OVO SU TRI MOGUĆE TOČKE PRIJEPORA IZMEĐU LALOVCA I VUJČIĆA Saveznici u stvaranju velike napetosti

Sredinom proteklog tjedna odnosi između Banskih dvora i centralne banke dosegli su vrlo visoku razinu napetosti. Potpuno je sigurno da su telefonski razgovori između guvernera i ministra financija imali obilježja onih konverzacija u kojima sudionici jedni drugima u pravilu ne govore što točno misle, iako pokušavaju ostaviti dojam da zdušno i iskreno objašnjavaju što su zapravo rekli ili mislili reći jedni o drugima. Ukratko, kad bismo kao nepristrani promatrači danas na temelju javnog dojma trebali ocijeniti razinu nerazumijevanja između HNB-a i Ministarstva financija, na ljestvici od 1 do 10, odlučili bismo se za devet. S obzirom na to kako nije baš dobro da bilo koja zemlja ima monetarnu i fiskalnu politiku u zoni međusobnog sukoba, a ne nadopunjavanja i konstruktivne suradnje, malo ćemo analizirati uzroke tog visokog stanja napetosti, premda se, nažalost, čini da su posve trivijalne prirode.

Disonantni tonovi

Glavni likovi ove priče su, naravno, ministar financija Boris Lalovac i guverner Boris Vujčić. Zanimljivo je da bi ljudi koji ih relativno dobro poznaju lako mogli zaključiti kako bez obzira na različite karaktere i jedan i drugi zapravo o trenutačnom hrvatskom problemu br. 1 (rast javnog duga) i problemu br. 2 (proračunski deficit), zapravo imaju vrlo slične stavove. Vjerojatno i o toliko spominjanim strukturnim reformama. Možda se razlikuju u razmišljanjima o metodama kojima bi se mogli riješiti ti problemi, ali po tim ključnim pitanjima Lalovca i iskusnijeg Vujčića možemo nazvati istomišljenicima ili čak saveznicima. Međutim, isto tako mogu se dijagnosticirati barem tri moguće točke prijepora između guvernera i ministra financija.

To su: 1) odnos prema rješavanju pitanja prezaduženih građana, 2) uplata dobiti HNB-a u proračun i 3) stanje u Hrvatskoj poštanskoj banci.

Zapravo se nijedan od tih mogućih prijepora ne može nazvati supstancijalnim i nepremostivim, a ipak po prva dva pitanja u hrvatskoj javnosti javili su se vrlo zabrinjavajući disonantni tonovi, koji podjednako štete reputaciji obje institucije jer ne stvaraju sliku skladnog dirigiranja zemljom. Prije izgleda kao da svatko vuče na svoju stranu, iako zapravo nije tako. Konkretno, iako dobro informirani, znaju da Vujčić, primjerice, nema puno bolje mišljenje od Lalovca o pojedinim akcijama poslovnih bankara, ministar financija javno se u odnosu na Vujčića doima kao antibankarski Robin Hood, a Vujčić, pak, kao neki socijalno neosjetljivi dečko s Wall Streeta. Niti jedan niti drugi dojam uopće nije točan. Njihove pozicije i odnosi su kompleksni, a odnosi korektniji nego se čini.

Još od Linićevog zadnjeg ministrovanja potpuno je očigledno da Vladi odgovara održavanje latentnog javnog sukoba s bankarima. Još je očiglednije da je napad na bankare prepoznat u domaćem političkom miljeu kao vrijedna politička imovina. To što su izbori bliže, to naši političari učestalije eksploatiraju tu svoju imovinu. S druge strane, HNB - koji je od početka mandata Borisa Vujčića u zaista ozbiljnom a ne samo verbalnom ratu s bankarima - pokušavao je bezuspješno smiriti retoriku te povesti stručnu javnu raspravu o osjetljivim pitanjima dužnika u francima te, tijekom posljednjih tjedana, o novim opasnostima skrivenim u Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Otvoreni bokovi

S obzirom da HNB nije dovoljno jasno i točno rekao što misli te pridobio dužnu pažnju javnosti, i sam je otvorio bokove za skupljanje političkih poena na vlastitoj koži. Neovisno o tome, slijeva i zdesna, iz oporbe ili s pozicija vlasti, počeli su odapinjati strelice prema HNB-u na kojima su stajali zahtjevi da napokon počnu nešto raditi, iako je malo tko rekao što bi to točno centralni bankari trebali napraviti i zašto. Tu nećemo uračunati očigledno nerazumne prijedloge s velikim i pompoznim riječima poput “monetarne suverenosti”, iza kojih se najčešće skrivaju nerealna očekivanja - devalvacija, “tiskanje” novca, brza deeurizacija… S druge strane, Boris Lalovac vrlo je jednostavan i iskren čovjek kad govori o principima zaštite dužnika pred bankarima. On u to zaista vjeruje, ali logikom racionalnog financijaša, a ne nekoga tko bi izazvao situaciju općeg moralnog hazarda. Oni koji ga bolje poznaju neće se složiti da je njegovo “antibankarstvo” tek jeftino skupljanje poena. Lalovac je ipak puno suptilniji i odgovorniji, baš kao što je Vujčić puno manje neki zadrti bankar.

To što je Lalovac pod teškim pritiskom odgovornosti za proračun u situaciji kad nas povijesno niske kamate na europskom tržištu drže iznad ponora, djelomično može objasniti dozu agresivnosti u javnom nastupu kad spominje HNB koji je, objektivno, ipak u puno komotnijoj poziciji nego Ministarstvo financija.

Novi duh

Protekli tjedan bilo je posebno napeto između HNB-a i Ministarstva financija jer je Lalovac u uobičajene poruke o zaštiti dužnika pridodao priču o jednoj banci koja je otpisala četiri milijarde te je zaprijetio da će otkriti kome su sve banke davale enormne kredite. Nije bilo teško utvrditi da je ta “sporna” banka Hypo Alpe-Adria banka. Prenošenje četiri milijarde kuna loših kredita Hypo Alpe-Adria banke na H-Abduco d.o.o. tek je dio šire priče o rješavanju problema austrijske Hypo banke. Radi se o strogo kontroliranom procesu (nadzire ga Europska komisija) u kojem su kao priprema za prodaju Hypo banke svi loši krediti izdvojeni na tvrtku Heta Asset Resolution. U tom procesu spašavanja i pokušaja saniranja banaka iz sustava Hypo grupe, ukupno su austrijski porezni obveznici izgubili oko osam milijardi eura, a Nijemci oko dvije milijarde eura. Enormni novac. Još treba pričekati i vidjeti hoće li zbog danih garancija Koruška postati prva austrijska pokrajina koja će bankrotirati. Ukratko, Austrijanci i Nijemci otrpjeli su veliku financijsku dramu, mi smo u toj priči prošli poprilično spretno i sretno, a HNB još s nestrpljenjem čeka da se realizira kupoprodaja Hypo banke te tako sve završi. Naime, pitanja o prenošenju loših plasmana još uvijek su osjetljiva jer transakcija između EBRD-a i Advent Internationala kao kupaca, i Austrije kao prodavatelja, Hypo banke još nije zaključena, a Europska komisija naložila je da se ona mora dogoditi najkasnije do kraja lipnja. U slučaju da se zbog nekih nejasnoća investitori prepadnu i odustanu od transakcije, prema nalogu Europske komisije morat će se krenuti u kontroliranu likvidaciju Hypo banke. Svugdje, pa tako i u Hrvatskoj. U tom procesu ne bi bila ugrožena štednja, ali banka bi zadržala samo pravo prikupljanja kredita, a ne i obavljanja bilo kakvih drugih poslova. S tržištima bi se u Hrvatskoj tako trebala eliminirati peta po veličini banka s udjelom od oko osam posto u aktivi. Hrvatska bi izgubila stabilnu i konkretnu banku te dio naplate poreza. Nije čudo da su se u HNB-u jako usplahirili zbog pokretanja priče o “jednoj banci i četiri milijarde”. Doduše, nisu nešto napravili da sve zajedno jasno otkomuniciraju, očigledno čak ni s ministrom financija.

Nadalje, valja podsjetiti da je Boris Lalovac, kad je postao ministar, donio neki novi duh u najznačajnije hrvatsko Ministarstvo s nizom dobrih inicijativa. Nije se teško složiti niti s dijelom njegovih ideja kad je u pitanju priča o zaštiti dužnika pred nezajažljivim vjerovnicima. To što se čini da pomalo gubi bitku s održivošću proračuna vrlo vjerojatno je više problem šireg Vladina tima, tj. njegovih kolega ministara, a ne pojedinca, Borisa Lalovca koji vrlo odgovorno, možda čak trči za svakom kunom. Upravo pod takvim pritiskom Lalovac je prozvao Vujčića zbog dobiti koju je HNB uplatio u proračun. Lalovac je tvrdio da su trebali više, ali se HNB elegantno sakrio iza zakona koji propisuje raspodjelu dobiti. Valja znati da je HNB lani zaradio 2,7 milijardi kuna ili četiri puta više nego sve poslovne banke. Ostaje otvoreno pitanje je li u ovako teškoj fiskalnoj situaciji HNB ipak trebao pripomoći proračunu i s dijelom dobiti koja je nastala usklađivanjem vrijednosti imovine. Ministar financija bi barem malo lakše disao. Ovako je odlukom Savjeta HNB-a ministar financija dobio samo 516 milijuna kuna. S druge strane, Vujčić ima veliku odgovornost za održavanje adekvatne razine pričuva. Tko može reći da bi one slobodno mogle biti niže?

Vrijeme curi

Što se, pak, tiče Hrvatske poštanske banke, očigledno je da su ljudi iz nadzora centralne banke stvorili problem Borisu Lalovcu. Kako? Nakon neuspjele privatizacije revizori HNB-a pročešljali su poslovanje HPB-a i ustvrdili potrebu dramatičnog povećanja rezervacija. Poznato je da je bivši predsjednik uprave HPB-a vrlo ogorčeno prosvjedovao protiv takve odluke HNB-a, smatrao ju je nepotrebnom, poručivao da nanosi štetu banci, umanjuje njezinu vrijednost. Bilo kako bilo, dizanje rezervacija u HPB-u od centralnih bankara zapravo je značilo da Boris Lalovac sada treba pronaći novi novac za dokapitalizaciju zadnje ozbiljne državne banke, a Boris Lalovac tog novca - nema. HNB se s time ne opterećuje, a HPB-u vrijeme curi.