PIŠE HRVOJE BULJAN Kako doći na listu petsto najboljih sveučilišta svijeta

Posljednjih nekoliko tjedana u javnosti se spominjala činjenica da Sveučilište u Zagrebu ne stoji najbolje na rang-listama svjetskih sveučilišta te da je rangirano ispod ljubljanskog i beogradskog sveučilišta. To je potaknulo rasprave u kojima su neki tvrdili da te ljestvice i nisu tako relevantne jer među ostalim mjere broj objavljenih radova u najprestižnijim časopisima Science i Nature, gdje se ipak pretežno objavljuju radovi iz prirodoslovnog područja, tehničkih područja ili biomedicine, pa stoga neki naši brojčano veliki fakulteti poput Filozofskog, Ekonomskog ili Pravnog fakulteta slabo mogu pridonijeti. Nadalje, spominjalo se i da bi se taj status mogao poboljšati pripajanjem nekih instituta Sveučilištu; mislim da se tu prije svega mislilo na Institut Ruđer Bošković jer podosta javnih instituta, blago rečeno, nema dobru znanstvenu produktivnost, što je pokazala njihova međunarodna evaluacija.

Nove spoznaje

Da li nam uopće treba sveučilište koje “dobro stoji na svjetskim rang-listama”, ne samo zbog toga da nas ne žulja bolja pozicija “susjeda” na rang-listi? Na uvodnom predavanju za brucoše fizike prošle sam godine govorio o razlici između sveučilišta i srednje škole. Važna komponenta koja sveučilište razlikuje od srednje škole jest znanstveni rad. Sveučilišni bi profesor trebao biti netko tko je na fronti istraživanja u svom području u svijetu, tko prati nova otkrića i aktivno im pridonosi, te je tako u stanju modificirati kurikulum u skladu s novim spoznajama te sudjelovati u izobrazbi kvalitetnih doktora znanosti. Kvalitetno sveučilište (prema parametrima koje mjere rang-liste poput Šangajske) iznimno je važna komponenta za gospodarski razvoja društva i veću zaposlenost.

Za primjer, recimo da deset ljudi u Hrvatskoj želi pokrenuti deset tvrtki vezanih uz informacijske tehnologije (IT) i da svaka tvrtka želi zaposliti deset vrsnih IT stručnjaka i poslije privući investicije za daljnji rast. To je ukupna potražnja od 100 IT stručnjaka u jednom trenutku. Te stručnjake je netko morao i obrazovati, a to je sveučilište. Ako sveučilište ne prati adekvatno razvoj tehnologija, a pravi i najbolji način da se to zaista prati kako treba je da profesori budu ujedno i prepoznatljivi znanstvenici u tom području u svijetu, obrazovani kadar neće biti na tako visokoj razini da adekvatno podigne te tvrtke na noge. Najjače kompanije iz tzv. high-tech područja iznikle su u Silicijskoj dolini zbog blizine vrhunskih američkih sveučilišta (povijesno Stanforda) koja su mogla dati ljude s idejama koje pokreću kompanije, ali i kadar nužan za daljnji rast. Slična je situacija u području oko Bostona, gdje je snažna koncentracija prvoklasnih (ivy league) sveučilišta poput Massachusetts Institute of Technology i Harvarda. Za Hrvatsku je važno imati sveučilište koje će dobro kotirati na svjetskim rang-listama i biti sastojak nužan za gospodarski rast i u područjima izvan turizma.

Naravno, za gospodarski je razvoj potreban i cijeli niz drugih sastojaka poput boljeg poreznog sustava, manje birokracije u otvaranju i zatvaranju tvrtki, ali razglabanje o tome izbacilo bi nas iz fokusa, a postoje kompetentniji ljudi da o tome govore.

Jasna vizija

Kako poboljšati sveučilište? Nedavno je moj kolega s PMF-a prof. K. Vlahoviček na društvenim mrežama napisao (citirajući knjigu J. Salmi: “The Challenge of Establishing World-Class Universities”), da je za stvaranje vrhunskog sveučilišta potrebno (1) mijenjati ljude (stvoriti kritičnu masu prvoklasnih talenata), (2) omogućiti kvalitetno financiranje i (3) ostvariti kvalitetan upravljački okvir s jasnom vizijom. S tim se potpuno slažem, a naša sveučilišta imaju ozbiljan problem u sve tri točke. Fizičari vole pojednostavniti stvari pa ćemo pričati samo o prvoj točki.

Nekvalitetni docenti

Kako poboljšati ljudske resurse na sveučilištu i dovesti veći broj iznimno kvalitetnih talentiranih mladih znanstvenika i znanstvenica, poput prof. dr. sc. Vernese Smolčić s Fizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, dobitnice prestižnog ERC granta? Uz stvaranje privlačnog ozračja u kojem će se napredovati radom i rezultatima, svakako je potrebno dići razinu ulazne ljestvice. Jedan od uvjeta za dobivanje docentske pozicije, uz dokazani potencijal za znanstveni rad prema međunarodnim standardima, trebalo bi biti i međunarodno iskustvo. Na fizici je već dulji niz godina pravilo da se na docentske pozicije zapošljavaju ljudi koji su barem jednu godinu, a poželjno je dvije proveli na prestižnim institucijama u svijetu. Na primjer, kolegica Smolčić provela je dvije godine na prestižnom Caltechu u Kaliforniji, ja sam bio dvije godine na Technionu u Izraelu itd. Na taj se način posvećenost radu i poimanje sveučilišta i sveučilišnog posla s vrhunskih institucija kroz nove docente otisnulo barem dijelom na Fizički odsjek i PMF. A moglo se i može puno bolje. Bilo bi dobro da se sličan koncept proširi na cijelo Sveučilište. Tu bi administrativno mogla pomoći i vlast, i to tako da dopusnice za radna mjesta vrijede barem pet godina (a ne dvije godine kao sada). Puno je bolje ne zaposliti nikoga nego nekvalitetnog docenta jer takav ostaje na teret budžeta nekoliko desetljeća. A fakulteti i instituti ponekad uzmu ne tako dobre kandidate zato da im ne propadne radno mjesto, što je ravno pucnju u nogu.

Negativan trag na kadar na Sveučilištu i u javnim institutima ostavio je i nekvalitetan zakonski okvir prema kojem su se minimalni uvjeti za napredovanja interpretirali kao dovoljni, pa se napredovalo čim su se stekli minimalni uvjeti, što nije ozračje koje privlači vrhunske ljude i neadekvatno tereti proračun. Nije na svim lokacijama bilo tako, ali to je sada teško ispraviti, pogotovo uz Zakon o radu koji jako štiti status quo. Budući da te zakonske okvire stvara politika kroz Sabor, može se reći da jake političke volje u strankama za izdizanje sveučilišta i javnih instituta na međunarodno prepoznatljivu razinu nije bilo (bilo je pojedinaca i pokušaja, ali u strankama od lijevih do desnih na široj razini nije bilo razumijevanja).

‘Može li brže’

Čak i ako bi sada na svim instancama počeli kvalitetnije birati docente, te raditi unapređivanja profesora prema kriterijima u znanstveno razvijenim zemljama, potreban bi bio dugi niz godina (dok svi loši ne odu u mirovinu, a radi se o desetljećima) da bi se Sveučilište i javni instituti uz kvalitetno financiranje i upravljanje poboljšali.

Može li brže? Uz iskrenu političku volju stranaka na vlasti (koja za sada izostaje) mislim da se može. Jedan od mogućih koraka u stvaranju kadrovski kvalitetnijeg sveučilišta mogao bi biti stvaranje jedne nove institucije, u koju bi se uklopili najbolji dijelovi Sveučilišta i najbolji dijelovi javnih instituta. Na primjer, ako bi PMF, FER i Medicinski fakultet kao jedni od vodećih fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu i Institut Ruđer Bošković (koji je pod ravnateljstvom dr. T. Antičića uspio jako promovirati važnost prijavljivanja, dobivanja i vođenja međunarodnih projekata) oformili novo integrirano sveučilište koje bi se moglo zvati Hrvatski institut za tehnologiju i znanost, u čijem bi sastavu svakako trebali biti i drugi tehnički fakulteti, mislim da bi se mogla stvoriti sredina koja bi u kraćem vremenu, uz kvalitetno financiranje i upravljanje, mogla bolje služiti društvu nego što to rade sada. Puko pripajanje IRB-a Sveučilištu ne bi postiglo željeni učinak.

Stvaranje nove institucije s kvalitetnim kadrom u STEM-u (Science, Technology, Engineering and Mathematics području) omogućilo bi državi da značajnije investira novce u obrazovanje studenata i poslijediplomaca u području koje vodi većoj zaposlenosti i gospodarskom razvitku. Najbolji pokazatelj toga je sve veće zanimanje kvalitetnih maturanata za PMF-u (u ovoj krizi), čija se diploma cijeni i u inozemstvu i s čijom je diplomom lakše naći posao. Nadajmo se da će se među političkim strankama na vlasti u jednom trenutku naći političke volje i razumijevanja za ozbiljnu reformu i napredak znanosti i sveučilišta u Hrvatskoj.