Ovo je priča o dva grada: Jedan jerazvijen, uspješan i bogat, a drugisiromašan, u grču i nerazvijen

Pogledate li kartu otoka Brača, mjesta Postira i Pučišća ni po čemu se ne razlikuju. Dijele ih, geografski, tek tri uvale i dvadesetak minuta vožnje vijugavom otočkom cestom. Istina, Postira su možda malo bliže trajektnoj luci u Supetru, no zato su Pučišća smještena u jednoj od najljepših bračkih uvala, bliže su najpoznatijoj hrvatskoj plaži Zlatni rat na Bolu, a bliže su i bračkom aerodromu.

No priča o Postirama i Pučišćima zapravo je priča o dvije Hrvatske. Jednoj razvijenoj, gospodarski uspješnoj i bogatoj, drugoj siromašnoj, u grču i nerazvijenoj. Nitko zapravo ne zna kada je došlo do takvog razdvajanja između dvije općine, no dogodilo se i sada su Postira jedna od najbogatijih općina u zemlji, a Pučišća su vam ono malo mjesto čiji se stanovnici tuku s policijom da bi spasili ponos svoje industrije - Jadrankamen i turiste dočekuju na silasku s trajekta u Supetru izražavajući im dobrodošlicu transparentima o korumpiranoj zemlji.

Da, točno je, u Postirama nema nezaposlenih. Tko želi raditi, posla ima. Bilo bi ga i za doseljenike, čak ne možemo ni naći dovoljno radne snage. Eto, nedavno smo tražili nekoga da za tri tisuće kuna mjesečno obilazi sedam staraca. Ne mora im ništa ni raditi, ne mora ih njegovati ni prati, samo povremeno obići, pitati kako su i treba li im što. Nismo nikoga uspjeli naći, svi rade - mrtav hladan, usred recesije, govori nam načelnik Postira Ivan Mihačić.

Duh zadrugarstva

Čovjek je to koji je na proteklim lokalnim izborima osvojio 89 posto glasova svojih sumještana pa u Općinskom vijeću ima devet od ukupno jedanaest mandata. To je vjerojatno jedini političar u zemlji kojem kronično nedostaje oporba, a tijekom prošlog mandata njegov HDZ bio je u koaliciji sa SDP-om!

Nedaleko od općinske, zgrada je postirske Poljoprivredne zadruge koju su početkom 20. stoljeća utemeljili Postirani kako bi prodavali svoje proizvode. Za razliku od drugih malih dalmatinskih naselja, ovdje duh zadrugarstva živi i dalje.

Mještani su prošle godine donijeli rekordnih 1,5 milijuna kilograma maslina na preradu i dobili vrhunsko ulje. Mogli su izabrati - žele li djevičansko prešano na starim prešama s koloturima ili ekstra djevičansko, iscijeđeno u najsuvremenijim centrifugama. Nisu to čak morali ni platiti.

Dovoljno je bilo da zadruzi ostave dio ulja, koji onda ona prodaje kao svoj proizvod u trgovinici ispred uljare. Sve su to povezali i s turizmom, pa se uljara u vrijeme turističke sezone pretvara u muzej maslinarstva gdje je moguće kušati domaće likere, maslinovo ulje, kupiti sat s postirskim motivom ili ukrase od drva masline, razgledati proces proizvodnje maslinova ulja... Još jednom, stvar funkcionira.

Na samoj rivi veliko je kameno zdanje s neuglednim natpisom “vino” na prepoznatljivoj, dalmatinskoj, zelenoj tabli. Iza vrata u mračnom hodniku “ribar plete mrižu svoju”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg