Ništa romantičnog nije bilo u okrutnom ubojici koji je radio za Palestince i Tita, Sadama i Ceausescog

Sijao je bombe i širio strah od Pariza i Haaga do Bejruta i Adena. Pokrovitelji su mu u raznim fazama bili i Palestinci i Tito, i Sadam Husein i Honecker, pa čak i islamisti u Iranu i Sudanu. Za jedne je bio zamjena za Che Guevaru, revolucionarna romantična figura. Za druge je bio okrutni ubojica, nedisciplinirani ženskar koji je ideale postupno prodao za novac.

Služio je svemu i svakomu, trideset godina podmetao bombe i smišljao atentate, da bi na kraju, pritjeran u kut, morao utočište naći u okrilju najzabačenijih opskurnih režima. Omražen i mistificiran, nesumnjivo ubojica, a tek možda revolucionar, Illich Ramirez Sanchez - poznatiji kao Carlos - zasigurno je jedan od najpoznatijih terorista 20. stoljeća, čovjek koji svojim likom personificira duh jednog vremena, ere velikih ideoloških trvenja pod sam kraj onoga doba koje Hobsbawm zove “kratkim 20. stoljećem”.

Pet sati koncentracije

Illich Ramirez Carlos danas sjedi u francuskom zatvoru i služi doživotnu kaznu za ubojstvo dva nenaoružana policajca u pariškoj ulici Toullier. Pa ipak, njegov lik i djelo i dalje su predmet kulturne fascinacije i ozbiljnog interesa, o čemu svjedoči i 5,5-satna biografska TV serija “Carlos” koja je ovaj tjedan prikazana na canneskom festivalu. TV serije rijetko nalaze mjesto na filmskim festivalima, no serija o Carlosu, koju potpisuje francuski redatelj Olivier Assayas, ne samo da je došla do Cannesa, nego je u njemu i zasjala kao jedan od središnjih i najuzbudljivijih događaja cijelog festivala.

Trodijelna, 315 minuta duga serija nastala je po narudžbi francuske televizije i na inicijativu producenta Daniela Lecontea koji je navodno kao uzor imao film “Syriana”. Režiju serije Leconte je povjerio Assayasu, odličnom režiseru specijaliziranom za netipične, originalne trilere smještene u ambijent krupnog kapitala i internacionalnog biznisa. Assayas - bivši suprug velike hongkonške dive Maggie Cheung - prihvatio je seriju pod tri uvjeta: da produkcijski bude na razini kinofilmova, da svi likovi u njoj govore svojim jezicima i da sve likove glume ljudi odgovarajućih narodnosti.

Assayas je potom zajedno sa scenaristima dvije godine istraživao zakutke Carlosove biografije i 8 mjeseci snimao film u Parizu, Londonu, Berlinu, Budimpešti i Libanonu. Konačni rezultat vrijedio je truda: “Carlos” je fascinantna serija koju pet sati gledate da ne trepnete okom. Istodobno je ona i pametan, fascinantan pogled na jednu eru koja se čini tako dalekom iako nas od nje dijeli tek četvrt stoljeća.

15 minuta slave

Illich Ramirez Sanchez - budući Carlos - rođen je 1949. u Caracasu, u Venezueli, u obitelji marksističkog odvjetnika koji je trojici sinova dao imena Illich, Vladimir i Lenjin (ironija je da je Lenjin poslije postao bogati građevinski developer!). Zahvaljujući buržujskom podrijetlu, Illich je dobio odlično obrazovanje i odrastao u Londonu. Godine 1968. odlazi u Moskvu gdje studira na sveučilištu za profesionalne revolucionare Patrice Lumumba odakle ga izbacuju zbog vladanja.

Zatim se 1970. pridružuje palestinskoj borbi i biva prvi put ranjen u Jordanu. U palestinskim krugovima upoznaje kršćanina rođenog u Galileji, Waddieja Hadada. Ovaj, nezadovoljan pregovaračkom politikom Jasera Arafata, proglašava novu doktrinu palestinskog otpora: internacionalizaciju kroz teroristička djela. Mladi, samoljubivi Venezuelanac postaje njegov čovjek broj dva u Europi.

Tijekom sedamdesetih Carlos organizira i izvršava atentate na cionističke lobiste, avione, novinske redakcije i ambasade. Za zapadne obavještajne službe on je ipak nepoznanica sve do lipnja 1975. kad francuska policija dolazi u rutinsku raciju stana u ulici Toullier u kojemu je Carlos s jednom od brojnih ljubavnica.

Carlos ubija dvojicu i ranjava trećeg agenta, što će na kraju biti i jedini zločin za koji je zaista osuđen. Tijekom 70-ih Carlos je sve češće u ambijentu palestinskih internacionalističkih kampova u Jemenu gdje se prvi put ozbiljnije susreće s prebjezima iz njemačkih terorističkih ćelija, uključujući Hansa J. Kleina Angieja, Gabrielu Krocher Tiedemann Nadu i Wilfrieda Bosea Bonnieja. Neki će od njih biti sudionici njegova najspektakularnijeg pothvata: otmice svih ministara energetike na sastanku OPEC-a 1975. u Beču.

Službeno, Carlosovi su zahtjevi bili benigni: da ministri potpišu propalestinsku izjavu i da im se da avion za uzmak. No, kako se razotkriva u seriji, otmicu je zapravo platio i naručio Sadam Husein, a pravi i tajni cilj operacije - ubojstvo saudijskog i iranskog ministra - znali su samo Carlos i još jedan član grupe. Carlos je iznudio prvi dio zadatka, no tada su uslijedili problemi. DC 9 nema letni domet do Iraka, Libija odbija primiti zrakoplov, a Alžir uvjetuje slijetanje puštanjem svih ministara. Carlos popušta i prihvaća otkupninu u novcu. Taj prosinac 1975. bio je njegovih 15 minuta slave, ali i početak pada.

Samostalni biznis

Otad nadalje Carlos pokušava djelovati kao samostalni terorist, ali uglavnom živi u istočnoj Europi pod kraćom ili duljom zaštitom komunističkih vlasti DDR-a, Mađarske, Čehoslovačke te - kratko - Jugoslavije, što se u seraiji ne spominje. No, zato serija prikazuje činjenicu koja je u nas malo poznata, a to je da je baza za jedan od zapaženih Carlosovih napada - postavljanje bombe u jednu redakciju arapskih novina u Parizu 1982. - bila u Ljubljani, a auto-bomba je načinjena u Postojni. U tom se razdoblju Carlosova ćelija svodi na njegovu ženu Magdalenu Kopf i Johannesa Weinricha, bivšeg muža Kopfove. Oboje Nijemaca tada su već bili pod kontrolom Stasija.

Nakon pada Zida

Krajem 80-ih Magdalena Kopf izlazi iz francuskog zatvora, par se smiruje pod sirijskim pokroviteljstvom i čak dobije dijete, no u tom trenutku događa se kolaps čitavog ideološki bipolarnog svijeta u kojemu je netko kao Carlos imao smisao postojanja. Pada Berlinski zid, a Illich i njegov njemački “menage a trois” postaju poželjni gosti upravo onoliko koliko i radioaktivni otpad. Sirija ih istjeruje, Libija odbija primiti, da bi ih na nagovor Irana primio Sudan.

Tako je gorljivi marksist, sin emancipirane venezuelanske intelektualke našao zaštitu u retrogradnom režimu koji promiče šerijat i patrijarhat. Čak se ni tamo, međutim, Carlos nije uspio sakriti: na diplomatski pritisak Sudan ga 1994. godine izručuje Parizu gdje je danas u tamnici. Magdalena Kopf tek je iz zatvora doznala da se još jednom oženio i prešao na islam. Assayasova TV serija sastoji se od tri dijela koji kondenzirano prate tri etape Illicheve karijere: prva, njegov ulazak u palestinski pokret i početak suradnje s Hadadom, druga zbivanja oko konferencije OPEC-a, a treća Carlosovu agoniju od kraja osamdesetih do izručenja. Assayas je izjavio da mu je najveći problem bio “kako ne idealizirati Ramireza” - i bogme nije ga prikazao ružičasto.

U seriji je Carlos prikazan kao mačistički ženskar, napola alkoholičar, politički neoštrouman, narcis koji bolesno ovisi o vlastitoj medijskoj zloglasnosti. Ono što se isprva čini kao idealistički terorizam brzo postaje gola politička pragma, a Carlos za novac ili iz nužde radi za najgroznije satrape i režime: za Honeckera, Sadama, Ceausescua.

Jadna generacija

U tom smislu Assayasov i Leconteov “Carlos” nije samo portret jednog terorista, nego i portret jedne nesretne generacije koja je počela tako što su čitali Marcusea i Adorna i pušili travu po marksističkim knjižarama, da bi na koncu završili kao plaćeni ubojice za krvoločne i/ili fundamentalističke diktatore. Gabriele Tichler Nada tako je tijekom otmice u Beču smaknula nenaoružanog 60-godišnjaka kojega je samo dva mjeseca dijelilo od penzije, i to samo zato što je policajac.

Johannes Weinrich pseće je vjerno slijedio čovjeka koji mu je oteo ženu, da bi završio skrivajući se u Jemenu od uhićenja. Hans Angie Klein - jedini od svih koji je doista bio radnik (automehaničar) - doživio je moralnu konverziju nakon otmice aviona Air Francea koju je počinilo krilo njihova pokreta, ali bez Carlosova sudjelovanja. Na pisti u Entebbeu u Ugandi Wilfred Bose razdvojio je putnike na Izraelce/Židove i ostale, koje je pustio. “Zar ćemo nakon Auschwitza doživjeti da još jedna njemačka generacija razdvaja Židove od nežidova”, kaže Klein u seriji, i napušta pokret. Kako se bojao da će ga Carlos ubiti kao mogućeg izdajnika, 18 godina se skrivao i mijenjao adrese, a 1977. godine poslao je novinama vlastito pismeno svjedočenje i pištolj te potom objavio knjigu ‘“Povratak u ljudskost: apel nekadašnjeg terorista”.

Novi teroristi ne vole knjige

U međuvremenu su neke od kontroverzi koje su potpirile radikalizam sedamdesetih još ojačale, poglavito položaj Trećeg svijeta. I dok su bivši teroristi danas akademska obavezna literatura - kao Antonio Negri - svijet i dalje grca u terorizmu, samo je taj terorizam neke druge vrste.

Današnji teroristi ne teoretiziraju u stražnjoj sobi knjižare, ne sanjaju napredak nakon svrgavanja vladajuće klase, s njima se ne može pregovarati niti naći zajedničko polazište. Danas, kad je terorizam religiozno sektaški, regresivan i antifeministički, čini se gotovo nestvarno doba kad su za palestinsku stvar bombe bacali Nijemci i Venezuelanac. Krvavo je bilo i onda i sada, no ovo što sada imamo ipak je mnogo gore.