da se i iz Sarajeva odlazilo mimo svoje volje. Mladić koji tu dolazi da pjeva svojim imenom i prezimenom pripada narodu onih koji su druge protjerivali iz Foče. I nikoga u Sarajevu ne poznaje, pa besplatno nastupa po gradskim kafanama, dokle mu dotraje ušteđeni novac. Ako ga za to vrijeme ne prihvate, ako ne čuju njegovu pjesmu, i ako ne uspije svojim glasom pobijediti, zakloniti i nadvisiti sve okolnosti, on će se sa svojim snom o pjevanju sevdaha vratiti u Foču.
Prvi i posljednji u svojoj vrsti
To bi mogao biti sjajan film, iranski ili turski, mogla bi biti i duža pripovijetka u Andrićevom duhu, iz koje bi se čitala sva ljepota i tragika bosanske sudbine, njena konačna bezizlaznost i pouka da je iz Bosne jednako uzaludno odlaziti kao što je uzaludno u toj zemlji ostajati. Film bi mogao imati dva završetka: prvi je životniji i tačniji, drugi je bliži mjuziklu. U prvom mladić se istim onim autobusom vraća kući u Foču, nakon što je uzaman otpjevao sve svoje pjesme. Nemoguće je pjesmom ljude obratiti, kao što je živu i samu čovjeku nemoguće pobijediti povijest i mržnju koju svakodnevno rađaju široka bedra naše matere povijesti. U drugom završetku sve biva nemoguće, nestvarno raspjevano, kao u nekoj orijentalnoj verziji filma “Moje pjesme moji snovi”, ali ništa manje mučno i tužno. Mladić iz Foče proslavi se u Sarajevu, i ostaje. Pjeva u velikim dvoranama, pred stotinama i tisućama ljudi, i postaje zvijezda tog velikog grada, zvijezda onih koji čuvaju bol svojih ubijenih i protjeranih, a za bol drugih ne žele da znaju. Završetak pripovijetke bio bi samo jedan: mladić se sa svojim snovima vraća u Foču. Njegov sevdah nastavlja da traje u muku nestalih ljudi, u sjeni srušene Aladže...
Foto: Denis Ruvić / CROPIX
Život Bože Vreće nije književnost ni film. Ali se, ipak, razlikuje od života većine ljudi, ovih i onih, prvih i drugih. Božo je taj mladić koji je pošao iz Foče u Sarajevo da pjeva sevdah. Taj put jedva da je dug osamdesetak kilometara, i prelazi se i najsporijim autobusom za dva sata, ali je u svakom drugom smislu to najduži put na svijetu, pogotovo ako se iz Foče u kojoj više nema sevdaha polazi u Sarajevo gdje žive ljudi koji polažu identitetsko i nacionalno pravo na sevdah, pravo ovjereno krvlju i ratom. Da je o tome razmišljao, Božo Vrećo ne bi se nikad odvažio na svoj put. Ali da je o tome razmišljao, ne bi on bio umjetnik. Ili ne bi bio umjetnik od one vrste kojoj pripada.
Sevdalinke su pjesme koje se, najčešće, pjevaju iz prvoga lica i nedvosmislenog gramatičkog roda. Ima ženskih, a ima i muških pjesama. Ali otkako je radio aparata i televizije, otkako je emisija u kojima veliki pjevači donose svoje interpretacije mnogo puta čuvenih pjesama, uobičajilo se da muški pjevaju i ženske pjesme. Tako je to, recimo, činio Himzo Polovina. I čak se s nekim uvjerenjem unosio u svoj ženski lik. Nije se htio odreći lijepih pjesama samo zato što su ženske i što pjevaju o njenoj ljubavi prema muškarcu.
Božo Vrećo negdje za sebe kaže da nije ni muško ni žensko, nego je čista sloboda. Za takvo što je, u građanskom smislu, potrebna silna hrabrost. Takva hrabrost kakvu nemaju svi gazije, harambaše i junaci našega svijeta. Biti ni muško ni žensko, nego čista sloboda, znači biti sam i suočen sa svima koji nikad nisu sami. Ali za umjetnika, pjevača sevdaha, takva je sloboda blagotvorna. Pogotovu što Božo Vrećo ne glumi, kao što su u antičkom kazalištu muškarci glumili žene. On žena, naprosto, jest. Kao što, naprosto, jest muškarac.
Način njegovog pjevanja je začudan, heruvimski. Ili kerubinski, ako nemate toliko slobode da razumijete i prihvatite istočnu riječ. Katkad se čini kako on sevdalinke pjeva onako kako ih pjevaju i drugi dobri pjevači, ili onako kako bi se sevdalinke i trebale pjevati. A odmah zatim začuje se, osjeti se nešto što je mnogo više i od te pjesme i od puke interpretacije. Želeći da pjeva sevdah, kao što su to željeli i mnogi drugi, Božo Vrećo je najednom zapjevao nešto drugo, što je više i veće od sevdalinke, naprosto zato što je u svakom pogledu neponovljivo. Božu je moguće imitirati, moguće mu se rugati – o to bi bilo najlakše, za uspješno ruganje njemu ne treba ni imati posebnog talenta, jer je do bola lako persiflirati, nagrđivati i rugati se svemu što je samo po sebi talentirano, a jedva da bismo se mogli narugati onome što je od Boga bez dara i razloga, i što pjeva korektno kao gramofon. Ali njega se ne može slijediti, ne može mu se biti pandan. On je prvi i posljednji u svojoj vrsti.
Po mjeri osjećaja
To pjevanje ne mora se nikome sviđati. I bolje bi bilo da se ne sviđa svima, jer tada bi se moglo ozbiljno posumnjati kako i nije riječ o pjevanju. Ali sloboda tog čovjeka je od one vrste koja druge ne obavezuje i ne zarobljava, pa da pjevaju kao on, ili da mu na bilo koji način pokušavaju biti slični. Ponovimo: Boži Vreći je moguće rugati se, ali nije mu moguće biti sličan. To što on radi sa sevdalinkama, kao i s pjesmama koje sam piše i koje, zapravo, inisu sevdalinke, nije ni obrada, ni osuvremenjivanje, ni kalemljenje jedne muzike na drugi: Božo pjeva po mjeri svog osjećaja, izvan vremena i konteksta. Tako bi pjevao i 1914, i sto godina ranije, i u osamnaestom stoljeću. Bilo kada. I lijepo ga je čuti.
Koštana izvan scene
Beogradski kazališni redatelj Kokan Mladenović je za Pozorište na Terazijama pripremao “Koštanu”, u kojoj je naslovnu ulogu trebao pjevati Božo Vrećo. Nova uprava pozorišta, politički oprezna i konzervativnih nazora, munjevito je skinula predstavu s repertoara. Bit će da im je pao mrak na oči kada su shvatili da bi jedan Božo trebao biti Koštana. Time bi, činilo im se, bio skrnavljen i izrugan jedan od klasičnih artefakta srpske kulturne tradicije, glazbeno-narativni komad nastao po djelu velikoga, silnog vranjanskog pisca Bore Stankovića. O, kako su samo pogriješili! A ne radi se tu o poštivanju dostojanstva transrodnih umjetnika, niti o slobodi redateljske invencije. Ima nečega što je tu mnogo važnije: Koštana je pripovijest o strasti i stradanju, o ljubavi u smrtonosnim dozama, o dertu i sevdahu od kojih se raspukne srce. Božo Vrećo kao da se rodio za tu ulogu. I ne samo da je on prava i jedina Koštana, nego je utjelovljenje i ovaploćenje onoga o čemu je mislio i što je osjećao Bora Stanković, dok je započinjao vaskršnju pripovijest o hadži Tominu sinu Stojanu, koji je već danima od kuće izbiva s lijepom kafanskom pjevačicom Koštanom. Koštanu valja hapsiti, e da se spasi čast bogatog gazde i njegova sina, a kako je hapsiti ako nije učinila nikakav zločin, osim što je ljubila i pjevala. Ili je ljubav najteži od svih zločina? Eto, to je ta priča, koja je igrom slučaja postala dio nacionalnog kanona, premda je i svojim sadržajem, i ličnošću pisca, dragoga i velikog Bore Stankovića, protivna svakom kanonu, onom anđeoskom izuzetnošću i čistoćom kakvom zrači i Božo Vrećo. Iskazujući prezir prema njemu, čelnici Pozorišta na Terazijama zapravo su prezreli Koštanu, i tako postali likovi Stankovićeva komada. Tako je jedna predstava odigrana mimo pozornice i izvan kazališnog konteksta, potvrđujući besmrtnost piščeve priče.
Na kraju, je li se s dolaskom u Sarajevo ispunio njegov san? Prejednostavno bi bilo tako reći. I sasvim krivo. Nije riječ o njegovom snu. Božo Vrećo drugima ispunjava snove, dok god ima onih koji se svojih snova ne zastide. On od toga živi, slobodan i lijep, heruvim među ojađenim i unesrećenim ljudima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....