PASTIRI U RATU S DRŽAVOM ‘Tito nam je oteo Goli otok, a sada nam govore da nemamo dokaza da je on naš!'

Pravo pitanje nije povlačimo li se mi iz rasprave o sudbini Golog otoka, nego što smo u toj raspravi uopće radili. Dok su mediji ‘tamburali’ po nama zbog devastiranosti Golog otoka, otočani su mirno šutjeli. Tek onda kad su se uplašili da ćemo im uzeti imovinu, onda su se pobunili. To što smo Goli otok stavili u ‘Projekt 100’ bila je određena provokacija koja je, očito, pogodila cilj: da se ozbiljan problem, što Loparani i Rabljani već godinama izbjegavaju, napokon riješi. Mi im, eto, javno priznajemo: objekti na Golom otoku su vaši, lokalni, država nema ništa s njima, a vi se dogovorite tko će za njih odgovarati! Samo više ne želimo biti paravan za otočko prepucavanje: ako se tamo iduće sezone nešto dogodi ne želimo da nas itko za to krivi - žustro je u telefonskom razgovoru objasnio Mladen Pejnović, predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom DUUDI, kad su ga novinari Nedjeljnog Jutarnjeg pitali odustaje li DUUDI od prava na Goli otok.

Goli otok prošlo je ljeto postao top-tema nakon raspisa poziva “Projekt 100” - kojim je DUUDI oglasio za najam ili prodaju državno zemljište; vile u Lovranu, Opatiji, Dubrovniku, Plitvicama, Visu, Malom Lošinju, Vjesnik u Zagrebu…

Država digla ruke

Pejnović napominje kako je taj poziv ionako bio savjetodavne prirodne i općenit, nije nudio na prodaju konkretne objekte na Golom otoku. Pa ipak, ta je javna DUUDI-jeva objava digla na noge Loparane koji su tvrdili da DUUDI radi račun bez krčmara - i da su jedini krčmari koji mogu ispostaviti račun za Goli upravo oni. Načelnik općine Lopar Alen Andreškić upozorio je da Goli - a riječ je o 300 tisuća kvadrata zemljišta i 25 tisuća kvadrata nekretnina - nije vlasništvo države jer ga je ona 1989. poklonila i predala Skupštini općine Rab, u čijem se sastavu tada nalazio i Lopar, i da bi se DUDI-ju mogao dogoditi fatalan propust - da proda ili raspolaže nečime što nije njegovo.

“Odlično!” reći će Pejnović: “Neka se o njemu onda i brinu.”

“Ako se vlasti u Loparu i Rabu ne mogu dogovoriti tko je vlasnik”, predlaže Pejnović, “neka osnuju zajedničko poduzeće koje će biti odgovorno, a oni neka nastave voditi procese.”

Da je država digla ruke od Golog otoka svjedoči i nagodba što ju je općini Lopar i gradu Rabu uputilo riječko Županijsko državno odvjetništvo. Tom nagodbom država “priznaje” da je Socijalistička Republika Hrvatska 24. veljače 1989. Ugovorom o prijenosu prava korištenja nekretnina na Golom otoku prenijela to pravo na Općinu Rab te da su Rab i Lopar nesporni pravni sljednici Općine Rab. Usto, daje im pravo da se uknjiže na nekretnine na Golom otoku u jednakim omjerima do okončanja njihova međusobnog spora oko granice o čijem ishodu ovisi tko je stvarni pravni sljednik nekretnina.

Prepušten propasti

Nagodba ponuđena zainteresiranim stranama krajem prosinca još nije potpisana. Zašto? Iako će i jedni i drugi reći da im je cilj da se što prije razmrse komplicirani vlasnički konci, ipak ne stavljaju svoj potpis. Čekaju da druga strana prva položi karte na stol. I jedni i drugi tvrde da je Goli otok od pamtivijeka baš njihov.

Doduše, upozorit će Pejnović, država je i dalje većinski, gotovo 70-postotni vlasnik zemljišta - da bi Loparani ili Rabljani došli do tih objekata, moraju koristiti pašnjake, državni teritorij. A i za njih je predstojnik DUUDI-ja “široke ruke”: “Svi oni koji hoće na Golom otoku imati ovce, neka se slobodno jave, dat ćemo im pašnjake na privremeno korištenje.” Doduše, u tom slučaju korisnici bi morali plaćati porez.

Dok nema crnog na bijelom tko je odgovoran, a nema, Goli otok je prepušten totalnoj propasti. Objekti u kojima su komunističke vlasti utamničile oko 16.000 onih koje su bez suđenja proglasili neprijateljima režima, od kojih 400 nije preživjelo zatvorski užas, u bijednom su stanju. Tako bijednom da su boravak i razgledavanje, lišeni čak i novinarskog pretjerivanja, rizični i opasni po život. Premda je Općina Lopar, kako priznaje i sam direktor Turističke zajednice Marin Mušćo, bila na rubu da zabrani dolazak posjetiteljima, ipak to nisu učinili. I ipak u tako groznim uvjetima tri koncesionara, onaj za restoran, turistički vlakić i kino, na Golom otoku iz godine u godinu grade biznis.

Evakuacija ovaca

Svi znaju da turisti s otoka odlaze razočarani. Lokalne vlasti tvrde da to žele hitno promijeniti.

“Čistimo najnužnije i označili smo objekte da ljudi ipak znaju gdje su, ali činjenica je da je svaki dan sve gore i gore”, kaže Mušćo.

Pitanje je ima li u toj goleti života i za ovce na Golom otoku. Antun Paparić i Anton Petrinić rekli bi - samo djelomično, samo u proljetnim i ljetnim mjesecima, kada dovoze ovce, kao što su nekoć davno njihovi djedovi da bi ih zimi prebacili opet u Lopar. Paparić je 1949. godine imao šest godina kad je s djedom i sestrama otišao “evakuirati” ovce s Golog otoka. Narednih 40 godina obiteljski pašnjaci na uzvisini Sorinj i otoku Sveti Grgur bit će tabu. Paparić i Petrinić tvrde kako su njihovi preci pašnjake otkupili davne 1906. I koristili ih sve do prisvajanja komunističke vlasti. Zemljišne su knjige nestale. Vjeruju da se nalaze u Beogradu. Katastarske je pedesetih progutao požar. Oni, zajedno s još stotinjak mještana, vode spor s državom i pokušavaju dokazati da su pašnjaci duže od stoljeća njihovo vlasništvo koje im, kažu, “nije osporavala ni Marija Terezija ni Kraljevina SHS ni kralj Aleksandar”. Ogorčeni su što im je sud tužbu odbacio i što država traži nemoguće: komunistička ih je protjerala s otoka, a hrvatska država traži dokaz o posjedu da bi im priznala vlasništvo. “Kako smo mogli posjedovati kad su nas prognali”, bune se oni.