OGNJEN SVILIČIĆ 'Nacija smo iza koje ne ostaje glazba, nego gomila leševa'

Čovjek u središtu pažnje kulturne javnosti. Pisac i filmski redatelj Ognjen Sviličić. Splićanin je koji voli kontinent više od mora. O Sviličiću se priča zato što je postigao - uspjeh. Ognjen Sviličić napravio je film koji je nedavno dospio u natjecateljsku skupinu slavne Mostre, filmskog festivala u Veneciji. U Varšavi je potom dobio prvu nagradu za režiju tog filma koji ima naslov: “Takva su pravila”. Uskoro će biti premijera u Hrvatskoj. Sviličić je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti prije 17 godina i od tada napravio niz filmova, televizijskih serija i scenarija. Uskoro mu izlazi roman “Glava velike ribe”. Živi u Zagrebu sa svojom nježnom suprugom, Vanjom Juranić, koja je također filmska umjetnica. Djece (još) nemaju. Vjerojatno ne stignu... Vanja i Ognjen stanuju u najurednijem stanu koji sam vidio, a vidio sam ih puno jer stalno idem u kućne posjete radeći intervjue.

Loš učenik

Prije Akademije završili ste famoznu splitsku Klasičnu gimnaziju. ‘Rasadište kulture’... Zašto se mnogi ponose tom školom?

- Hmmm... Ja sam vam krivi čovjek za dati odgovor na to pitanje. Bio sam izuzetno loš učenik. Srednja škola mi nije nikako sjela. Tajna Klasične gimnazije u Splitu je, zapravo, bila u tome što Split tada još nije imao Filozofski fakultet. Tako je ta gimnazija okupljala mlade koje zanimaju humanističke znanosti. Ja sam, međutim, u toj školi naučio samo - dogme. Mislim da je bilo dosta nekog ‘fašizma’ u ponašanju u toj školi. Moja sreća baš je u tome što sam bio grozan učenik pa nisam slušao ništa od toga. Nisam imao jedinice, nego one najgroznije ocjene između dva i tri. To je najgora vrsta učenika. To sam bio ja. Niš’korist. Trebala je velika upornost da se ne sluša nastavnika, a da se preživi. Da sam ih slušao, vjerojatno nebi niš’ napravio u životu. Profesori su, manje-više, ljudi bez ambicija pa tu svoju dogmatičnu pasivnost prenose na učenike. Ipak, maturirao sam s odličnim, prisilio sam se, jer sam vidio da mi nema druge.

Pisac ste i filmski redatelj.

- Film me nije zanimao kao umjetnost. Zanimao me kao način na koji se može ispričati priča. Ja sam prvenstveno pisac. Ono što volim raditi jest sjesti za kompjutor i - pisati. Ja sam skriboman, zapravo. Svaki dan moram pisati. Pisanje je moja neodoljiva potreba.

Završili ste akademiju u 26. godini. Pisali ste i prije toga?

- Nisam. Bavio sam se glazbom. Potkraj studija odlučio sam da ću se baviti pisanjem i režijom kao posljedicom pisanja.

Glazba? Vaš bend se zvao The Name.

- Da. Talent da netko ‘ima uho’, da može prepoznati glazbu, reproducirati je, jedan je od ‘najčišćih’ talenata. Ja ga nemam. To sam shvatio i odustao od glazbe. Nije to bila laka odluka.

Gitaru ste svirali. Još to radite?

- Da, tu mi je, u drugoj sobi. Imam neki bend s kojim povremeno sviram, ali to je tek refleksija ‘starih vremena’.

Majka i otac su novinari. To je utjecalo?

- Da, jako. Novinari su. Živi i zdravi su, u Splitu.

Živjeti u Zagrebu i živjeti u Splitu zaista nije isto.

- Velika je razlika. Ja sam na neki način - antidalmatinac. Prvo: nemam sluha, znate, moguće je svirati i bez sluha. Drugo: ja sam jedan od Dalmatinaca koji fetišistički vole sjeverne krajeve. Meni je dosta te Dalmacije, koja je zapravo fasada turizma iza koje se skriva teška depresija.

Zimi naročito?

- E, pa da: ključ je u življenju zimi u Dalmaciji. Tada tek vidite što je prava Dalmacija. Prava Dalmacija je užasno depresivna, ima višak arogancije i manjak realiziranih ljudi. Ako nešto ozbiljno radite, ljudi vam se izruguju. To govori o njihovim slabostima. Ljudi bahatim ponašanjem prikrivaju svoje mane. Dalmacija arogancijom prikriva jednu veliku - prazninu, koja tamo postoji. Ja sam jedno vrijeme, zbog te arogantne prepotencije, mislio da, osim Splita, ne postoji niti jedno drugo more. Onda sam otkrio predivnu Istru, Dunav nije loš za kupanje, a i Crveno more je sjajno.

Ma, ima li išta dobro i fino u Splitu?

- Ima. Hrana. U Splitu i u cijeloj Dalmaciji. Takva hrana ne postoji nigdje u svijetu. Najbolje što sam ikada jeo je - u Splitu.

Zagreb?

- Split je ‘zabačen’, a Zagreb je provincija. Split nije provincija, Split je zasebna cjelina. Split je ‘Divlji zapad’, zabačeno mjesto u koje dolaziš - uvesti reda. Zagreb je ostatak ostatka nekakvog Beča, a i Beč kaska za Europom. Zagreb ‘klipše’ za tim velikim europskim gradovima, ali ipak - još je tu.

Split ima talenata.

- Ima. Ljudi koji imaju iskonski talent - zapravo dolaze is Splita. Ali, unatoč tome, u samom Splitu je nemoguće išta pametno napraviti. To je paradoks grada koji je pun talentiranih ljudi koji ne uspijevaju ništa učiniti.

Vi Splićani imate posebni smisao za humor. Taj humor je vrlo surov.

- Ljude razlikujem po tome pripadaju li mediteranskoj ili kontinentalnoj, sjevernoj kulturi. Skužio sam to i nedavno u Veneciji: Emir je dobio nagradu za ulogu u mom filmu ‘Takva su pravila’. Primi Emir nagradu, ostavi ju za stolom za kojim smo sjedili Venecijanac Andrea i ja. Čim je Emir otišao, prvo što je Andrei i meni palo na pamet je bilo - ajmo mu sakrit’ nagradu. To može past na pamet jedino Dalmatincima i Venecijancima. Meni su stoga iznimno bliski ljudi iz Barcelone, iz Aleksandrije, iz Thessalonikija... jer smo Mediteranci, imamo svoj humor, volimo ‘zeznut’ nekoga. Takav humor ne postoji na kontinentu, pogotovo ne na sjeveru Europe. Surovost splitskog humora? Da, zna biti jako surov. Ali, u srži humora i jest da je - surov i okrutan.

‘Armin’, ‘Oprosti za kung fu’, ‘Da mi je biti morski pas’, ‘Metastaze’, ‘Takva su pravila’... Napravili ste puno filmova.

- Svjestan sam da radim brže nego drugi i reagiram brže. To nisam naučio u Hrvatskoj. Putujući sam spoznao da je život težak i da bi čovjek zbilja radio vrhunska djela - stvarno treba puno truda. U odnosu na moje kolege ja sam - prosječni radnik. U odnosu na naše prilike gdje sve ide puno sporije - ja radim puno brže. Brz sam u odnosu na Hrvate, ali sam spor u odnosu na Japance.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista