Nazif Mujić: Moj život nakon Medvjeda

Dokle?”, pita muškarac od svojih 30-ak godina kroz poluspušteni prozor Audija, tonom koji nikako ne ulijeva optimizam. Prepriječio nam je put na crnoj, izlokanoj kaldrmi kojom jedva može proći jedan auto, a kamoli dva, i čeka svoj odgovor. Ni da trepne.

“Kod Nazifa”.

“A tako”, lice mu se opušta u osmijeh. “Pa ajde, ajde, samo pravo, plava kuća nasred sela, ne možeš da promašiš”.

Vozimo se za njim do Svatovca, romskog naselja u kojemu živi Nazif Mujić, koji je glumeći kao naturščik u filmu Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza” dobio Srebrnog medvjeda za najboljega glumca berlinskoga filmskog festivala. Grbavi makadam zavija oko 50-metarske provalije koju je mehanizacija izdubila u potrazi za šljunkom, a danas je posuta svime od starih boca, gajbi i papira do uredno zamotanih iskorištenih pelena. Svega unutra ima, zapravo, samo željeza nema, ono je ovdje više valuta, nego smeće. Donedavno gotovo neprohodni put u čast svog trenutačno najpoznatijeg sumještana općina Poljice dala je nanovo nasuti, ali već nakon tri dana ponovno je pun rupa. Prodefilirale su tu nebrojene novinarske ekipe, ali i obitelj, prijatelji, čestitari; o dočeku na kojemu su se okupile cijele Poljice da i ne govorimo.

Jedinstven slučaj

“Mi smo jedinstven slučaj u svijetu”, objašnjava kasnije predsjednik mjesne zajednice Nermin Omerović, “dva medvjeda iz Berlina mi imamo, Jasmila Žbanić isto je odavde rodom”.

Oprezno vozeći između nekoliko seoskih pasa i pretjerano agresivnih pijetlova, dolazimo do Nazifove kuće, smještene u samom srcu naselja od svojih 30-ak kuća. Ispred skoro svake od njih vide se ostaci biznisa: auti koji su raskomadani ili čekaju da ih se raskomada, stare felge, dječja kolica, bicikli, radijatori, okviri vešmašina, cijevi - ukratko, ako je nešto od metala, velike su šanse da je u nekom trenutku bilo ovdje. Grupa od šest muškaraca u uljem išaranim odijelima prolazi pokraj nas jedva noseći automobilski motor.

“Dizel je, da je benzinac, ne bi bio tol’ko težak”, objašnjava jedan od njih.

Naše pitanje o tome kako se ovdje živi dođe mu više kao psovka.

“Kako će se živit, šta misliš? Muka svaki dan, vidiš i sam. I onda kaže ‘Romi lijeni, Romi ‘vaki i ‘naki’. Ajmo se mijenjat ako je tako! Ni’ko ovdje s mozgom ne radi, jarane, vjeruj mi.”

U susret nam dolazi Senada Alimanović, Nazifova supruga koja je zajedno s njim i njihovom djecom glumila u Tanovićevu filmu . Ne samo to, jedan gotovo tragičan događaj s njom u središtu bio je i inspiracija za film koji je rekreirao taj događaj upravo onako kako se dogodio, i to s budžetom od samo 17 tisuća eura. Naime, tada trudna Senada osjetila je bolove u trbuhu i pregled je pokazao da je imala spontani pobačaj. Iako su joj liječnici u Tuzli nedvosmisleno rekli kako plod mora van da ne bi došlo do sepse, odbili su je tretirati jer nije imala zdravstveno osiguranje, niti su ona i Nazif imali 980 konvertibilnih maraka, koliko su liječnici tražili za zahvat. Stoga su Nazif i Senada uzeli zdravstvenu iskaznicu njezine sestre koja živi u Republici Srpskoj i otišli u Doboj, gdje su Senadi spasili život. Kako to mora biti punih deset dana u sebi nositi mrtvo dijete, vjerojatno je preteško za riječi. Senada takvih nema.

Najbolji hotel u Berlinu

“Ne dogodilo se nikome”, identičnom sintagmom o tome govore i ona i Nazif.

Teško su pristali na snimanje filma, zamjerati se ikome - a pogotovo doktorima kada nemaš zdravstveno osiguranje - za Rome s ovih prostora nikada nije predstavljalo dobru ideju. Nisu ni slutili da bi ta avantura mogla završiti na ovaj način.

“U snu se ovako nešto ne može izmaštat’, knjigu kad bi neko pis’o ne bi mog’o izmislit’. Baš ja da dođem do svijeta i do Berlina...”, kaže Mujić.

Premijera “Epizode” na jednom od najvećih svjetskih festivala bila je 13. veljače, a na nju su Nazif i Senada poveli svog najmlađeg sina, koji se ne može odvajati od majke. Zove se Danis, jasno je po kome. Berlin ih je fascinirao.

“Nismo stigli obić’ grad, nije bilo vremena u ta dva dana”, govori Nazif. “Pravo da ti kažem, ne znam u kojem hotelu smo bili, ne znam kako se zove, al’ znam da je najjači, najbolji u Berlinu. Dole ima sve bazene, masaže, 28 spratova, po čitavu noć se vidi iz njega Berlinski zid.”

Malo je reći da su imali tremu. Stotine kamera i mikrofona, jarki reflektori, žamor, buka, zveckanje. Svatko bi mu stisnuo ruku, nema medija koji ne bi izjavu.

“Nije me stid priznat, jarane, cijelo paklo onih tableta za smirenje ja sam mor’o potrošit’”, kazuje Nazif.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg