U savudrijskoj luci klupko dana tek se počelo razmotavati, a svi akteri već su bili na pozicijama. Kreštavi galebovi nadlijetali su uspavano more, molom se širio tihi žamor, kod ulaza u luku stajao je parkiran kombi oslikan dagnjama, a na vodi 11 metara dugačak i četiri metra širok Laren 1 iz 1991. godine, oslikan kosturskom glavom.
Na njemu Vladimir Bašić i njegova dva suradnika, Joza i Sandi, spremni za još jedan dan u nizu, dan koji uvijek počinje istim "folklorom": kratko javljanje brodici hrvatske policije pa polazak iz luke uz njezinu pratnju sve do Bašićeva uzgajališta dagnji, smještenog u spornim vodama famozne Savudrijske vale ili Piranskog zaljeva.
Šaptač dagnjama
- Idemo na najzapadniji dio uzgajališta, na samoj granici... Ovo tamo vam je Portorož - viknuo je iz kabine Bašić, kroz buku motora broda koji je nazvao po svom sinu, a pogleda uperenog u uredno nanizane bove različitih boja.
"Imate osobne?" našalio se netko. Naime, nismo bili jedini koji su sjekli jutarnju bonacu. Približavala nam se brodica slovenske policije, nešto nerazgovijetno čulo se iz razglasa, uslijedilo je nekoliko klikova fotoaparatom u našem smjeru, a nakon toga kratki susret i komunikacija hrvatske i slovenske policije. Za to vrijeme, Bašić je već škicao prvu špagu, a gnjurac George, kako nam kažu "zaštitnik uzgajališta", bovu zamijenio dubinom.
- Već smo prijatelji... Nema problema, oni rutinski odrade svoj posao, kao što moraju i naši, i to je to - reći će poslije za opisani susret u vali. No, dagnje ne mare za granice, arbitraže i policije, nego rastu. U Bašićevoj školjkari, koja se prostire na 13 hektara, bove "nose" najmanje osam kilometara špaga, na kojima su pak, u pravilnim razmacima od 80-ak centimetara, raspoređene tisuće i tisuće pergolara, dugih od tri do pet metara.
- Jesam li šaptač dagnjama - ponovio je naše pitanje Bašić, a zatim odmah i odgovorio.
- Potiho - rekao je uz smijeh taj 44-godišnjak, vlasnik obrta Morski ribolov, odnosno nositelj 20-godišnje koncesije za uzgoj školjaka u Savudrijskoj vali. Godišnje proizvede od 150 do 200 tona dagnji.
Uzgojem tih školjki počeo se baviti prije desetak godina. Prije toga bio je u ronjenju i ribarstvu, no uzgoj mu se, govori, činio kao jedina perspektiva. Prvih pet godina nije bilo lagano, ali i dalje je tu, svaki dan, osim vikendom i kada je loše vrijeme.
Na brod su počele, nakon što su špage s pergolarima zakvačili za koloture, pristizati dagnje. Bašić bi odrezao pergolar sa špage, stavio ga na vodilicu stroja, presjekao ga na manje komade, a zatim bi ih progutala mašina za čišćenje i razdvajanje.
Joza je crni ulov vraćao natrag u stroj pa ih puštao da prijeđu preko sita samo kad bi voda bila čista, dok ih je Sandi "hvatao" u kante. One koje su propale kroz sito, u veliku kašetu, sipali bi u drugi stroj, nalik onom za proizvodnju kobasica, gdje su ih zatim stiskali u duguljaste bijele mreže. Svaka takva "kobasica" ispunjena školjkama, odnosno novostvoreni pergolar vraćen je u more tj. zasađen kako bi dagnje narasle do željene veličine. One druge, koje su preživjele sito i završile u kantama, ručno se razvrstavalo. Svaka prazna ili otvorena se baca, a ostale pakiraju u mrežice pa u pakete od šest kilograma. Školjka pusti vodu pa pakiraju kilogram više kako bi kupci dobili obećanih pet kilograma, objašnjavaju.
Borba s vremenom
Zahtjevan je to posao, govori Bašić, i fizički i psihički. Puno je stresa, kaže, pogotovo sada. No, on ga voli, usprkos svemu - glavnom neprijatelju, oradi (terminatoru, kako bi rekao Joza), zbog koje ponekad u samo jednom dijelu školjkare izgubi do 20 tona dagnji, unatoč izazovima pandemije (zbog koje je lani poslovao 92 posto lošije nego sezonu prije), ali i buri, kiši, vrućini ljeti i hladnoći zimi.
- Ovu je zimu dva dana bilo minus šest. Kako smo radili presađivanje, odmah smo sadili u more da se školjka ne bi smrznula. Znači, kako su izašle, tako smo sadili u more, nismo mogli prije napuniti brod - objašnjava nam. Kad je nevrijeme, znaju pucati i linije.
- Odnese liniju, špagu, sve pukne i odšlepa sa šest tona... Ove se godine to dogodilo već tri puta. Za svakog sam nevremena izgubio po deset bova - kaže. A najbolji recept?
Buzara, kaže Bašić bez imalo dvojbe pa svježe pakete iskrcava na kopno, gdje će ih - vrlo vjerojatno - dočekati upravo ta sudbina.
