MINISTAR ZA NEDJELJNI

ORSAT MILJENIĆ O SUDSKOM PROCESU DESETLJEĆA 'Bilo bi bolje da se Perkoviću sudi u Hrvatskoj'

To bi izazvalo mnogo manje kontroverzija, a još je važnije što bi naše društvo tako pokazalo da je sposobno nositi se s tim naslijeđem
 Boris Kovačev/CROPIX

Bio bih mnogo sretniji da se postupak protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača vodi u Hrvatskoj, jer bi to, siguran sam, izazivalo mnogo manje kontroverzija te, što je još važnije, hrvatsko bi društvo tako pokazalo da se s tim naslijeđem kadro nositi. Sjetite se samo suđenja za zločine iz Domovinskog rata. Ona koja su vođena ovdje, u Hrvatskoj, zapravo su bila najmanje sporna.

Tako ministar pravosuđa Orsat Miljenić komentira upravo pristigle prve vijesti o početku suđenja za ubojstvo Stjepana Đurekovića, koje se u dijelu javnosti tumači kao velika prekretnica, proces koji će potresti Hrvatsku. Ministar je mnogo oprezniji. Od postupka pred njemačkim sudom očekuje, kaže, da bude pravedan i zakonit. Nema dileme o tome da svaku sumnju u počinjenje teškog kaznenog djela treba rasvijetliti i počinitelje kazniti. Ali, prema zločinima koji se pripisuju zloglasnoj tajnoj policiji bivše države, njegova generacija nema emotivan odnos. Za 46-godišnjeg Miljenića ubojstva s potpisom Udbe samo su povijest.

Ne mislite da je riječ o početku velikog procesa suočavanja Hrvatske s prošlošću, o pokretanju lustracije?

- Ako je za lustraciju ikad bilo vrijeme - a, koliko znam, ni u jednoj zemlji takvi procesi nisu prošli bez kontroverzija i zapravo nisu uspjeli - onda je to trebalo napraviti početkom devedesetih. Tada se zaista mogla podvući nekakva crta. Ali, tko bi koga danas trebao lustrirati? Tko može imati certifikat presuđivati drugim ljudima izvan sfere kaznenog postupka? To ne znači da oni koji su počinili kaznena djela ne trebaju odgovarati. Trebaju! Problem je što slučajevi u kojima su postojale osnove sumnje o kaznenom djelu nisu procesuirani.

Zašto nisu?

- Do stvaranja neovisne Hrvatske očito se ti zločini nisu mogli ni smjeli procesuirati. Nakon toga, ne znam, trebalo bi pitati one koji su tada bili na vlasti. Mogu samo pretpostaviti da dokaza nije bilo. Jer, nezamislivo mi je da bi ljudi koji su danas u osudama komunističkih zločina najglasniji takvu priliku samo tako propustili. Osobno, ne smatram to pitanje bitnim za hrvatsku budućnost. Kaznenim djelima neka se bave pravosudna tijela, a utvrđivanje povijesnih istina posao je povjesničara.

Jedan od tragikomičnih repova suđenja u Münchenu svježa je izjava predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića da je kažnjen i više neće biti predsjednik izbornog povjerenstva jer je Josipa Perkovića izručio Njemačkoj. Tvrdi da ste bacili fetvu na njega. Dosta snažna optužba...

- Možda imam i urokljivo oko. Na isti bismo način mogli govoriti o utjecaju hrvatske Vlade na polarnu svjetlost. Očekivao bih da netko tko je dosad bio u izbornim povjerenstvima zna da o njihovu sastavu posve autonomno odlučuje Državno izborno povjerenstvo, na čijem je čelu predsjednik Vrhovnog suda. Vidio sam priopćenje DIP-a da nikakva odluka o izbornim povjerenstvima još nije donesena. Turudićeve optužbe kreću se, dakle, u sferi nagađanja, u domeni fetve i sličnih fenomena. A same po sebi uvreda su za DIP i ljude koje su mu na čelu. Optužbe da rade po diktatu ministra pravosuđa toliko su apsurdne da stvarno ne zavređuju komentar.

Možda sudac Turudić samo pokušava da sve zasluge za izručenje Perkovića stavi na svoj konto?

- Ne mogu vjerovati da bi to bio razlog. Koliko znam, o izručenju Perkovića i Mustača na koncu je odlučio Vrhovni sud. Kad bi Turudićeve optužbe bile točne, ni predsjednik Vrhovnog suda ne bi trebao biti na čelu DIP-a. Branko Hrvatin nije se žalio da je na njega bačena nekakva fetva.

Sudac Turudić u posljednje se vrijeme pokušava prikazati kao velika žrtva aktualne vlasti. Nedavno je govorio o tome da je praćen i prisluškivan. Malo neobično, ali ustali ste u njegovu zaštitu podnoseći kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja?

- Očekivao sam da će sam to prijaviti. Kao i svaki drugi građanin, a pogotovo sudac, Ivan Turudić ima obavezu prijaviti svako kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Kako se to nije dogodilo, smatrao sam potrebnim da kao ministar pravosuđa poduzmem odgovarajuće mjere. Nezamislivo mi je da bi netko izašao s takvim izjavama u javnost a da ih ne može potkrijepiti uvjerljivim dokazima. Kaznenu sam prijavu protiv nepoznatog počinitelja podnio Državnom odvjetništvu, dakle neovisnom pravosudnom tijelu. Mislim da je to bilo nužno, jer se takve ozbiljne optužbe na ozbiljan način moraju istražiti, a mogući počinitelji procesuirati. Inače rušimo povjerenje u sustav. Nedopustivo bi bilo da se nezakonito prati ili prisluškuje bilo koga, a posebno suce.

Ali, sudac Turudić nije posve usamljen u tvrdnji da je pritisak izvršne na sudbenu vlast, kako on kaže, nikad veći...

- Upravo suprotno, tvrdim da je utjecaj izvršne na sudbenu vlast nikad manji. Za teške optužbe trebalo bi iznijeti nekakve dokaze. Da suci žive u strahu i pod političkim presingom, zar mislite da bi ovako javno govorili? Ne sjećam se da je u bivšem režimu ili devedesetih godina bilo takvih istupa. Upravo se iz njih može čitati da se suci danas nikoga ne boje. Kako izvršna vlast može raditi pritisak na sudstvo kad za to jednostavno, sve da i hoće, nema mehanizama? Ne imenuje suce niti ih razrješuje. A to što moje kolege u Vladi neke sudbene stvari znaju komentirati, to vam je također dokaz da nemamo baš nikakvog utjecaja. Jednostavnije bi bilo uzeti telefon i riješiti neki spor daleko od javnosti, kako se nekada prakticiralo. Ali, takve mogućnosti više ne postoje. Ponekad mi se čini da sva ta halabuka o navodnim sukobima izvršne i sudbene vlasti služi stvaranju magle, kako bi se skrenula pozornost s nekih drugih nedopustivih utjecaja, koji su mnogo veći problem.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 04:44