PIŠE MARIJANA IVANOV 'Era ulaganja nakon godina neizvjesnosti traži odgovorne dužnike'

Doba nepovjerenja i neizvjesnosti nije završilo i još je rano govoriti o pravom prelasku u doba investiranja i veće privatne potrošnje, no pozitivni pomaci ipak se naziru.

Poslovni ciklusi možda nam nisu dragi, ali ipak su dobra stvar. Nakon završetka prekomjernog rasta i stvaranja različitih financijskih mjehura spuštaju nas na zemlju, a nakon nekoliko godina u recesiji budi se nada.

Sve to odgovara opisu biblijskih sedam debelih pa sedam mršavih krava, a onda opet još većih sedam debelih krava i jako ružnih polumrtvih mršavih krava. Smjene dobrih i loših razdoblja tijekom 28 do 30 godina traju gotovo onoliko koliko traje otplata stambenog ili investicijskog kredita ili koliko će, otprilike, proći od naše 50. godine života (vrhunca stjecanja materijalnih dobara) do prosječne godine doživljenja.

Odgovorni dužnici, odgovorni štediše i budući umirovljenici stoga trebaju biti svjesni svih rizika koji se mogu odraziti na njihove financije. Primjerice, rizika smanjenja ili čak izostanka prihoda. Rizika inflacije, koji smanjuje realnu vrijednost novca i novčane imovine, ali povećava cijene realne imovine. Kamatnog rizika - u smislu da će postojeće niske kamatnjake u eurozoni, prije ili kasnije, zamijeniti viši.

No, tu je i premija rizika koja može biti kao fiksni dio ugrađena u cijenu novca. To je, uglavnom, dobro u scenariju rasta rizičnosti dužnika iz Hrvatske, ali je loše ako se rizičnost s vremenom smanji, a dužnici i dalje plaćaju prevelike kamate. Na sličan način vezivanje kamatnjaka uz NRS, posebice u kunama, nosi rizik mogućeg rasta kunskih kamatnjaka u slučaju šokova u domaćem sustavu.

Kamate su naknada koju dužnik plaća vjerovniku za korištenje tuđih sredstava, ali i naknada za rizik koji kreditor preuzima. Kad je novca “u izobilju”, kamatne stope mogu biti niske, a kada kanali ponude likvidnosti presuše i/ili prijeti rast inflacije, nominalna cijena novca neizbježno raste. Za kretanje kamatnjaka važna je i percepcija kreditnog rizika.

Prvoklasni dužnici uživaju niske kamatne stope, a oni koje tržišta smatraju više rizičnima plaćaju dodatnu premiju. Takav sustav nije socijalno osjetljiv, pa ni etičan, jer lošeg dužnika gura u provaliju skuplje otplate duga. Međutim, ekonomski je uobičajen u kontekstu činjenice da banke plasiraju tuđi novac i imaju obveze prema štedišama i vlastitim ulagačima.

Osim toga, rast premije rizika je i svojevrsni namet kojim tržište kažnjava one koji se neodgovorno zadužuju. Konzervativnost i oprez stoga nalažu da pri preuzimanju kreditnih obveza izračunamo koliko će iznositi naš mjesečni anuitet otplate kredita ako, primjerice, dođe do rasta kamatnjaka s postojećih 5 na 7 posto ili sa 7 na 9 posto.

Jednako tako treba uzeti u obzir scenarij rasta vrijednosti valute indeksacije kredita za 10 ili čak 20 posto. Kolebanja tečaja svjetskih valuta prilično su neizvjesna, ne samo zbog monetarnih politika vodećih svjetskih središnjih banaka nego i zbog drugih faktora. Kad bi znali kako će se za pet, deset ili 15 godina kretati tečaj kune, eura, dolara, funte ili franka, svi bi financijaši bili milijarderi, a danas se zapravo pitamo koje će od tih valuta tada uopće postojati.

Od nove generacije dužnika se očekuje da više vode računa o rizicima kojima se izlažu, ali i da su spremni preispitivati svoje stavove o novcu te da preuzimaju odgovornost za vlastite postupke i ishode. Posebice da nauče zaštititi se stvarajući rezerve za crne dane, trošeći onoliko koliko imaju i izbjegavajući prekomjerno zaduživanje, a povećavajući znanje, ili, primjerice, čitati plan otplate kredita.

U slučaju kredita s valutnom klauzulom, preračunavanje početne i neotplaćene glavnice u domaću valutu nema nikakvu formalnu važnost, a jedini iznos koji se preračunava u kune je dospjeli mjesečni anuitet prema trenutno važećem tečaju. Uz ispravno čitanje otplatnog plana kredita, nema ni formalnog razloga za moraliziranje u stilu “dosad sam banci platio više nego što sam se zadužio”.

To više što tuđi novac ima cijenu koja se plaća kroz kamate, dok se većina kredita u Hrvatskoj otplaćuje kroz standardne mjesečne anuitete koji u prvim mjesecima i godinama otplate uglavnom sadrže plaćanje kamata i tek je u drugom djelu razdoblja udio kamata niži (jer je niži preostali dug), a udio otplate glavnice raste. Situacija je bitno različita kod kredita s otplatom u ratama, ali i u tom slučaju dospjele kamate uvijek ovise o iznosu preostalog neotplaćenog duga.

Motiv ovog teksta nije obeshrabriti potencijalne nove dužnike, posebno zato što će još određeno vrijeme (ali ipak ne predugo) trajati razdoblje nižih kamatnjaka, dok su, primjerice, cijene nekretnina vjerojatno na povijesnom minimumu. Limeni ljubimci kupljeni prije krize već traže određenu zamjenu, roba trajne potrošnje lagano je istrošena, a investicije i rast potrošnje više su nego nužni. U nedostatku dovoljno vlastitog novca, zaduživanje je opravdano kada donosi prihode ili korist veću od rashoda za kamate, ali samo ako kreditni zahtjev potpisuje racionalan, kreditno sposoban i odgovoran dužnik

*autorica je redovita profesorica na katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu