Ne bojimo se. Slavimo snagu britanske tolerancije

U samom središtu Londona, na mjestu gdje trijumfalni spomenik Marble Arch otvara jedan od ulaza u Hyde Park, nalazi se Edgware Road. Posjetitelji grada vjerojatno će zaobići tu naoko nevažnu ulicu i skrenuti desno, prema shopping destinaciji Oxford Street. Šteta.

Na Edgware Roadu pronašli bi suštinski London, melting pot u svom najživljem obliku. U proljeće, ulaz u ulicu prije svega najavit će miris, nakon perivoja ruža u Hyde Parku on će u jednom trenutku postati oštar, začinjen Orijentom. Redovi restorana s libanonskim, perzijskim, egipatskim i afganistanskim specijalitetima, na čijim terasama skupine muškaraca razgovaraju o politici i puše šišu s mirisom jabuke i mente, trgovine koje nude sve što bi jednom tradicionalnoj islamskoj kućanici bilo potrebno za ručak i uređenje doma, pa one, iz privatnosti svojih abaja, razabiru po jarkim hrpicama začina i zrelom voću, prodavači tepiha, frizeri, zlatari, majstori za popravke mobitela i umirovljenici. U ovoj šarenoj vrevi istoka na londonskom zapadu odrasla je Sahar Khalil.

Baršunasti glas

Dok me vodi u kafić gdje služe “najbolje svježe sokove u gradu”, spretno se probija ulicom, povremeno mi mahnuvši da je slijedim. Ova lijepa djevojka baršunastog glasa i zvonkog naglaska dobrih engleskih škola u London se s obitelji doselila iz rodnog Beiruta kada je bila djevojčica. Tada su se smjestili u Edgware Road, ulicu koja od 19. stoljeća služi kao utočište došljacima s Bliskog istoka, trend koji su započeli arapski imigranti tijekom trgovine s Otomanskim Carstvom, kasnije u velikom broju nastavili Libanonci u bijegu od civilnog rata i Iranci nakon pada monarhije. Iako se nalazi u središnjem Londonu, ovaj dio grada izvana se čini kao geto pa pitam svoju sugovornicu jesu li njeni susjedi integrirani u britansko društvo ili žive u svom mikrosvijetu Istoka u prešutnom dogovoru da će ignorirati London, dok god grad ignorira njih.

“Starije generacije, generacija mojih roditelja i njihovih roditelja, primjerice, nikada se nisu u potpunosti integriralr. Oni su stigli u London s mišlju da neće ostati zauvijek pa su smatrali nevažnim da se osjećaju dijelom grada i nastavili su živjeti po svome i gotovo isključivo s obiteljima iz svojih zemalja. To se promijenilo s mojom generacijom koja je ovdje odrasla. S jedne strane, imam obitelj koja je u meni usadila jak osjećaj pripadnosti tradiciji i islamu, ali ja sam Londončanka, moji prijatelji su ovdje, čitav moj život je London. Jednog dana moja djeca koja će biti rođena ovdje osjećat će se u potpunosti kao Britanci, za njih će Libanon biti isključivo stvar obiteljske prošlosti”.

Nakon završetka studija na Fakultetu orijentalnih i afričkih učenja, Salal se zaposlila u nevladinoj organizaciji Human Rights Watch, gdje se brine o donacijama za praćenje ljudskih prava i sprečavanje njegovog kršenja. Jedan od fokusa rada organizacije je i položaj islamske manjine u Londonu koja zbog stalnih terorističkih prijetnji koju živi britanska prijestolnica učestalo ima izdvojen položaj o odnosu na ostale manjine najmnogoljudnijeg grada u Europi.

‘London je idući’

Kada je prošli mjesec napad na Charlie Hebdo zbog prikazivanja uvredljivih ilustracija proroka Muhameda izazvao globalnu reakciju suosjećanja i zgroženosti, mnogi su usmjerili pogled na londonske štovatelje islama, tražeći odgovore i osudu. Političari, mediji i MI5 indirektno su najavili: London je idući. “U danima nakon takvih događaja moja zajednica ne osjeća se dobro. Postoji taj jedan osjećaj ugroženosti. O tome puno razgovaramo s našim imamom i na druženjima u džamiji. No, vjerujem da je to samo momentum, koji će nestati. Ne radi se o tome da je moja zajednica žrtva islamofobije, već zbog medijskih napisa i atmosfere zgroženosti onime što je učinjeno u ime islama očekuju izljeve islamofobije i od toga strepe.” Nije prvi put. Prije nepune dvije godine na krajnjem istoku grada dva su terorista hladnim oružjem oduzela život mladom britanskom vojniku Leeju Rigbyju. U svijesti svakog građanina zauvijek će ostati i bombaški napad na londonski javni prijevoz 7. srpnja 2005. koji je usmrtio 52 osobe, ranio više od 700. Jedna od bombi detonirana je u vlaku podzemne postaje Edgware Road, koju Salal koristi svakog jutra za odlazak na posao. Nakon napada tadašnji premijer Tony Blair imao je pune ruke posla. Nositi se sa strahotama napada i sigurnosti u gradu bilo je jedno, uvjeriti Britance da ne krenu u osvetu na ulicama britanskih gradova dodatni izazov. Slično je i danas, u vremenu kada je britanska vlada podigla stupanj opasnosti od terorističkog napada na “vrlo moguć”. “Bilo kakav napad na London, koliko god on bio pogrešno presvučen u masku islama, je napad i na mene i na moju zajednicu. Mediji bi trebali učiniti više kako bi to objasnili građanima. Istovremeno, islamska zajednica u Ujednjenom Kraljevstvu ne čini dovoljno kako bi javno osudila takve napade, kako bi se u potpunosti odvojila od tih kriminalaca i terorista. Oni to govore nama, u džamijama, ali to nije dovoljno”, govori. Na moje pitanje je li ikada i sama bila žrtva netrpeljivosti i islamofobije u Londonu, Salal odgovara: “Nikada u životu nisam bila izložena ni jednom primjeru islamofobije, iako je vrlo očito da sam muslimanka. (Salal ne izlazi iz kuće bez tradicionalnog pokrivala za glavu hidžab, op. a.) Osim toga, ne poznajem nikoga u svojoj zajednici ili među svojom obitelji i prijateljima koji su na vlastitoj koži osjetili islamofobiju u Londonu”, inzistira.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista