MARINA VERUDA

SVJETSKI PRVAK IZ ISTRE: KAKO SAM STVORIO ŠAMPIONSKI TERAN 'Rekli su da sam lud jer sam bacao dio uroda, ali samo tako ti vino postaje bolje'

 
 Željko Hajdinjak / CROPIX

Recimo to sportskim rječnikom: posjetili smo svjetskog prvaka Morena Coronica.

Jer nedavno je njegov Gran Teran iz 2015. godine, dozreo u drvenim bačvama, osvojio zlatnu medalju na najutjecajnijem vinskom natjecanju na svijetu Decanter.

Razgovarali smo na njegovu imanju smještenom na poznatom vinorodnom lokalitetu Bosco grando pokraj Umaga. Iznad vinskog podruma, koji naziva i sefom, prostire se kušaonica. Tamo mu svake godine od ožujka do listopada dolazi velik broj turista, najviše Austrijanaca. Neki pojedinačno, drugi u grupama. Kaže, ne zna im broja.

- Lijepo mi je vidjeti da u njihovim gepecima ima i vina drugih vinara, ulja, tartufa i sireva, jer onda znam da će dugo biti naši vjerni kupci - napominje energični Istrijan.

- Teško mu je odoljeti - komentira svoj šampanjac Due, s kojim je ove godine izašao na tržište.

Djedov vinograd

Uz njega nam poslužuje parmezan. Kombinacija dobrog vina i sira u ugodnom prostoru učinila nam je to mjesto najljepšim na svijetu. Njegova obitelj je u tom kraju već 600 godina, kako to svjedoče crkveni spisi. A Moreno Coronica je od sredine 90-ih godina vinograd svog nona Đovanija proširio za deset puta, na 22 hektara.

- Nono me je naučio marljivosti, disciplini i poštovanju prema zemlji. Uvijek mi je govorio da su tri bitna pravila za imati dobro grožđe, a to su da u vinogradu treba raditi, raditi i - raditi! Odmah je jasno da to čini još od malih nogu.

- Kada bih nakon škole došao doma, bacio bi torbu u kantun i otišao raditi u vinograd, a tek bih nakon toga, navečer, pisao školsku zadaću. Tako je to tada bilo. Kad danas vidimo svoju djecu koja sve imaju, ne znam hoće li oni biti gladni koliko smo mi bili u smislu da nešto stvaraju i da se ističu. Jer mislim da današnje generacije možda čak imaju previše.

Priča nam o početku velikog preokreta u kvaliteti svog vina sredinom 90-ih godina.

- Krenuli smo u proizvodnju ozbiljnih crvenih vina. No, sorta grožđa teran je malo čudna, jer ima velike grozdove i puno rodi. Onda je trebalo imati hrabrosti raditi selekciju, odnosno skidati dio grozdova i bacati ih. Tijekom putovanja u Pijemonte vidio sam te vinograde gdje su imali više grožđa na tlu nego po trsu. Otišao sam kod tog vinara koji mi je objasnio kako se radi selekcija.

- Bio sam uvjeren da ću i ja to raditi kad dođem doma. I krenem s ekipom ljudi, bacamo dolje grožđe, kad ono susjedi se počnu redati kod mog tate Ottaviana. Ko fol dolaze popiti čašu vina. I kažu mu: ‘Čuj, tvoj sin… Mislim da s njim nešto nije u redu. Odi ga vidjeti, baca ti dole grožđe’.

Željko Hajdinjak / CROPIX

Ljutiti otac

Našim je ljudima, objašnjava, to bilo nezamislivo zbog siromaštva. Jer radilo se o ljudima sa sela kojima svaka mrvica nešto znači.

- Tata je bio stvarno ljut na mene. Tada sam bio u 30-im godinama, a on u 60-im i još je bio snažan da se posvađamo. Desetak dana nismo komunicirali. Kada bismo ručali i večerali za stolom, mami Rozi, koja bi sjedila pored nas, znao bih reći: ‘Kaži tati…’, a on bi joj rekao: ‘Reci svom sinu…’

Bio je to generacijski sukob. Trajao je nekoliko godina. No, čim je otac vidio rezultate, promijenio je stav.

- I tako danas, kad radimo tu selekciju grozdova, ako koji dan možda nisam u vinogradu, tata me opomene: ‘Idi provjeri jer mislim da dečki previše ostavljaju na trsu’.

Njegov je otac, naglašava, cijeli život radio i davao od sebe više nego što čovjek može dati.

- Do 84. godine obavljao je posla kao jedan moj radnik - ističe.

Onda se polako povlačio i počeo se baviti kokošima, psima i konjima. Sada, u 91. godini života, tek se prošeta vinogradom, a od ljetne vrućine se, kao i ostali njegovi vršnjaci, skriva na kauču pred televizorom.

Morena pitamo o nedostatku radne snage.

- Ne nalazim dovoljno ljudi koji bi radili. Zbog toga sam se zadnje dvije godine vratio u dio proizvodnje i dosta vremena sam u podrumu i vinogradu. Nedostatak radne snage je trend koji smo trebali očekivati. Možda smo krivi mi poslodavci, a možda nam je trebalo omogućiti da radnike možemo bolje platiti.

Onda se ljudi ne bi iseljavali iz Hrvatske.

- Krivo mi je i čudno što ima jako malo mladih ljudi koji bi radili u vinogradu. Možda bi trebali napraviti seriju ili emisiju o vinogradarstvu, kao što su one o gastronomiji, koja bi probudila mlade i vratila ih na zemlju. Jer kad se nešto ponudi kao trend, onda ljudi u to idu. Zato su svi danas kuhari.

Zalog za budućnost

Naglašava koliko je rad u vinogradu interesantan.

- Nije to samo prženje na suncu i znoj. Tu ima lijepih trenutaka, maštovitog rada, naročito obrezivanje loze, što je postalo skoro umjetnost. Jer vi kreirate lozu. Nakon dvije, tri godine što je obrezujete, već znate kako će izgledati kad bude imala 50 godina, a to je prekrasna stvar.

Dodaje da očito nisu uspjeli kod mladih ljudi probuditi znatiželju i emocije. S druge strane, nastavlja, ljudi vinare vide samo kad u restoranima i salama dižu čaše i kako su ušminkani dok pričaju o svom vinu.

- I onda ljudi misle da je to vino. E pa nije. Vino je znoj, muka, nevrijeme, tuča, bolesti u vinogradu…, jer sa svime time se borimo.

Vinari imaju samo jednu lekciju na godinu, dok na primjer, uspoređuje naš sugovornik, kuhar može kuhati dva, tri puta istog dana ako mu jelo ne uspije iz prve.

- Mi možemo učiti samo jednom na godinu, jer imamo jednu berbu i time jednu priliku, svaki put s drugačijim karakteristikama grožđa. I zato kad kažete da ste imali 30 berbi, to je zapravo relativno malo. Zamislite da imate 30 sati učenja engleskog jezika. Tako da je pred nama još mnogo toga.

“Ovdje se vraćamo jer su ljudi marljivi i ljubazni”

U moru privezanih brodica u Marini Veruda krije se i jedrilica Amoenitās II vlasnika Hansa Ernsta iz Njemačke.

- To na latinskom znači: milina, divota i mislim da odlično pristaje mojoj jedrilici, koja je divan prostor i tu stvarno uživam provoditi vrijeme - govori Ernst.

- A ovo je moj novi radar, instalirao sam ga upravo jutros - pohvalio se pokazujući na jarbol svoje jedrilice. - Ima i Wi-Fi za cijelu marinu - smije se Nijemac koji u pulsku marinu dolazi već 20 godina. - Mislim da je prošlo i više, stigao sam ovdje prvi put 1995. godine, tako je... - računa Ernst pa dodaje da ga je marina u koju se stacionirao privukla odličnim servisom, ljudima i uslugom.

- Dođem u svibnju i ostajem sve do rujna, sa ženom i psom Felixom. Oplovili smo više puta Jadran, a obožavamo ići na Kornate. Ali ne sada kad je gužva, nego u predsezoni... Tada su Kornati ‘amoenitās’, kužiš - kaže njemački jedriličar.

Nešto dalje Preis Werner radi nešto oko svojega broda znakovitog imena Freetime.

- Obožavam slobodno vrijeme, ali kao što vidiš, i onda se mora nešto raditi. Uvijek se mora nešto napraviti! - dočekuje nas uz smijeh na svojoj jedrilici koju je smjestio na jedan od vezova u Marini Veruda.

- Ovdje rade odlični ljudi. Pravi radnici. Važno je imati podršku u marini. Posada je odlična, servis je vrlo dobar, a to mi je najvažnije. Vjeruj mi, postoje mnoga mjesta i marine gdje ja moram obavljati poslove umjesto marinera - govori Nijemac koji u Marinu Veruda svraća još od 1988. godine. Dolazi iz okolice Hannovera, gdje živi sa svojom ženom.

- Tri-četiri mjeseca u godini smo ovdje. Umirovljeni smo, ali imamo i kući stalno nešto raditi. Treba zavrijediti taj Freetime, a onda trk na Jadran - zaključio je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 12:13