INICIJATIVA WARENA BUFFETTA

Novi porez za 7500 bogatih Hrvata neće nas spasiti. 2010. država nije naplatila čak 14 milijardi kuna poreza

Kada je nedavno Waren Buffett pozvao da se povećaju porezi najbogatijima, otvorila se velika rasprva o tome tko treba i može iznijeti teret krize. Za Hrvatsku, zemlju u kojoj gotovo da i nema bogataša, pitanje je suvišno.

Četrnaest milijardi kuna poreza i doprinosa ostalo je nenaplaćeno s krajem prošle godine. To je 13 posto od ukupno naplaćenih poreza i doprinosa. Ove se godine u procjenama ta brojka penje prema 16 milijardi. Ima li u takvoj situaciji smisla uvoditi nove poreze, čak i kada je riječ o porezima koje bi trebali plaćati najbogatiji? Treba li doista nagraditi one koji se uspješno skrivaju od poreznika? Ili da pitanje okrenemo drukčije: koga se u Hrvatskoj doista može smatrati bogatim?

Svakoga osim mene, kaže prodavačica u trgovini u mojem susjedstvu koja je tek krajem prošle godine dosegla plaću malo višu od 3000 kuna. Najsiromašnija kućanstva u Hrvatskoj, prema podacima s kojima raspolaže Državni zavod za statistiku, raspolažu s oko 1400 kuna mjesečno. Čak oko 650.000 obitelji preživljava s manje od 5000 kuna mjesečno. Legalno. Ostatak se namiri na crno. Oni, znači, nisu bogati.

Tko je, zapravo, bogat?

S druge strane, prema klasifikaciji državnih statističara, bogate su one obitelji čiji je mjesečni prihod viši od 17.500 tisuća kuna. Takvih je obitelji u Hrvatskoj nešto više od 150.000. No, jesu li doista svi oni bogati? Prema analizi splitskog sociologa Zorana Malenice, uistinu je bogato tek pet posto obitelji s primanjima iznad 17.500 kuna. Hoće li onima sa 3000 pomoći ako “bogati” na ruke dobiju manje? Hoće li to pomoći državi da pokrene ekonomiju?

Možda, ali samo ako se oporezuje njihova imovina, a zauzvrat smanje porezni pritisci na rad, smatra Maruška Vizek, istraživačica s Ekonomskog instututa u Zagrebu. Bogatstvo doista postoji, i u velikoj je mjeri skriveno u nekretninama, kaže Vizek. A takvo bogatstvo, budući da služi ili za skrivanje ostvarenog dohotka ili za špekulacije, treba oporezovati i tako ga natjerati da se vrati natrag u ekonomsku reprodukciju, da ne stoji neiskorišteno.

Vizek tu upućuje na jedini ispravan pogled na bogatstvo - bogati su oni koji imaju imovinu. Promatranje “bogatstva” kroz visoke plaće pogrešan je put, jer većina bogatih vlasnici su svojih biznisa i sebi isplaćuju male plaće. Žive od dividende ili udjela u dobiti, i prema tim se kriterijima i oporezuju (a porez na dobit je fiksnih 20 posto, na dividendu 2 ili 4 posto, zavisno o visini isplate). Oni s velikim plaćama, često i daleko iznad 100.000 kuna, predstavljaju uzak krug vrhunskih menadžera koji plaće dobiva u novcu, a ne u opcijskim dionicama kompanije i toliko su malobrojni da o njima ne treba voditi posebnu brigu. Našim progresivnim stopama oporezovani su toliko da kada se zbroje porezi i doprinosi, lavlji dio zarađenog već i sada ostavljaju državi.

Ne isplati se raditi

I u tom receptu, međutim, nisu svi jedinstveni. Dok dio ekonomista bliskih politici već neko vrijeme traži da se oporezuje “prekomjerna imovina”, oni koji su izvan politike upozoravaju na opasnost pogrešnog tumačenja uloge imovine u poreznom sustavu.

- Imovina je oporeziva u trenutku kada mijenja vlasnika, kada se njome trguje, ne oporezuje se ona koju jednostvno imate. Čak i da vam Picasso visi na zidu, platit ćete porez tek kada ga prodate, tu se onda može govoriti o izvanrednoj dobiti, upozorava Ivo Bićanić, profesor s ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

U razgovoru o porezu Darko Polšek, profesor sociologije s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, drži se pak čvrsto liberalnih (libertarijanskih) načela i kaže: nema stimulansa od poreza. Nikada. Višak bogatstva od neplaćenog pa onda i nepostojećeg poreza također se nekamo prelijeva. Može i u banke koje onda taj novac reinvestiraju i on je na taj način mnogo korisniji zajednici nego da ga distribuira neki birokrat.

U hrvatskoj široj javnosti, dvadeset godina od napuštanja socijalističkog sustava, razmišljanje o složenom suživotu poreza i pravde nije se odmaklo daleko od demagoške političke rasprave. Kao i sama politika koja se još uvijek nije privikla na svoju novu ulogu - servisa, a ne gospodara građana - i svijest građana o nužnosti participacije u društvu ostala je zaleđena otprilike u drugoj polovici osamdesetih, u doba kada su plaće stizale od države, a državni aparat financirao se izravno iz “privrede”. I tada su, doduše malobrojni, postojali privatni biznisi. I tada su oni koji su zarađivali “prekomjerno” bili obavezni na dodatna davanja državi.

Sjećam se zapravo davnog razgovora s uspješnim poduzetnikom iz Samobora, tada jednog od najpoduzetničkijih gradova u bivšoj državi. “Postoji točka nakon koje se više ne isplati raditi”, rekao mi je kada je 1985. napustio malu uspješnu državnu tvrtku kako bi pokrenuo srodan vlastiti biznis (i sa sobom odveo dio klijenata). Točka se odnosila na trenutak kada je famozni UPG (ukupni porez građana) zajedno s doprinosima toliko zagrizao u supstancu da se svakim dalje zarađenim dinarom količina novca za isplatu smanjivala. Snalažljivi su to (kao i danas) rješavali radom bez izdavanja računa. Ostali su jednostavno zaustavljali biznise kada su zaradili “dopušteni maksimum”. Odlazili bi na pecanje ili u vikendice. Slično se razmišlja i danas, samo što malo tko ima mogućnost otići na pecanje.

Prijelomna, ali i egzotična prekretnica u raspravi o porezima stigla je i do Hrvatske kao jeka na pismo američkog milijardera Warena Buffetta, objavljeno 14. kolovoza u New York Timesu, u kojemu je pozvao američki Kongres da poveća poreze najbogatijem sloju Amerikanaca. Buffett, čije je bogatstvo Forbes procijenio na 50 milijardi dolara, danas ima 81 godinu. To znači da bi, doživi li 100, godišnje mogao trošiti 2,6 milijardi dolara. Pritom ne treba zaboraviti da je, unatoč dobi, Buffett i dalje poslovno aktivan i samo je tijekom protekle godine svoje bogatstvo uvećao za 10 milijardi dolara. Nimalo čudno, Buffettovoj se ideji prvi usprotivio magazin Forbes, čiji je vlasnik veliki pobornik što niže jedinstvene porezne stope (flat tax) i minimalnog uplitanja države u ekonomiju.

Forbesova ljestvica najbogatijih Hrvata:

1. Ivica Todorić

2. Emil Tedeschi

3. Ante Vlahović

4. Plinio Cuccurin

5. Anđelko Leko

6. Milan Artuković

7. Dubravko Grgić

8. Robert Ježić

9. Marinko Zadro

10. Dražen Robić

11. Dragutin Drk

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:36