'Nisam puno slabiji od Mourinha, na SP-u 2014. želim voditi Hrvatsku, a na pusti otok ponio bih gajbu 'vlage'!

Kafe Vagabondo na Dobrom dolu. Tamo, gdje su prije pet godina boysi palili svijeće, ispod Nikina prozora, želeći mu reći: “Za nas si mrtav”. Unatoč tome što je bio mlad, frustracije i prkos gurnuli su ga u Hajduk. Svijeće su izgorjele, Niko je u međuvremenu otišao u Englesku, sestra Lana se udala, također živi u Londonu, Cico Kranjčar, heroj mojih dana, danas je jedan od najuspješnijih europskih izbornika. Iako smo sličnih godina i znamo se od njegovih prvih maksimirskih koraka, “lovili” smo se danima. I gubili između “Dalmatinke”, Vrbana i Dobrog dola. Našli smo se u petak ujutro! Tamno odijelo, diskretna kravata. Gospa Elvira u “kontroli”, slučajno je šetala malog, šarmantnog psa.

Znaš li, Cico, što kaže židovska mudrost? Najbolje godine u životu svakog čovjeka počnu kada djeca odu i kad - krepa pas?!

- Djeca su otišla, ali ne diraj mi psa...

Prešutio sam - taj ti se još jedino veseli, osim Dejana Savićevića, jer bi se gospođa Elvira mogla naljutiti. A to za ovu priču ne bi bilo dobro.

Zlatko Kranjčar, nasljednik Branka Zebeca, koji od svih svjetskih trenera najviše štuje “trenera nad trenerima” Ćiru Blaževića, koji je i prema njemu osamdeset i druge znao biti maćeha, udobno zavaljen u dubokom naslonjaču, nije primijetio fotoreportersku podvalu - iza njegovih leđa, na zidu dominirao je grafit: “Mamiću, odlazi”. Mi smo se, međutim, koncentrirali na njegov prvi Wembley i 0-0, koji su podigli Crnu Goru na noge. Je li očekivao baš takav rezultat? Bio je vrlo iskren:

- Ni u snu se nisam nadao, iako sam se potajno nadao da ćemo osvojiti pet ili u najboljem slučaju sedam bodova. Igrači su prihvatili moj realni optimizam, vidio sam da imamo kvalitetu i dogurali smo do nevjerojatnih 10 bodova. Iako bismo bili jako zadovoljni i s manjom bodovnom zalihom nakon prvog kruga.

Niste očekivali da možete iznenaditi Englesku na Wembleyju, ili Švicarsku, koja je na SP-u jedina pobijedila svjetskog prvaka?

- I Engleska i Švicarska i Bugarska imaju visok međunarodni rejting, izuzetni nogometni ugled i svi ih respektiraju. Neću pretjerati ako kažem da je naša kvalifikacijska grupa najjača. Logično je bilo očekivati dobar rezultat protiv Bugara, njih sam poznavao dok sam još vodio reprezentaciju Hrvatske, znao sam da se u kući bore s velikim problemima. Bili su loše vođeni i nadao sam se bodovima. Nakon njih došla je Švicarska i najvažnije je bilo tu utakmicu ne izgubiti. Ali, u govoru igračima, prije nego što će istrčati, rekao sam: ‘Ako moramo nešto rješavati, riješimo to večeras! Ne ostavljajte to za iduću godinu, jer bi moglo biti kasno...’ Iako je predsjednik Savićević savjetovao igrače: ‘Ne žurite, ne srljajte, čuvajte se kartona, pa ako ne izgubimo - napravili ste odličan posao!’ Nakon tih riječi u sebi sam sve promijenio i rekao: ‘Ne, momci, večeras rješavamo našu poziciju. Zapamtite - večeras! Pobjedom rješavamo sve.’ Uvjerio sam ih da su vrijednost, klasa, da vrijede više nego što i sami misle o sebi.

Je li ovo jedan od vaših najvećih rezultata?

- Rezultat da, ali uspjeh - ne! Još nismo došli do kraja, još ne znamo kako će sve ovo završiti! Ali, ako se plasiramo na Europsko prvenstvo, onda će to biti moj najveći trenerski uspjeh.

Trenirali ste igrače svjetske klase. Koji su bili najbolji?

- Trenirao sam brončane sa svjetskog prvenstva, Ladića, Prosinečkog, Darija Šimića, Silvija Marića, Gocu Jurića, Igora Cvitanovića, braću Kovač.

U koju kategoriju spada Mirko Vučinić?

- Vučinić je ekstra klasa, on je Romu iz pozicije autsajdera doveo do borbe za prvo mjesto s Interom, on je bio ‘prvi glumac rimskog teatra’. Lucidan, talentiran, nepredvidljiv, ali i izvan terena je razigran i vro karakteran. Robert Prosinečki i Mirko Vučinić su dvojica najvećih igrača koje sam trenirao. Toj kategoriji pripada i Ivica Olić, iz Marsonije sam ga doveo u Zagreb i tamo se počeo penjati na svjetskoj rang-listi.

Bili ste Dinamova maskota, trener, koji je u Dinamu, uz Branka Zebeca i Ćiru Blaževića, ostvario najveće rezultate. Ipak, osjećate li da ste u Maksimiru “neželjeno dijete”?

- Ne bih rekao - neželjeno dijete. Moj uspjeh je smetao nekim ljudima, oni su željeli biti ispred rezultata. Ne momčad, ne trener, već ‘dotični’. I zato su se oko mene uvijek plele priče - bolje da Kranjčar ode, onda smo mi veći! Nikad nisam trčao za slavom, želio sam samo da Dinamu bude bolje. Da nisam neželjeno dijete potvrdila je i zadnja ponuda Zdravka Mamića, ona govori suprotno, no nisam mogao raskinuti već potpisani ugovor i pogaziti riječ. Imam riječ, moral i karakter i to nikad neću pogaziti! Bilo bi neozbiljno da sam ‘pobjegao’ iz Podgorice, iako mi je Dinamo najveća ljubav.

Jeste li zamjerili Vlatku Markoviću što vas je smijenio nakon samo jednog poraza u cijelom ciklusu?

- Zamjerio sam mu, ali i dalje smo ostali prijatelji! Znam da je želio sačuvati Izvršni odbor, odnosno njegovu podršku, jer on od te podrške živi. Iako znam da nije bio protiv mene, i on se našao u delikatnoj poziciji. Mogao je lupiti šakom po stolu i presjeći mrmljanje i gunđanje - Kranjčar mora ostati! Ali, da sačuva glasove, koji će mu tek trebati kao kruh nasušni, žrtvovao me. Moram priznati, ta me njegova odluka i danas grize.

Jeste li zamjerili Zlatku Canjugi i Zvonku Zubaku, koji su vas se također odrekli?

- Sve što se oko njih događalo ili se i danas događa potvrda je tko su i što su! Nemam ja njima što opraštati ili zamjerati. Zubaka sam doveo u prvu ligu, iako nije vjerovao da je to moguće. I on me otpilio zbog jedne teme koja nema veze sa sportom. Ali, da bi opravdao sebe i da bi mi se osvetio, jer sam otkazao Sesvetama, pričao je o mojim pijanstvima, a zapravo iz svega stoje sasvim drugi razlozi.

Uživate li više u svojim rezultatima ili činjenici da je Niko danas najbolji igrač HR nogometa?

- Veće mi je zadovoljstvo Niko nego svi moji trenerski rezultati. Uživam u njegovoj karijeri, otkako je otišao u Hajduk, pa kasnije u Portsmouth i Tottenham, više uživam u njegovoj nego svojoj slavi. Drago mi je da u igračkom smislu postiže ono što sam i ja ostvario. Sretan sam sa svojom djecom. I kći Lana ima lijep život i to mi je najveće zadovoljstvo. Lagao bih kad bih rekao da ne uživam i u svom trenerskom rezultatu, no proveselit ću se samo u krugu bliskih prijatelja. Veseli me činjenica da sam već iskusan strateg. Dobio sam potvrdu da sam nogometni strateg, da moji rezultati nisu plod slučajnosti, već sustavnog rada i talenta! Više nisam trener avanturist.

Je li vas Niko u igračkom smislu napokon dostigao?

- Mislim da je! Iako je on drukčiji tip igrača nego što sam bio ja, ali on je kudikamo bolji. Uspio se asimilirati u engleski nogomet, ima vic, kreaciju i neočekivane poteze. Kada se uzdigao iznad mene? Niko zabija golove, što je bitno za veznog igrača, definitivno je ispred mene. Uostalom, igra u 21. stoljeću, a ja sam igrao u - dvadesetom!

Kad vam istekne mandat u Crnoj Gori, biste li radije prihvatili izborničku funkciju hrvatske reprezentacije ili se posvetili Dinamu?

- Nadam se da ću se s Crnom Gorom plasirati na Europsko prvenstvo, već je i ovaj rezultat potvrda da je Crna Gora ozbiljna nogometna reprezentacija, a što se tiče Dinama i Hrvatske, odabrao bih - Hrvatsku. Nadam se da se u Dinamu neće uvrijediti, ali jako bih želio biti s Hrvatskom 2014. godine u Brazilu! No, nikome ne želim stajati na putu, želio bih da Slaven Bilić ostane još jedan mandat. Ali, želja da još jednom vodim Hrvatsku u meni će zauvijek tinjati. A s Dinamom bih želio ponoviti Ligu prvaka.

Koliko supruga Elvira utječe na vaše sportske odluke?

- Ne sastavlja mi momčad, a nije utjecala ni na najvažnije životne odluke. Ona je samo prisutna, odluke donosim ja, iako puno razgovaramo, ne bježim ni od kompromisa. Ona je dobar savjetnik, ne samo u mojem slučaju već i u životu Nike i Lane. U nogomet se ne miješa, ona je samo naš veliki navijač.

Kojem se svjetskom treneru divite? Mourinhu, Fergusonu, Wengeru?

- Najbolji je Ćiro Blažević i njega najviše respektiram!

Govorimo o najvećim trenerima?

- Zar Ćiro nije trener svih trenera? Mourinho je danas u najvećoj modi, ali ni sebe ne želim poniziti, nisam puno drukčiji i slabiji. Mourinho ima na pladnju svjetske igrače, dok si hrvatski treneri to ne mogu priuštiti.

U nedjelju je 20 godina kako je Hrvatska igrala prvu međudržavnu utakmicu. Bili ste kapetan i vjerojatno ste emotivno vezani za taj meč?

- Tu uspomenu još uvijek čuvam u duši, bio sam prvi kapetan reprezentacije samostalne hrvatske države. Bio je to jednako značajan događaj kao i postavljanje spomenika banu Jelačiću, te emocije nikada ne mogu nestati iz moje nutrine. Nadam se da Hrvatski nogometni savez neće zaboraviti vlastitu povijest.

Što vas čini posebno sretnim u životu?

- Djeca su mi na dobrom putu i to je razlog moje najveće sreće! Osamostalili su se, Lana je već majka, nadam se da ni Niko neće puno kaskati za njom. Zadovoljan sam i svojim životom, u kojemu ima više uspona nego padova, a kada bih i padao, uglavnom sam se znao dočekati na noge.

Koga biste od nogometnih ljudi pozvali na nedjeljni ručak?

- Ne bi svi stali u moj stan, to bi trebalo obaviti u velikom restoranu. Za stolom bi bili dečki iz osamdeset i druge, zatim moji treneri Ćiro, Vlatko i Otto Barić, a do mene bi sjedili Robert Prosinečki, Mirko Vučinić, Dario Šimić i Marko Mlinarić. Pozvao bih i Niku! Iz Rapida bih za svojim stolom rado vidio Krankla i Panenku.

A što biste ponijeli na pusti otok?

- Kremu za sunčanje i gajbu ‘vlage’. Na pusti otok se ne ide bez ‘karabita’ i Jamničke...

Koji vam je najdraži gol u karijeri?

- Prvi gol za hrvatsku reprezentaciju, Rumunjskoj u Rijeci. I gol Budućnosti 1982. godine, kada smo potvrdili naslov prvaka nakon 24 sušne godine. Obožavao sam zabiti Zvezdi, a sjećam se i dva gola Portu, kada mi je cijeli stadion fućkao...

Najbolji Dinamov igrač kojega ste gledali?

- Ne mogu pogriješiti, to je Štef Lamza, kao desetogodišnjak skupljao sam mu lopte. Odmah iza njega je Marko Mlinarić.

Što vas toliko privlači u “Dalmatinki”, neuglednom lokalu u Heinzelovoj ulici. Postali ste zaštitni znak lokala, koji je i zbog vas postao poznat?

- Privlače me prijatelji i jednostavnost. U taj lokal sam dolazio i kao klinac, tada nismo išli u Hajnclovu, već u - Henzelovu! Vukli su me tamo dečki s Ferenščice, taj lokal me vraća u doba mojeg odrastanja i tamo se osjećam vrlo ugodno, mirno. I domaća klopa, koja je doista prvoklasna...

Na žalost, rijetko svraća na Ferenščicu, gdje se rodio, većina njegovih najbližih je odselila, svi žele u sjeverni dio grada, gdje i danas živi Cico Kranjčar. Na Ferenščici se sve promijenilo, ostali su samo taksisti. I - Štef Lamza!