PARAVINJA SE NIJE IZVUKAO Otkrivamo kako će se nepobitno dokazati što je učinio Antoniji

Tri godine nakon drame na Čikolskome mostu, gdje je posljednji put viđena Antonija Bilić, još nema svih odgovora na pitanje što je prethodilo okrutnom ubojstvu koje je potreslo hrvatsku javnost. Usprkos spektakularnom razvoju forenzike, dugotrajne istrage, angažiranja najboljih snaga koje smo u tom času imali, ni danas se ne zna što je to krenulo po zlu i omogućilo Draganu Paravinji da s uspjehom dovede u sumnju dokaze o pokušaju silovanja i zaključak prvostupanjskog suda o kvalifikaciji ubojstva.

Zid šutnje vlada i nakon tri godine od ubojstva nesretne djevojke. Pitanja je napretek, a odgovora malo. Bar za javnost.

Tako nije jasno jesu li u istrazi o nestanku Antonije Bilić pogriješili forenzičari ili istražitelji i kako se moglo dogoditi da se stotinu puta prođe pokraj zakopanog tijela Antonije Bilić a da najsuvremenije metode koje se primjenjuju u istrazi nisu dale rezultat.

U ponovljenom suđenju mnoge stvari vratit će se na sam početak. Osim što je nesporno da je provedena analiza DNK dokazala da je Antonijina krv pronađena u Paravinjinu kamionu, kao jedan od dokaza, zbog čega je i osuđen za ubojstvo nesretne djevojke.

Nepravilno suđenje

Kobnog 7. lipnja 2011. godine mlada Drnišanka ukrcala se u Paravinjin tegljač na mostu preko Čikole. Temeljem zatvorenog kruga indicija, kao i Paravinjinih prevrtljivih priznanja, zbog čega se čak i isušivalo jezero, zaključili su da je Antoniju pokušao silovati, a zatim ju je ubio. Iziritiralo ga je to što nije prihvatila njegovo “nabacivanje”, pa mu je, ustvrdio je Paravinja, u vožnji pokušavala otvoriti vrata, pritom mu psujući srpsku majku. Na sve ga je načine odgurivala nogom, pa ju je manijakalno uhvatio za vrat dok se nije “opustila”. Imao je 22 minute da sakrije tijelo. Krv iz kabine, ipak, nije dovoljno dobro sakrio. Posmrtne ostatke nesretne djevojke zakopao je kod ugibališta u selu Fulaja, a lubanju i kost pronašli su, slučajno, mještani tri metra od ceste. Ujedno je to i mjesto gdje je zadnji put lociran signal Antonijina mobitela. Na suđenju zatvorenom za javnost Paravinja je zbog pokušaja silovanja i ubojstva nepravomoćno osuđen na 40 godina robije. Uložio je nekoliko žalbi. Vrhovni je sud odlučio da se Paravinji mora ponovno suditi jer, iako dokazi upućuju da je ubio Antoniju Bilić, bačena je sumnja na pravilnost dokazivanja da ju je pokušao silovati, odnosno da nije upotrijebio silu kako bi s njom imao seksualni odnos. Tako bi se teško ubojstvo moglo svesti na klasično, čime mu se upola smanjuje kazna. Otkad je u zatvoru, negoduje. Novo suđenje (po)želio je pred publikom, ali i u drugom gradu. Te mu želje nisu uslišane. Na ročište ponovljenog suđenja Paravinja je iz zatvora doveden s osmijehom, u kratkim hlačama i japankama kao da ide na plažu. Osim zatvorske kazne u Hrvatskoj, Paravinju još čekaju dvije i pol godine zatvora u BiH za silovanje u okolici Sarajeva te suđenje za silovanje u Srbiji.

Po tome što ubojstvo Antonije Bilić i danas izaziva na sudu oprečne stavove, a očito se ni forenzička struka u svemu ne može usuglasiti, slučaj je sličan onom ubojstva djevojčice Yare Gambirasio u Italiji, jer osumnjičeni Massimo Giuseppe Bossetti, kao i Paravinja, tvrdi da nije kriv iako većina dokaza na to upućuje.

Savršeni zločin

Znači li to da i danas, uza sav vrtoglavi razvoj forenzike, postoje zločini koje je teško razotkriti do najsitnijeg detalja? Odgovor smo potražili kod profesora dr. Dragana Primorca, predavača na američkim sveučilištima Penn State University i University od New Haven te na sveučilištima u Splitu i Osijeku, predsjednika jedne od najuglednijih svjetskih forenzičkih organizacija International Society of Applied Biological Sciences. Ističe da ne može ulaziti u detalje vezane za istragu ubojstva Antonije Bilić jer na tom slučaju nije radio, a forenzičari se drže pravila da ne mogu komentirati slučajeve na kojima ne rade ili nisu radili.

No, kako niz godina surađuje s talijanskim forenzičarima među kojima su profesor Marco Strano, direktor pri državnoj policiji Italije i predsjednik Međunarodne udruge za analizu zločina, često je upoznat s važnim forenzičkim slučajevima iz susjedne države.

- Kompleksni slučajevi kod kojih je teško sklopiti cijeli mozaik, poput ubojstva Antonije Bilić i Yare Gambirasio, zahtijevaju iznimnu suradnju svih forenzičkih disciplina, timski, katkad i višegodišnji rad kako bi se došlo do istine. A upravo je cilj u forenzici istina. Forenzika nevjerojatnom brzinom napreduje, pa se danas slobodno može reći da će vrlo brzo jako teško biti počiniti savršeni zločin - kaže dr. Primorac.

- Svaki počinitelj kaznenog djela koji iza sebe na mjestu događaja ostavi bilo kakav biološki trag u ozbiljnom je problemu, drugim riječima, morao bi imati skafander, kao astronaut, nositi naočale, imati pokrivenu glavu, pokriti sve otvorene dijelove tijela ako želi počiniti zločin koji će biti teško otkriti. Morao bi nositi rukavice i masku preko lica, ne ostaviti nikakav kontakni trag, a morate priznati da sve što sam naveo ne predstavlja baš idealne uvjere ‘za rad’ osobi koja je naumila počiniti kazneno djelo - kaže ugledni forenzičar, uz naglasak da se približavamo danu kad će biti moguće izraditi gotovo savršen genetski profil počinitelja kaznenog djela i bitno mu otežati da ostane neotkriven.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg