'LIKVIDACIJA U PET SLIKA'

Pisac Bekim Sejranović već 18 godina živi u Oslu: A što da je luđak bio neki stranac?

Bekim Sejranović 18 godina živi u Oslu. U tekstu koji je naslovio ‘Likvidacija u pet slika’ piše o onome što se u Norveškoj promijenilo nakon stravičnog pokolja usred ljeta 2011. godine
 Šuvar/CROPIX

1. Likvidacija razuma

Sjedim na betonskoj ploči kupališta na Pećinama i promatram kako se po nebu razlijeva crvena svjetlost. Sunce je odavno nestalo iza vrhova Učke.

Prošlo je dosta vremena otkad u sam u Rijeci uspio provesti tjedan dana. Otkad sam uspio provesti bilo gdje više od pet dana. Zapravo sam danas bio krenuo prema autobusnom kolodvoru na Žabici s namjerom da otputujem, ali u zadnjem trenutku sam prepoznao taj nemir, pokušao mu se oduprijeti, govorio sebi kako mi je isti đavo hoću li ostati ili otići, kako me ista praznina čeka i tamo gdje sam krenuo i ovdje i kako bi bilo dobro da bar probam zadržati se još koji dan, možda početi pisati, možda...

Kad me uhvati nemir, ja onda ili otputujem ili se napijem, odnosno puknem nečim. Ili sve skupa. Istina, ponekad pomogne i hodati šumom, penjati se planinskim stazama, napisati koji redak, plivati morem u zalazak Sunca... pa sam ipak odlučio ostati. Vratio sam se u prijateljev stan u riječkom kvartu Vežica, gdje sam ovaj put boravio, ostavio ruksak u hodniku kraj vrata, kao opomenu, za svaki slučaj, i onda se pješke spustio do Pećina. Na plaži nije bilo mnogo duša. Dva starca, jedna starica, debeljko sa psom i dvoje mladih, cura i dečko, na ležaljci ispred sklepanog kafića. Starci su uživali u zalasku sunca, debeljko je pokušavao nagovoriti psa da mu donese štap, cura i dečko su se došaptavali i s vremena na vrijeme glasno smijali.

Otplivao sam kratku rundu, zatim se trudio gledati zalazak, djevojku na ležaljci, psa... Pomislim kako ću se ipak večeras morati razbiti nečim. U to zazvoni mobitel. Prijatelj, Bosanac iz Osla, zove me i govori uzbuđeno: “Jes čuo? Jes čuo šta je bilo? Roknula bomba usred regjeringskvartala! Sve otišlo u pičku materinu.”

Šutim, što reći? Njemu kao da je drago što još ništa nisam čuo o tome (“muštuluk” - kažu u Bosni), pa nastavlja dalje:

-A neki tip s puškom poubijo ljude na Utřyi. I to djecu, bolan, a-u-efovce. Tamo im sommerleier. I to obuko se u policijsku uniformu. Na vijestima kažu da je plav, kažu: med nordisk utseenede.

Ja i dalje šutim. Zatim kažem: “Nemoj jebat?” što bi se u stripovima izrazilo velikim upitnikom iznad glave.

“Ovaj put smo ga pravo najebali...” kaže moj drug iskreno zabrinuto, ali kao da je to već odavno očekivao. To da ćemo ovaj put stvarno najebat.

Pitam ga da mi ponovo polako objasni što je bilo, o čemu se radi, ima li mrtvih, tko je postavio bombu, tko ubija ljude...?

“Ne znam ba, ne zna niko ništa. Svi govore da su muslimani... a ako je plav, može bit samo Bosanac, a ako je Bosanac...

“Onda smo najebali” kažem ja umjesto njega.

“... a đes vidio plavog Arapa, matere ti?”

Prisjetim se kako sam stvarno prije sedamnaest godina, dok sam u Kristiansandu radio u školi s djecom novopridošlih useljenika, upoznao jednog malog Palestinca, plavokosog i plavookog. Nije valjda on? - govorim u sebi istodobno osjećajući kako je upravo u ovakvim trenucima čovjek najlakši plijen paranoji.

Kad su preživjeli s Utřye uspjeli doplivati s otoka na kopno i kad su vidjeli prave policajce kako trče prema njima, počeli su bježati. Poslije su pričali da su u tim trenucima bili uvjereni da se odvija državni udar i da ih je policija došla pobiti.

“Evo ja na internetu... samo da vidiš šta sve pišu”, nastavlja moj prijatelj. “Kažu: ‘sad ćemo vam se krvi napit’, ‘ovo vam je zadnja kap’, ‘svi stranci marš iz Norveške’, a ovaj jedan, majke mi moje, piše: ‘ne svi stranci, samo muslimani...’”

“Ma daj ba, jebo te internet... haj, čujemo se”, i prekidam razgovor.

Nakon toga stojim jedno pet minuta i razmišljam. Svašta, ali baš svašta, mi je prošlo kroz glavu. Svi mogući scenariji koje je moja, da budemo iskreni, poprilično iskrivljena mašta i oštećena psiha mogla smisliti. Ali uvijek se pokaže da je stvarnost nenadjebivo okrutna. Pomislim što mi je s djecom u Oslu, jebote. Zovem, djeca su u redu. Dvjesto kilometara od Osla, na plaži.

Odlazim do kafića. Ispostavlja se da je dečko na ležaljci konobar. Oči su mu krvave od napušavanja. Blago njemu, pomislim i počinjem piti. Navečer, zajedno s društvom, likvidiram ostatak razuma. Ujutro me budi telefon, jedanput, dvaput, triput... Svi pitaju što mislim o svemu tome... Što reći na takvo pitanje? Ne mislim ništa, govorim, strašno, strašno... gledam se u ogledalo... strašno...

2. Likvidacija sukoba kultura

Prisjećam se kad sam posljednji put čuo to “sad smo ga pravo najebali”...

Devedeset treće, 3. kolovoza, negdje oko ponoći, sletio sam u zračnu luku u Kristiansand. Tu me je pokupila norveška policija i smjestila u prihvatni centar za azilante. Tamo mi je jedan uposlenik, podrijetlom iz Bangladeša, dao posteljinu i uputio me u moju sobu. Na engleskom mi je objasnio kako tu u sobi već spava jedan mladić, misli da je iz iste zemlje kao i ja i sad vjerojatno spava pa da budem tih. U sobi je bio momak, desetak godina stariji od mene iz okolice Ljubuškog. Čim sam uhvatio za kvaku, on je već bio skočio, ukočio se, raširio zjenice, spreman na sve. Nismo spavali tu čitavu noć, već smo pričali svako svoju muku i putešestvije koje su nas na kraju eto dovele na isti cilj, u sobičak prihvatilišta za azilante u gradić na sjeveru Europe za koji ni ja ni on ranije nismo bili čuli. Svašta se događalo tih dana i u našim bivšim domovinama, a i u našim novim životima na koje smo se teško navikavali. Tih dana su nas često u prihvatilištu posjećivali Norvežani koji su nas iskreno žalili i pokušavali nam pomoći. Donosili su nam staru odjeću, kućanske aparate, kolače, pričali s nama, učili nas norveški, objašnjavali kako smo sad na sigurnom i kako se više ničeg ne trebamo plašiti. Jer sad smo u Norveškoj, ovdje se ljudi ne ubijaju zbog nepodobnog imena, različitog Boga ili obrezanog kurca. Jedan od nastavnika na tečaju norveškog donio nam je karikaturu iz nekih norveških novina na kojima su bila dva špiljska čovjeka s kalašnjikovima u rukama i pucala jedan na drugog. Ispod je pisalo “Balkan 1993. godina”. U našem odjeljenju bili su uglavnom uglavnom Mostarci protjerani, na pravdi boga, iz svojih domova. Nije im bilo pravo da ih netko uspoređuje sa špiljskim ljudima. Nisu svi ljudi na Balkanu takvi. A nastavnik nam je onda održao predavanje o nama, “balkanskim špiljskim ljudima”, i njima, “Europljanima”. Bio je bivši časnik norveške vojske i imao je u mnogočemu i pravo, ali dok je pričao, jasno se moglo vidjeti kako mu po licu rastu dlake i čelo postaje sve niže.

Moj cimer iz prihvatilišta, Vaha, i ja postali smo dobri prijatelji. Privlačila nas je različitost. Ja sam bio nemiran, bahat i u svemu neumjeren, a on smiren, obazriv i u svemu umjeren. Jedna sredovječna Norvežanka koja je često dolazila u prihvatni centar i provodila vrijeme pričajući s nama, pomagala nam je ponekad naći sitne poslove, a pomogla nam je i da si unajmimo garsonjere u jednoj zgradi. Morala je garantirati za nas, jer tko će dvojici azilanta, tek tako, iznajmiti stan.

Jednom smo došli u školu gdje smo pohađali tečaj norveškog i dočekala nas je vijest da je neki Bosanac oteo avion na sjeveru Norveške i spustio se u Oslo.

“Ovaj put smo ga najebali”, rekao je Vaha. “Još ako je kakva budala pa pobije ljude, valja nam opet kupit prnje, samo ne znam gdje ćemo...”

Na svu sreću otmičar nije imao oružje. Držao je grafitnu olovku u džepu od jakne i pretvarao se da je pištolj. Zahtijevao je samo da se Sarajevo deblokira, što su mu ovi naravno obećali. I on pustio sve ljude, predao se policiji, dobio nekoliko godina robije, a Sarajevo ostalo kakvo je i bilo - blokirano.

Ja sam se ubrzo nakon toga preselio u Oslo s djevojkom i njezinim sinom, a Vaha je ostao u istoj garsonjeri u ulici St. Olavs vei. Susjedna ulica nam je bila Ulica Pedera Pedersena, pa smo često govorili: “Sva sreća, ne živimo u toj ulici. Al bi nas raja odozdo zajebavali kad bi im dali adresu da nam napišu pismo.” Poslije je dobio posao u uredu za socijalnu skrb, oženio Norvežanku, kćerku protestanskog svećenika, dobio dva sina i proživio nekoliko sretnih godina. Što je dalje bilo, ja ne znam, a ljudi k’o ljudi, nek’ priča tko što hoće. Bosanci su govorili da ga žena nije zarezivala dva posto, a Norvežani da je svemu kriva ta prokleta razlika u kulturama. Vjerojatno je istina i jedno i drugo. Imali su problema u braku kao i svi normalni ljudi, razveli se i to je to. Ali norveški mediji uvijek vrte jednu te istu priču u koju ljudi na kraju počinju i vjerovati: Kad se stranac posvađa sa ženom Norvežankom, onda je to sukob kultura. I kao da im je iz inata htio pokazati “sukob kultura”, Vaha je istog ljeta otputovao u Bosnu, oženio se za mladu Bosanku u džamiji, a nikad nije bio vjernik, vratio se u Kristiansand i dok je čekao da mu nova žena dobije papire, izvršio samoubojstvo. Puškom u usta.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:31