DRAGI PRIJATELJI...

Nevjerojatna priča jednog taksista: Održao sam 276 posmrtnih govora. Otpratio sam sve taksiste koji su umrli u posljednjih trideset godina

Ivica Babić je, osim po držanju govora na sprovodima, poznat i po tome što je igrao nogomet s Rudijem Belinom i pjevao s Mišom Kovačem
 Vjekoslav Skledar/CROPIX

Jezivo ubojstvo potreslo je Zagreb. Tonija su izudarali čekićem pa ga udavili njegovim remenom. Nađen je zakopan u šumi. Više od 1300 taksija u tri kolone praćene policijom stiglo je na Miroševac kako bi mu odali počast pri ukopu. Bilo je to u sparno ljeto 1978. godine i okupljena je gomila utihnula tek kad je pred njih izašao govornik. - Dragi prijatelji... - počne čovjek, a glas mu zadrhti. Ispravi se, čvršće primi papir pa nastavi puno sigurnije. Do kraja govora mnogi su zaplakali.

Ivica Babić, još neiskusni taksist, održao je tada svoj prvi posmrtni govor u životu u ime taksi udruženja čiji je Toni Kefiček bio član. Ubojice su ubrzo uhvaćeni - dvojica iz Dubrave koji su ga namamili na osamu kako bi mu ukrali auto. Tražili su da ih vozi u Mariju Bistricu. Izudarali su ga čekićem po glavi pa strpali u prtljažnik. No, Kefiček je ostao živ pa su s njega skinuli remen i udavili ga. - Mučka smrt. Teški govor. Moj prvi - kaže Babić.

Nova smrt, novi sprovod

Danas, 31 godinu kasnije, ni sam ne može vjerovati što je sve od tada proživio. Igrao je nogomet s Rudijem Belinom, a pjevao s Mišom Kovačem. No, ostat će zapamćen kao čovjek koji je volio sprovode. Održao je ukupno 276 posmrtnih govora. Nema taksista u zadnjih 30 godina u Zagrebu i okolici a da ga Babić nije ispratio svojim riječima. - Kefičekovi ubojice dobili su po 15 godina i brzo su izašli na slobodu - kaže i odmah se prisjetio još tužnijeg sprovoda, onog od prije deset godina. Taj mu je najteže pao. Novi mrtvi kolega, novo ubojstvo. Zvao se Ivica Burić i svaki je dan išao u Botinec kod svoje nećakinje. Obišao bi nju i njezinu djecu. Popio bi kavu. Ostavio 50 kuna za kruh i mlijeko. To se nije sviđalo njenom suprugu koji je bio besposlena protuha. Kad ga je nećakinja nazvala i rekla mu da ostavlja muža i da dođe po njene stvari u stan, Burić je poginuo. Dočekao ga je muž u haustoru i upucao ga. - Bio je to najtužniji sprovod na kojem sam govorio. Svi su plakali jer tako ubiti čovjeka, to je nezamislivo - kaže.

Pokopao je kaže, svih sedam taksista koji su ubijeni od 1978. godine. Jedan, Šerba se zvao, poginuo je u ratu. Bio mu je zadnji dan na fronti. Vozio je hranu, planirao odmor, a onda je baš na njegov kamion pala granata. Čita iz svoje knjižice imena poginulih i ubijenih. - Zlatko Popović... njega su smaknule one dvije cure... Šarića su ubili u Mošćeničkoj Dragi... Brzicu su ubili kod Bihaća... - traži podatke po papirima.

Slučaja Popović i ja se dobro sjećam. Vozio je dvije maloljetnice u diskoteku Mungos u Kašini. - Da, točno, zamislite, onda su stali u Sesvetama i mala ga je Magnumom pogodila u potiljak. Kad su je uhvatili, rekla je da je to pištolj koji mama drži ispod jastuka - kaže.

Babić je inače rođeni Knežijanac, a 13 godina živio je u Njemačkoj. Tamo je igrao nogomet. Školovao se za kovinotokara, ali je usput završio školu za nogometnog trenera i srednju glazbenu. A onda se prijavio u Prvi pljesak. Bilo je to 1959. godine.

- Došao sam u emisiju kod Vikija Glovatskog. Pjevao sam talijanske kancone. Te sam godine pobijedio. Godinu dana prije pobijedio je Karlo Metikoš, a dvije prije toga Zdenka Vučković - kaže. Ispod glasa pjevuši melodiju pjesme s kojom je pobijedio. Babić se odmah prisjetio da je na nekoliko plesnjaka pjevao s Mišom Kovačem, nešto prije nego što se Mišo probio i postao legenda. - Već tada je bio frajer - opisuje ga.

Baš kada je htio otvoriti svoj kovinotokarski obrt, shvatio je da može jeftinije proći ako kupi auto i učlani se u taksi udruženje. Naime, to mu je garantiralo da dvije godine ne mora plaćati porez na auto. Kupio je, naravno, novi Mercedes 123.

- Planirao sam raditi dvije godine, a prošlo je, evo, punih 27 - smije se. Od svega toga, i pjevanja i nogometa i polovice svijeta koju je obišao, Ivica Babić nije se ni nadao da će najviše ostati zapamćen kao govornik na sprovodima. - Rekli su mi da to radim najbolje i da ne mogu prestati, čak ni u penziji. I dalje me zovu na sprovode.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:21