Povijest Jadranskog mora i najpoznatijih stanovnika: Suživot čovjeka i zmije u raju na zemlji

Kako su nastali ovi današnji jadranski prostori u kojima živimo, plovimo, radimo, ovo more za koje mnogi tvrde da je najljepše na svijetu i zato je prepuno svih ovih nautičara koje srećemo na našoj plovidbi od sjevera do juga? I kako su nastale sve ove naše prelijepe plaže, škoji i svi ovi silni otoci... Naravno, bez uplitanja Zeusa i ekipe s Olimpa, i bez sličnih mitoloških maštarija. I još, odakle sve te ribe, školjke, galebovi i ostali žitelji ovdašnjih morskih kamenjara i kakav je njihov suživot s čovjekom? Ukratko - kako je nastao i koje misterije krije ovaj naš raj na zemlji.

Za početak poslužimo se onim što je općeprihvaćeno da se zna - tj. otkrićima znanstvenika. Jer to su ljudi koji su do saznanja došli iz istog onog izvora iz kojeg je Tesla doveo struju ljudima. Pa zato kada stanete na stameni kamen, na tvrdu stijenu ili hrid na bilo kojem našem otoku, znajte da stojite na nečemu što je stvoreno prije 230 milijuna godina. To ne znači da ta stijena baš tu stoji od tih vremena, već da je u to vrijeme nastala. A bilo je to vrijeme kada su kontinenti plutali i kotvili se kako ih zemaljske sile nose, pa je tada današnje područje Jadrana bilo negdje kod Afrike. Tu su u našem budućem moru rasle vapnenačke alge i tropski koralji, stvarali su se atoli i koraljni grebeni. Stvarala se tzv. Jadranska karbonatna platforma.

Bura vs. uragan

Zanimljivo je da se istodobno na drugom kraju svijeta, Karibima, događala gotovo ista stvar: tamo se formirala tzv. Bahamska platforma. Danas su i Jadran i Bahami turistički i jedriličarski raj, s brojnim otocima, prekrasnim plažama i tirkiznim morem. Naravno, s razlikama. Jer Bahamska je ploča ostala tamo gdje je i stvorena u ona davna vremena. Zato je ono podneblje suptropsko, a ovo naše je postalo mediteransko. Tamo se u vrijeme naše zime jedri, sidri i uživa na plažama i u uvalama brojnih otoka. Ali zato za našega ljeta tamo prijete i harače uragani, prema kojima je naša bura bezazleni povjetarac.

No, vratimo se našoj Jadranskoj ploči koja se postupno pomicala prema sjeveru da bi se sudarila s europskim kontinentom, razbila se i skrasila tu na današnjem 45. stupnju sjeverne geografske širine. Mnoge su se drame još ovdje izdogađale. Poput vulkana Jabuke, Brusnika, Komiže i još desetak drugih u blizini, poput tektonskog uzdizanja Dinarida, Alpa i Apenina, poput smjene ledenih doba...

Nakon posljednjeg takvog doba razina se mora podigla za oko 120 metara. I dobili smo ovaj divni Jadran, s jednom od najrazvedenijih obala na svijetu. Zemaljski raj. Sa stanovnicima i mora i kopna. Najprije su nastale ribe, alge, školjke i mnoge biljke. Zatim su došli gušteri, kornjače i zmije pa s pticama i galeb... I napokon prije 15-ak tisuća godina u današnjem se raju pojavio prvi čovjek. O tome svjedoči nalaz u spilji na Dugom otoku kada je ovaj dio Jadrana još bio kopno. I od tog vremena počeo se razvijati suživot ljudi i ostalih bića na kopnu i u moru. Bili oni Iliri, Histri, Liburni, Japodi, Delmati, Hrvati... Ako zanemarimo trgovanje, gusarenje i ratnu pljačku, svi su oni živjeli od onoga što su proizveli, ubrali, ulovili, uzgojili.

Bozidar Vukicevic/Cropix

Prirodno, glavna hrana je bila iz mora. Ljudi su brali školjke, razvili su pribor i efikasne tehnike ribolova. Od udice, vrše i mreže, do današnjeg sportskog ribolova s podvodnom puškom. Osim vlastitog uzgoja ovaca bilo je tu i kornjača, i kunića, i razne divljači po otočkim šumama i kamenjarima. Od toga je bio pošteđen jedino galeb. Njegovo je meso naprosto nejestivo. Ali ne i jaja. Ljudi su ih od davnina skupljali, ali danas više ne- zaštićena je vrsta.

Poseban odnos

O nekadašnjem skupljanju galebljih jaja svjedočio nam je Srđan Jelić sa Žuta, koji uzgaja ovce i masline i ima svoj OPG. Obližnja staništa galebova su Gangarol, Baba i Did. Prvo jaje galebica snese 3. travnja, a onda svaki tjedan po još jedno. Ukupno tri. To je vrijeme kada taman za branje dospijeva mladi divlji luk (poriluk). Onako preliven morem i slan odlično se slagao s golubljim jajima. Osim čovjeka golublja jaja vole i zmije. Posebice kravosas i blavor, koji je zapravo gušter, ali ga mnogi smatraju zmijom jer nema noge. U Vodicama smo čuli dodatak priči o golubljim jajima. Navodno postoji nemušti sporazum zmije i čovjeka da nikad ne pokupe sva jaja iz gnijezda. Uvijek ostave jedno. Ako je u gnijezdu samo jedno jaje, ni zmija ga neće uzeti. Srđan nam ovu priču nije potvrdio, ali je kazao kako je zmija kravosas kod njih kućni ljubimac. Čuva kuću od miševa i štakora. Na otocima i inače oduvijek vlada poseban odnos zmije i čovjeka.

Zmije

Galeblja gnjezdišta nalazili smo svuda za vrijeme Patrole: na otočićima zapadne Istre, na Kormatima kod otoka Krka, na kornatskim škojima, na Šćedru, kod Mljeta, na Tajanu u sklopu Elafita... Teško ih je ne vidjeti - u zraku je oblak galebova, zaposjeli su sve okolne stijene, svi uzbuđeno viču, klikću, kao da im je baš tu netko istresao koču punu ribe.

Ono što je na Kornatima divlji luk, na sjevernom Jadranu su to šparoge koje također u prirodi dospijevaju s tek izlegnutim galebljim jajima i odlično se slažu baš sa svim jajima u poznatoj fritaji. Budući da u kamenjarima jadranskih otoka (osim Cresa, Lošinja i Mljeta) prebiva i poskok - najotrovnija hrvatska zmija ljutica, valja dobro paziti kada se gura ruka u gustiš da bi se ubrala šparoga.

Ostale zmije jadranskih otoka su bezopasne. Pa i tzv. zmajur, koji izgleda opako, uzdiže se kao kobra, plijen napada žestoko i munjevito. Zmajur je poluotrovnica, ali mu otrov nije opasan za ljude. Recimo još par riječi o kravosasu, našoj najvećoj zmiji, koja zna narasti i do 260 cm, ali je najčešće dug metar i pol. Unatoč veličini je dobroćudna zmija, za koju “zmijolozi” tvrde da je ime dobila jer je lažno optužuju da sisa krave.