Mirko Novosel (72), nekadašnji košarkaš Lokomotive, najuspješniji je hrvatski košarkaški trener i jedan od četiri trenera na svijetu koji je osvojio tri ili više olimpijske medalje: brončanu 1976. u Montrealu, zlatnu 1980. u Moskvi i srebrnu 1984. u Los Angelesu. S Jugoslavijom je postao i svjetski viceprvak na prvenstvu u Portoriku, a dvaput je osvojio i prvenstvo Europe. Prije toga najprije je pokorio Europu s kadetima i juniorima. S Cibonom je pak triput bio prvak Kupa Jugoslavije, dvaput pobjednik europskog Kupa kupova i osvajač Kupa prvaka Europe. Godine 1985. proglašen je najboljim europskim košarkaškim trenerom. Kao izbornik ostvario je rekordni omjer 99 - 11, od 1971. do 1993. Igračku je karijeru započeo 1952., a završio 1966. Novosel je najtrofejniji košarkaški trener. Bio je trener samo dvaju klubova, Cibone i Napulja. Godine 2000. bio je u konkurenciji za primanje u košarkašku Kuću slavnih u američkom gradu Springfieldu, a ušao je u nju 2007.
Razgovaramo u povodu njegova povratka u Cibonu, ovaj put kao umirovljenik sa savjetničkom funkcijom.
• Zašto se se vratili u Cibonu sa 72 godine?
- Da joj pomognem. Ovo je treći put da se vraćam u u klub. Doduše, ovaj put ne na nekakvu visoku, aktivnu funkciju. Prvi put došao sam u nju 1967. kao trener, kad se klub zvao Lokomotiva, u trenutku kad je situacija u njemu bila loša i prijetilo mu je rasulo. Imao sam dotad ponešto trenerskog iskustva, vodio sam juniore Lokomotive, s kojima sam osvojio Prvenstvo Hrvatske. S Lokomotivom sam u te četiri godine, do 1971., osvojio jugoslavenski kup, 1969. Vratio sam se u klub 1976., kad se ponovno našao u nezavidnoj situaciji. Dobio sam potporu pokojnog Slavka Šajbera, tad gradskog generalnog sekretara Partije, pod čijim je utjecajem klub preimenovan u Cibonu. Surađivao sam i s pokojnim prijateljem Vladimirom Anzulovićem. Svi smo započeli projekt Cibone. Radili smo intenzivno četiri godine i 1980. osvojili prvi trofej pod novim imenom, ponovno kup, u utakmici s Bosnom. Otad do 1988. Cibona je svake godine osvajala jedan, dva ili tri trofeja. Kulminacija je bila 1985. i 1986., kad smo osvajali naslove europskog prvaka.
• U to doba nije bilo baš novca, a ni stranih igrača.
- Da, osvojili bismo smo europski naslov s domaćim igračima i budžetom od milijun dolara. Real Madrid je u to doba imao budžet od 10 milijuna dolara, a mi smo ga triput tukli, u Zagrebu, u Madridu i u finalnoj utakmici u Ateni. Potom sam dvije godine radio u Italiji, vratio se i napustio klupu.
• A onda ste osvanuli u najvećoj zagrebačkoj sportskoj instituciji, Dinamu. Otkud vi među nogometašima?
- Ja to zovem svojim gastarbajterskim poslom. Otišao sam 1993. u Dinamo na direktorsko mjesto jer me je na to prisilio pokojni predsjednik Tuđman. Nisam više mogao izdržati njegov pritisak. Ostao sam tri godine, a potom dvije radio za Svjetsku košarkašku federaciju kao supervizor Europske lige.
• I evo vas opet u Ciboni, kako ćete joj pomoći?
- Cibona posjeduje dvije vrijednosti. Prva je njezino ime, koje ima težinu na međunarodnoj sceni. Ono ima mnogo veću vrijednost u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Vani Cibonu mnogo više cijene. Štoviše, Cibona je jedini klub hrvatskog ekipnog sporta čije ime nešto znači na svih pet kontinenata. Uostalom, mi smo igrali na svim kontinentima. Osim toga, osvojili smo silne trofeje. Nadalje, 20 godina se igra Europska liga u ovakvom obliku i Cibona je jedini klub koji nije propustio nastup niti jedne sezone. To nije pošlo za rukom ni Realu, ni Barceloni, ni CSKA-u niti Maccabiju.
• A što će biti ako ipak pretegne 57 milijuna kuna duga i klub se ugasi?
- Uvijek sam govorio: kad Cibona kihne, onda hrvatska košarka ima upalu pluća. Kad bi se Cibona ugasila, Hrvatska bi izgubila mjesto u Euroligi. U nju bi neki drugi hrvatski klub mogao dospjeti jedino kroz kvalifikacije, a to zaboravite. Stalno sam u kontaktu s vodećim ljudima svjetske košarke. Među ostalim, znam da je raspoloženje takvo da će se Europska liga konstituirati kao zatvoren sustav, po uzoru na NBA ligu. Kriterij će biti da se uzmu veliki klubovi s velikim dvoranama iz velikih gradova, gdje postoje financijski potencijal i publika. Pitanje je jedino kad će se ta liga zatvoriti, za godinu, dvije ili četiri. U situaciji kakva jest, zacijelo ipak ne žele Europsku ligu u kojoj bi se natjecali klubovi iz pet država. Kad je posrijedi bivša Jugoslavija, zanimaju ih tri države, Slovenija, Hrvatska i Srbija, i to zato što imaju snažne reprezentacije i iz njih dolaze odlični igrači. A iz tih zemalja zanimaju ih samo tri kluba, Olimpija, Cibona i Partizan. Nemojte misliti da će, ako se Cibona ugasi, netko drugi doći na njezino mjesto. Dakle, moramo sve učiniti da Cibonu spasimo. Evo, i sad javno pozivam ljude da pomognu klubu. Neka, makar, obnove članstvo.
• Tko je kriv za teškoće u koje je zapala Cibona?
- Živjelo se na kredit. Pet godina Cibona nije imala sponzora, što smatram apsurdnim s obzirom na njen ugled i 30 utakmica godišnje koje na televiziji vide gledatelji diljem Europe. Nemoguće je da nema zainteresiranih. Međutim, pogrešno se vodio klub. Nadalje, ne možeš nekome uzeti novac, a zauzvrat ne ponuditi ništa. Želimo klub ponovno vratiti u situaciju u kakvoj je bio potkraj osamdesetih godina, kad smo bili najbolje organiziran klub u Europi, kad su nas svi kopirali.
• Kako mislite riješiti dug od 57 milijuna kuna?
- Iznos koji navodite je točan, ali točno je i da Cibonina imovina vrijedi mnogo više od 60 milijuna kuna. Netko je lansirao priču da je Ciboni potreban stečaj s preustrojem. Pa toga nema kod nas, a da bi dalo rezultat. To je Dinamo mogao napraviti jer je bio, takoreći, dvostruko registriran: kao udruga građana za natjecanje i dioničko društvo za financije. U našem bi slučaju stečaj donio gubitak sportskog statusa. Mi nismo Pevec pa da poslije stečaja opet poslujemo. Nadalje, u stečaj ide onaj kome dug premašuje imovinu. A zapravo smo dužni 51 milijun kuna jer imamo i šest milijuna kuna nenaplaćenih potraživanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....