ZAGREB - Rauf Denktaš, utemeljitelj nepriznate države turskih Ciprana, preminuo je preksinoć u 89. godini života. Samo tri tjedna prije njegove smrti, dok se predsjednik-utemeljitelj Turske Republike Sjeverni Cipar oporavljao od posljedica nedavnog moždanog udara, razgovarala sam s njim u njegovoj privatnoj rezidenciji.
Njegove riječi upućene čitateljima Nedjeljnog ostaju posljednje koje je poručio međunarodnoj publici.
Dominacija Grčke
“Ne postoji način da se postigne dogovor s tim ljudima”, rekao je tada Denktaš, misleći na grčke Ciprane. “Oni žele cijeli Cipar - mi im ga ne damo. Ujedinjeni Cipar ne dolazi u obzir. To bi još jednom otvorilo priliku za dominaciju grčkih Ciprana i prijetnju nasilja nad turskim Cipranima”.
Riječi su to koje je ponavljao desetljećima. Za njega kompromis nikada nije bio opcija. Ujedinjeni Cipar nije dolazio u obzir u očima čovjeka kojeg se doživljavalo kraljem Cipra.
Situacija u kojoj žive Ciprani, s podijeljenim otokom, jedina je solucija, smatrao je Denktaš, uz “mali” dodatak - međunarodna zajednica treba priznati Tursku Republiku Sjeverni Cipar. U očima međunarodne zajednice to je malo vjerojatna opcija - od 2004. grčki dio otoka, odnosno Republika Cipar, članica je Europske Unije. Na ono što Turci nazivaju oslobođenim turskim područjem međunarodno se gleda kao na “okupirani” teritorij. Imperativ međunarodne zajednice je ujedinjenje otoka.
Nije to bio naš prvi susret.
U velikom hodniku stoji petnaestak muškaraca. Većina su predstavnici dijaspore turskih Ciprana, u posjetu rodnom otoku. Vidno su uzbuđeni. Razmjenjuju poglede i ljubazne riječi. Ponašaju se kao da ulaze u svetište.
Bujica pitanja
Naposljetku me vode u prostrani ured Raufa Denktaša. Na čelu je de facto republike, jer ju je priznala samo Turska, zemlja koju će tijekom našeg razgovora zvati mother land - majka zemlja. Denktaš je pristao na intervju, iako više ne daje intervjue stranim novinarima. Možda zbog starosti, gotovo mu je devedeset godina, ili zbog razočaranja stranim novinarima. Možda su zaboravili na njegovo postojanje.
Udobno smješten ispod goleme slike još jednog utemeljitelja države - Kemala Atatürka, koji mu je očito uzor, s obzirom na broj njegovih fotografija po zidu, odmjerava me pogledom nekoga tko si uzima dovoljno vremena kako bi procijenio sugovornika, i to ne krije. Naposljetku mi naručuje kavu, sebi čaj.
Spremna sam za bujicu pitanja. Rauf Denktaš jedan je od posljednjih predstavnika povijesti čitave jedne nacije, nacionalni heroj u očima Turaka, omraženi zločinac u očima Grka. U očima, pak, strpljivih birokrata međunarodne zajednice Denktaš je bio noćna mora, simbol arogancije i tvrdoglavosti.
One iste koja mu je omogućavala da od 1974. održi neprirodan, naoko neodrživ status kralja trećine otoka, države prema shvaćanju samo njegovih sljedbenika na Cipru i u Turskoj. Je li zaista nemoguće pronaći zajednički jezik s Grcima i ujediniti deset tisuća kvadrata otoka za dobrobit svih Ciprana i na zadovoljstvo premorenog UN-a?
Umjesto odgovora, Denktaš uzima fotoaparat i fotografira me. “Samo želim tvoju fotografiju. Imaš sreće što…” Sramežljivo se smješkam misleći da će reći “imam devedeset godina”. Umjesto toga: “…što sam nedavno slomio kuk!” smije se. Piće je na stolu, ostajemo sami u prostoriji. Rauf Denktaš još jednom me fotografira. Bit će to posljednji intervju koji će dati, posljednja fotografija novinarke koju će snimiti.
Ljut na svijet
Pokoju rečenicu razmijenit ćemo šest mjeseci kasnije. Samo tri tjedna nakon toga, baba Denktaš, “tata Denktaš”, kako ga od milja zovu turski Ciprani, preminuo je, i to nekoliko dana prije 89. rođendana.
Posebno se ljutio na međunarodnu zajednicu. “Europska Unija slavi demokraciju. U slučaju Cipra, oni krše osnovna demokratska načela jer se prema državnoj administraciji grčkih Ciprana odnose kao da je izabrana od svih Ciprana. Oni potpuno ignoriraju naše postojanje!
Mi smo izgubili svako povjerenje u Europsku Uniju”, rekao je. Sva njena nastojanja smatra da su inicirana grčkim planom za dominacijom otokom. “Cipar je stoljećima bio i turski i grčki. Zbog grčke ideje dominacije podijeljen je na dva dijela i to treba prihvatiti, a ne ignorirati”, tvrdi. Svaku priliku, pa tako i naš razgovor, Denktaš je koristio za pokoju riječ o Grcima. “Koji je doprinos Grka modernoj civilizaciji?” pitao me. “Homoseksualizam!” odgovorio je, uz gromoglasni smijeh.
Na svaki prijedlog za zajedničkom državom dvaju naroda, Denktaš - koji je na mjestu predsjednika bio od 1983. do 2000. - gledao je sa sumnjom. Prema njegovim riječima, Grcima je zapisano u genetskom kodu da “pohlepni i beskrupulozni kakvi jesu” ponize turske Ciprane. “Ne postoji nacija Ciprana. Postoje Grci i postoje Turci koji se nikada neće slagati”, zaključio je.
Turska siročad
“Naša je tuga golema i bit će vrlo teško za nas. Ostavio je nas, turske Ciprane kao siročad”, u petak navečer, objavivši očevu smrt, rekao je njegov jedini (preživjeli) sin Serdar Denktaš. Dijeliti oca s čitavom nacijom nešto je na što je naučen od najranijih dana. 53-godišnji Serdar Denktaš, koji nastavlja očevu političku utakmicu kao jedan od najistaknutijih političara na otoku, ispričao nam je malo poznatu privatnu stranu čovjeka koji je život posvetio turskim Cipranima.
Godine u azilu, tvrdi Serdar, bile su posebno teške jer tijekom njegovih čestih izbivanja obitelj - majka Aydin, trojica sinova i dvije kćeri - iz sigurnosnih razloga nije bila obaviještena gdje se nalazi i je li na životu. “Kada smo se vratili na otok i kada je postao predsjednik, bilo je jasno da više nikada neće biti samo naš otac. Dok je čitavoj naciji bilo dopušteno zvati ga ‘tata’, nama nije”, prisjeća se sin. Privatno obraćanje ocu bilo je dopušteno samo vikendom.
Nepostojeća država
Rauf Denktaš bio je impresivan sugovornik. Pričao je smirenim glasom i jasnoćom nekoga tko je više od šest desetljeća govorio s političke govornice. S besprijekornim engleskim i tonom glasa koji je pratio njegovo raspoloženje - ljutnju kada je govorio o Grcima i EU, blagost kada bi govorio o svome narodu i Turcima - nitko, pa čak ni njegovi politički protivnici, nije mogao zanijekati njegov šarm.
Do zadnjega dana nije posustajao u onome što se pokazalo njegovom cijeloživotnom borbom - država turskih Ciprana. Je li borba bila uzaludna, teško je reći. S jedne strane, Turska Republika Sjeverni Cipar na političkoj karti svijeta ne postoji. S druge strane, od kada ju je uz pomoć Turaka stvorio u de facto obliku, kao takva egzistira za tristotinjak tisuća ljudi. Unatoč ljutnji Grka, unatoč negodovanju međunarodne zajednice.
Određen zemljopisnim položajem i povijesnim kretanjima, Cipar je, čini se, oduvijek bio otok dvaju naroda - Turaka i Grka. Iako je stanovništvo tek malo brojnije nego u Zagrebu, povijest su odredile njegove različitosti, češće netrpeljivosti, između grčkih Ciprana, koji čine više od 70 posto stanovništva, i turske manjine.
U takvoj je atmosferi rođen Rauf Raif Denktaš, u gradu Paphosu, danas omiljenom ljetovalištu na grčkoj strani otoka. Biti Turčin u Cipru, tada britanskoj koloniji, bila je noćna mora, prisjećao se Denktaš. Rauf, sin suca, kao dječak je ostao bez majke koja bi ga štitila od pogrdnog naziva “prljavi Turčin” kojim su ga oslovljavali grčki dječaci u školi. Čini se da im to nikada nije oprostio.
Mnogo je toga zapisano u Denktaševim školskim danima. Priča se da je klupu dijelio s Glafkosom Cleridesom, dugogodišnjim predsjednikom Republike Cipar. Tijekom desetljeća ovi su školski prijatelji, a politički protivnici, vodili pregovore koji nikada nisu pridonijeli rješenju. Njihov odnos ljubavi i mržnje bio je inspiracija lokalnim šalama, koje su obojica rado prepričavali.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....