Dugo smo ga lomili za razgovor. U ovih pet godina otkako je buknula afera oko navodnog namještanja utakmice finala Kupa između Dinama i Hajduka iz 2009., često smo znali okrenuti broj mobitela nogometnog suca iz Daruvara.
- Ne još - redovito nas je odbijao Marić uz dodatak kako sud još traje...
Nazvali smo i koncem travnja kada je Bruno Marić konačno dobio rat protiv UEFA-e.
- Ajmo poslije ljeta - zamolio je još jedan “time out”.
I prije kalendarskog početka, u Daruvar je ovih dana stigla jesen. S njom smo iz Zagreba stigli i mi. Pronašli smo Brunu Marića u Daruvarskim toplicama gdje je zaposlen kao član Uprave.
- Kapaciteti su nam puni, zapošljavamo 250 ljudi i pokretač smo zdravstvenog turizma u regiji - predstavio se ponosno Marić. Lijepo ga je bilo slušati jer malo optimizma u surovoj realnosti provincije ne škodi. Ali, mi smo stigli po drugom zadatku.
U Daruvaru ga, manje više, svi znaju. Međutim, on za njih nije Bruno Marić kojeg nedjeljom gledaju na zelenim travnjacima. Još manje je to Bruno Marić čija je fotografija vrištala s naslovnice Sportskih novosti 26. srpnja 2010. kada je optužen da je sudjelovao u namještanju utakmice finala Kupa iz 2009. godine. Za ljude iz Daruvara, Bruno Marić je veseljak koji voli dobro društvo i pjesmu. No, status “crne ovce” koji ga je pratio posljednjih pet godina, a koji je skinut pravomoćnom presudom općinskog suda, ostavio je duboke tragove.
Nisam više isti čovjek
- Nisam više isti čovjek - priznaje nam Marić i nastavlja:
- U fizičkom smislu, ovo nije ostavilo posljedice. Barem ne još, jer stres najčešće dolazi na naplatu kasnije. Glava je čudna stvar i koliko god ti potiskivao neke stvari, one se manifestiraju tamo gdje se čovjek najmanje nada. Međutim, na psihi je ostavilo svašta. Unatoč mojoj vanjštini koja sugerira nešto drugo, svi koji su me upoznali znaju da sam bio vedra osoba puna života koja se puno smijala. Sada mi se čini da se manje smijem. Imam manje strpljenja u nekim osnovnim životnim situacijama. Lakše planem. Nakon svega što sam proživio, razina tolerancije na nepravdu mi je izuzetno niska i reakcije na takve stvari u nogometu i izvan njega burnije su nego prije. Jedino što me držalo u ovih pet godina je obitelj. Oni su podnijeli najveći teret i njima zahvaljujem što pred vama stojim kao častan čovjek. A ovo što sam prošao ne bih poželio niti najvećem neprijatelju. Bio sam u nekoj areni okružen mnoštvom koje kao da se natjecalo međusobno tko će baciti veći kamen - evocira Marić koji, iako se nerado prisjeća te 2010. godine kada je buknula afera koja će mu zauvijek promijeniti život, pamti svaki detalj. Svaki telefonski poziv te ljetne večeri. Svih onih koji su ga nazvali da mu daju podršku, ali i onih čijem se pozivu nadao a koji nisu nikada okrenuli njegov broj...
- Možda sam bio ljut na neke i silno razočaran, ali nikome ne zamjeram! Moj odvjetnik Vladimir Gredelj jednom mi je prilikom rekao rečenicu koja mi je otvorila oči. ‘Bruno, neki mogu skočiti 10 metara udalj, a da nikada nisu trenirali. Drugi mogu trenirati i truditi se do besvijesti pa neće skočiti više od pet’. U prijevodu, neki su stali na tom tekstu u Sportskim novostima i za njih nema dalje. No, to ide njima na dušu - pomirio se Marić.
Na večernjoj misi
Nogometni sudac je 25. srpnja 2010. otišao s obitelji u crkvu na večernju misu. Na izlasku mu je prijatelj Faruk rekao da je gledao dnevnik na HRT-u prije kojeg je vidio reklamu za sutrašnji broj Sportskih novosti u kojem se spominje velika afera u nogometu. Bruno Marić nehajno je odmahnuo rukom i otišao kući. Kada je primio mobitel u ruku, shvatio je da se nešto čudno događa.
- Poziva kao u priči. Upalim internet i vidim vijest da su Dinamo i Hajduk dogovorili finale Kupa i pomislim u sebi kako je to moguće. Pa ja sam sudio tu utakmicu i nisam primijetio ništa neobično. U taj tren mobitel opet zazvoni. Zvao me Ozren Maršić, novinar iz Splita, koji me pita jesam li čitao sutrašnje izdanje SN-a. Pa gdje bih ga u Daruvaru mogao čitati, odgovorim mu. ‘Bruno, opasno je. Pišu da si uzeo lovu’ - rekao mi je. U tom trenutku ponovno se vraćam na internet gdje su počeli curiti detalji. Oblio me hladan znoj, kad netko zvoni na vratima. Rekao sam sebi: ‘Gotovo je, došli su po mene’, a ono susjeda došla kod žene. E jesam popizdio... Gdje ćeš mi ti na vrata u ovom trenutku - smije se Marić iako mu je najmanje bilo do smijeha. Potom su zaredali pozivi ostalih novinara, ali i nekolicine prijatelja. Neki su ga pokušali oraspoložiti šalama. Jedan mu je rekao: ‘Pa što si uzeo samo soma eura’?
Moralna rehabilitacija
- Taj podatak da sam za svoju navodnu ulogu u namještanju dobio tek tisuću eura bio je ključan u cijeloj priči. Naime, mnogi nisu progutali priču jer je to doista smiješan iznos za namještanje.
Potom je krenuo medijski linč. Udarali su Marića sa svih strana i shvatio je da ne može samo čekati. Angažirao je odvjetnika Vladimira Gredelja koji mu je rekao: ako hoćeš lovu, idi niz ulicu kod drugog, ali ako želiš moralnu rehabilitaciju, na pravom si mjestu. Ubrzo je u zagrebačkom Westinu organizirao press konferenciju. Taj Robin Bokšić, kojeg je u Zagreb poslao Uefin inspektor Peter Limacher, ispao je žešći prevarant. Tijekom intervjua s Marićem i sami smo se prisjetili telefonskog razgovora u kojem nas je Bokšić pokušao uvjeriti da je on zapravo Uefin agent.
- Znate, ja vam radim ‘undercover’ - pričao nam je Bokšić. Međutim, na naše pitanje kako je “undercover” kada svaki novinar u Hrvatskoj ima njegov broj mobitela, Bokšić je “ušao u tunel” i veza se naglo prekinula.
Glavni urednik SN-a
- Nasjeli su na njegovu priču. Razumijem glavnog urednika SN-a jer je dobio informacije od čovjeka iz UEFA-e i nije imao razloga sumnjati, ali ne znam jesu li svjesni da su mi olako mogli uništiti život i karijeru. Među ostalim, u tom trenutku bio sam kandidat za europsku listu. I danas mi dođe da zaplačem kada gledam europske utakmice... - priča Marić koji smatra kako je priča kasnije imala i političku notu.
Naime, on je bio HDZ-ov prvoborac u Daruvaru, dragovoljac koji je kao klinac uzeo oružje u ruke i smatra kako bi medijska hajka bila manjeg intenziteta da nije te političke boje
S glavnim urednikom SN-a susreo se na sudu. Robert Šola priznao je svoju pogrešku i ispričao se Mariću.
- Rijetko plačem, ali tada su mi se oči zasuzile i zamolio sam sutkinju da me pusti iz dvorane. Da je ostalo na tome, bio bih sretan jer znam da su ljudi priznali svoju grešku.
Suđenje protiv UEFA-e trajalo je nekoliko godina, a prije prve rasprave, Bruno Marić im je ponudio nagodbu. Tražio je da mu se UEFA javno ispriča, a zauzvrat je bio spreman povući tužbeni zahtjev od milijun eura. Nažalost, iz Nyona je stigla odbijenica. Negativan odgovor osobno mu je uručio stanoviti Garcia, službenik krovne organizacije europskog nogometa.
- Došao je u hotel Sheraton u Zagrebu i rekao da se UEFA neće ispričati, ali da je spremna platiti 10 tisuća eura odštete. Moj odvjetnik Gredelj rekao mu je da tim novcem može kupiti suvenire u Zagrebu za svoje šefove u Nyonu.
Tijekom suđenja, odvjetnik UEFA-e tvrdio je da Robin Bokšić nije bio njihov zaposlenik i na sve načine su to pokušali dokazati. Na koncu su morali potpisati poraz. No, Marić nije dobio sve što je tražio.
- Kako se uzme. Meni je bilo osnovno da dobijem zadovoljštinu i presudu da nisam učinio ništa nečasno.
To je dobio uz dodatak od 150 tisuća kuna plus kamatu, ali su uložili reviziju na Vrhovni sud.
- Nakon nekog vremena shvatio sam da trebaju platiti za sve što su mi učinili pa sam pristao da idemo dalje. I do Europskog suda ako treba - uvjerava nas Marić kojeg pitamo kako se osjeća kao čovjek koji je pobijedio UEFU.
Kako ostati imun na sve
- To je relativan pojam. Ja sam obilježen čovjek unatoč pravomoćnoj presudi. Sudim na utakmicama i doživljavam takve uvrede na koje bi rijetko tko ostao imun i hladne glave. Mediji su me uzeli pod povećalo. Svaka moja greška se gleda i tumači drukčije. Moja utakmica mora biti savršeno odsuđena jer sam drugi dan razapet. To je križ s kojim se moja obitelj i ja moramo nositi. Ima li to cijenu? - pita se Marić.
U svakom trenutku naglašava ulogu bližnjih. Stalno naglašava da ima prekrasnu obitelj u kojoj se svi vole i slažu. Osobito je ponosan na djecu i suprugu Danijelu, ali i divne nećake koji su ostali bez oca.
- Nikada im neću moći zamijeniti oca, ali oni znaju da u meni imaju osobu koja će cijeli život stajati iza njih kao što ću stajati iza vlastite djece. Upravo u toj djeci pronašao je motiv da krene protiv sustava. Mali čovjek u borbi s UEFA-om najčešće ima šanse poput glinenog goluba. Međutim, Bruno Marić istjerao je pravdu do kraja.