KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Priča o ženi koja je pojela komad kruha i dvije fete pršuta i idiotskom pismu sitnog menadžera

Žena je izgubila posao, ostala je bez mjesečnih prihoda jer je bez pitanja uzela komadić kruha i dvije šnite pršuta, dali su joj, citiram, ‘izvanredni otkaz ugovora o radu zbog teških kršenja obveza iz radnog ugovora"
 Facebook/Hanza Media

Dakle, to sam jednostavno morao saznati. Ušao sam u srijedu ujutro u jedan dućan u vlasništvu poznatog njemačkog trgovačkog lanca i upitao dvije šnite pršuta, a prodavačica ih je hvataljkom složila na papiru, vagnula, zalijepila cijenu i pružila mi zamotuljak preko vitrine. U dvije šnite bilo je 0,026 kilograma, što će reći dvadeset šest grama, a taj neshvatljivo obijesni, hohštaplerski luksuz stajao me je 2,86 kn, slovima: dvije kune i osamdeset šest lipa.

Tu vrijednost naše poznate suhomesnate delicije prije nekog vremena je poslodavcu, spomenutom njemačkom trgovačkom lancu, ukrala neka prodavačica u Zadru. Prema njezinom cmizdravom svjedočenju pred Općinskim sudom, čitav je dan posluživala kupce i preslagivala robu s paleta, a da ništa nije jela, i u jednom času došlo joj je slabo od gladi, te je neodgovorno čalabrcnula malo kruha i dvije šnite pršuta. No, gnjusna krađa nije ostala nezamijećena. Jedan iz osiguranja sve je vidio na nadzornoj kameri i pritisnuo dugme skriveno ispod stola, na što su se u dućanu s treskom spustile čelične rešetke, upalilo treperavo crveno svjetlo i sirena nesnosno zajaukala: uau, uau, uau, uau, uau... Drska lupežica nije stigla ni valjano sažvakati skromni obrok, a već se našla okružena nekolicinom krupnih zaštitara u pancirnim prslucima, koji su joj s izvučenim pištoljima, preko polica s marmeladama, konzerviranim graškom i ukiseljenom ciklom, nervozno zapovijedali da baci pršut što dalje od sebe, podigne ruke i spusti se na koljena.

Izašle su ubrzo i temeljne i specijalne policijske snage na lice mjesta, čitav je kvart s dućanom u vlasništvu poznatog njemačkog trgovačkog lanca blokiran. Helikopter je nadlijetao područje, a muškarci pod crnim fantomkama su s kalašnjikovima nadzirali križanja i krovove nebodera, dok je zločinka transportirana u zatvor s najvišim stupnjem osiguranja.

Dobro, zajebavam se. Nije baš ovako bilo. Nešto sam nakitio stvarni događaj, ali zapravo ne mari jer je i stvarnost sama tako nevjerojatna da biste pomislili da je nakićena. U stvarnosti, a sad potpuno ozbiljno, bez pretjerivanja, žena je izgubila posao, ostala je bez mjesečnih prihoda jer je bez pitanja uzela komadić kruha i dvije šnite pršuta, dali su joj, citiram, “izvanredni otkaz ugovora o radu zbog teških kršenja obveza iz radnog ugovora”.

Teško kršenje obaveza iz radnog ugovora u ovome se slučaju, za razliku od mnogih drugih, može precizno izmjeriti, u srijedu ujutro ja sam to elektroničkom vagom nedvojbeno utvrdio. Fizička masa teškog kršenja obaveza iz radnog ugovora je čitavih dvadeset šest grama. Možete li uopće zamisliti koliko je malo narezanog suhog svinjskog buta potrebno da bi uprava poznatog njemačkog trgovačkog lanca bezbrižno zaključila kako je riječ tek o lakšem prekršaju? Da se hoćete izvući samo s opomenom, upozorenjem za lakše kršenje obaveza iz radnog ugovora, smjeli biste, pretpostavljam, ukrasti samo miris, udahnuti iz staklene vitrine sa suhomesnatim proizvodima zraka u kojemu je jedva nekoliko subatomskih čestica pršuta.

Općinski sud u Zadru zaključio je prošli tjedan kako trgovački lanac ima prestroga mjerila, kako je bezobzirno i tiranski i daleko preko granice zdravog razuma najuriti zaposlenoga samo ako je on neovlašteno pojeo dva zalogaja hrane koju je morao prodavati, i naredio da se otpuštena prodavačica vrati na posao. No, poslodavac ne odustaje. Uprava trgovačkog lanca iskreno je očajna, gnjevna i uvrijeđena. “Ach, mein Gott”, viču Švabe konsternirano, “kamo ide ovaj svijet?!” Jedan je od njih našim novinama prekjučer poslao pismo u kojemu neutješno zdvaja, cmolji i rida, plače kao Hekuba zbog dvadeset šest grama suhog mesa. Čovjek je očito neki filozof. Postavlja zanimljiva pitanja o smislu ovoga svijeta, o Bogu i svemu što postoji, o besmrtnosti duše i granicama svemira.

“Koliko pršuta djelatnik mora uzeti da bi to bilo opravdano okarakterizirano kao krađa”, pita se anonimni menadžer, baš poput nekog srednjovjekovnog redovnika zabavljenog nedoumicom koliko anđela stane na vrh mača. “Ima li svaki zaposlenik isto tako pravo da si uzme dvije šnite pršuta kada je gladan”, nastavlja on dotičući se i problema ljudskih i radničkih prava. “Koliko puta si djelatnik može uzeti dvije šnite pršuta, jednom ili svaki dan”, kaže nadalje član uprave trgovačkog lanca, ulazeći neočekivano i u estetiku i otkrivajući prirodu ironije. “Ako se radi o djelatniku trgovine tekstila kojemu je u jednom trenutku hladno, da li bi tada bilo prihvatljivo da si uzme vestu”, poentira naposljetku dosjetljivo ovaj mudrijaš, a mogao je zaista još koješta otvoriti, upitati se, recimo, što bi bilo da psi govore, ili da orlovi igraju šah, ili da umjesto vode koritom Save poteče bistra goveđa juha s domaćim rezancima...?

Mogao je pisac pisma u beskraj nizati što bi bilo kad bi bilo, ali ništa od njegovih hipotetičkih lupetanja ne bi zaista objasnilo sasvim konkretni, sramotni događaj da je njihovo ugledno i bogato trgovačko poduzeće bez mnogo razmišljanja napucalo na ulicu jednu ženu koja ih je zakinula za vrtoglavi iznos od dvije kune i osamdeset šest lipa, da su spremno uništili život jednom bijednom, prestrašenom, potplaćenom ljudskom biću zato što im je pojelo količinu hrane koja ni mačku ne bi nasitila. I najgore od svega, nimalo se ne kaju zbog učinjenog.

Nepoznati menadžer, koji je uime uprave napisao i novinama poslao idiotsko pismo, njemačkom je trgovačkom lancu nesumnjivo napravio mnogo veću štetu. Ili se meni barem čini da je materijalni gubitak dvije šnite pršuta neizmjerno manji od gubitka ugleda poduzeća. Ako je prodavačica za 2,86 kuna zaslužila otkaz, tukca u odijelu trebalo bi najmanje strijeljati jer je ljude koji vode posao raskrinkao kao bezosjećajne i glupe gadove. Sudski spor s prodavačicom njih je, osim toga, stajao hiljade i hiljade kuna i još će ih više stajati zato što oni, čini se, ne misle odustati. Tjerat će se, bude li trebalo, neštedimice sve do Vrhovnog suda.

Njihov se inat meni doima glup i besmislen, no ja sam zacijelo u krivu. Kako bih ja uopće mogao suditi što je za kapitaliste dobro, a što loše? Možda je svijet naprosto takav da se nasilnici i grabežljivci stalno moraju dokazivati i njihova sreća jednostavno ne postoji bez tuđe muke i poniženja?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:52