Pazite što stavljate na web. I vaši će unuci to moći vidjeti

U prašnjavoj sobi pretrpanoj registrima za stolom sjedi pogrbljeni čovjek i marljivo prepisuje signature različitih dokumenata, novina, knjiga. Svaki dan stiže nova pošiljka i marljivi arhivar doda još crticu na beskonačan popis svega što treba zapisati kako bi za vječnost sačuvao trenutak vremena u kojem živi.

Romantizirane predrasude moćna su stvar. Upitno je jesu li čuvari znanja jednog društva, arhivari i knjižničari, ikad tako izgledali. Nije upitno da su i drevne civilizacije htjele za buduće generacije sačuvati svojevrsne vremenske kapsule. Kako se društvo razvijalo, na popise su se dodavali filmovi, mape, različiti zvučni zapisi, posteri, plakati... Suvremeno društvo na listu je dodalo i sadržaje s weba - trenutačno najprecizniji dokument vremena, za koji ne vrijede uobičajena pravila jer se radi o specifičnoj vrsta publikacija koje nemaju ni početak ni kraj, podložne su promjenama i ulančane u beskonačne nizove.

Potraga za metodom

Čovječanstvo je proživjelo kratko razdoblje internetske nevinosti, kad se vjerovalo da je mreža svih mreža bezgranično skladište koje trajno čuva sve što se u nju pohranjuje, a danas je i najmanje zainteresiranom korisniku jasno da se svakodnevno na web pohranjuje golema količina novih sadržaja, ali i da se onom brzinom kojom pristižu novi sadržaji potiskuju i istiskuju stari.

Knjižnice i arhivi, različite neprofitne organizacije već godinama pokušavaju dobiti odgovor na pitanje kako arhivirati web i sačuvati najvrednije na njemu, a pritom se ne voditi partikularnim interesima. Najpoznatiji takav arhiv je Internet Archive osnovan 1996. godine u San Franciscu. No, teret redovitog arhiviranja weba u najširem smislu uglavnom se sveo na nacionalne knjižnice.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica već šest godina arhivira tzv. internet publikacije, a prije pet godina otvorila je portal, današnji Hrvatski web arhiv ( haw.nsk.hr ), koji prikuplja i trajno čuva internetsku građu. Specifičan arhiv razvijen je u suradnji sa Sveučilišnim računarskim centrom Sveučilišta u Zagrebu (Srce). U trenutku kad je pokrenut, Hrvatska je bila jedna od desetak zemlja koje su posjedovale takvu vrstu nacionalnog arhiva, a 2011. takvim se arhivom može pohvaliti dvadesetak zemalja.

- Svijest o arhiviranju postoji otkad se pojavio internet. Prve inicijative datiraju još iz 1995. godine, a tijekom godina razvili su se različiti pristupi građi. Ne postoji idealna, sveobuhvatna metoda, ali pojedini segmenti mogu se sačuvati u što vjerodostojnijem obliku - objašnjava Miroslav Milinović, pomoćnik ravnatelja Srca.

Zauvijek izgubljeni

Prve pohranjene stranice njihova arhiva bile su one Glasila HaGeZe Hrvatskog glazbenog zavoda i magazina WAM, te online izdanja Vjesnika i Večernjeg lista. U studenom 2010. veličina arhiva iznosila je 3.4 TB u kojem je bilo pohranjeno 3557 naslova, odnosno 81,809.540 datoteka. Osim izbora i obrade građe, zadatak knjižničara, naime, jest i to da odrede učestalost kojom će prikupljati podatke. Primjerice, online stranica Jutarnjeg lista arhivira se svakodnevno. Popis ne staje samo na newsportalima, nego se u arhivu pohranjuju i stranice različitih društava, službene stranice gradova, magazina, web-sjedišta ustanova, udruga, događaja, sve što, kako objašnjava voditeljica Web arhiva Tanja Buzina, dokumentira društveni trenutak, popularna zbivanja, važne sportske, političke, kulturne i druge događaje.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg