Oproštaj sa sjajnom ekipom, Filip mora ostati iako je sve umorniji, Vid fasciniran marinom

Marina Punat. U nautičkom svijetu nadaleko čuvena po organiziranosti, gostoljubivosti, visokom standardu i na moru i kopnu … A u sve se to uklapa i radna podrška Patroli: kombi za teme iz „zelene Hrvatske“, golf-car s mornarom za našeg anketara, prostorija s klimom za pisanje tekstova, pomoć u traženju tema i priča … Od prvog trenutka o nama brinu direktorica marine Bernarda Renata Marević i voditeljica prodaje i marketinga Iris Leleković. Zahvaljujući upravo toj podršci Marina Punat je pravo mjesto i za smjenu posade. Za oproštaj od starih i ufuravanje novih. Odlaze Martina, Petra i Krišto. Dolaze Vid Barić, fotić Željko Hajdinjak i student novinarstva Anton Smrekar.

Filip mora ostati, jer Tomislav Juranović zbog nogometnog prvenstva kasni. Na svima se vidi umor, a na Filipu posebno. Sve je mršaviji, crnji i pognutiji. Sve više podsjeća na ložača koji na dugom oceanskom putovanju duboko dolje u paklu strojarnice ugljenom hrani nezasitni parni stroj staroga trampera.

Stoga novu ekipu odmah bacamo u vatru. Direktorica Marević vodi Vida golf-carom u obilazak marine. Vid se vraća fasciniran. Na to smo i računali. Vid je prvi put ovdje.

Teško se opraštamo od stare ekipe. Evo i zašto. Za mnom su tri najopuštenija tjedna u pet godina Patrole. Sjajna ekipa: Martina Hrupić, Filip Pavić i studentica treće godine novinarstva, ali već prava novinarka Petra Orešković. Svi predlažu teme, organiziraju, sjajno pišu, složna su ekipa i odlično društvo. Nikada kroz tri tjedna nije bila tako opuštena atmosfera, s toliko duha, zabave i smijeha. Uvijek su našli i vremena da brodskim gumenjakom nazvanim Plaženko istraže obližnje plaže. Zvali smo ih – Plažari.

U sve se savršeno uklapa i odličan fotić Krišto. Jedina mu je falinga što zaboravlja poslati fotke u redakciju. Još mi je pred očima posljednja scena. Brodom odzvanja već znani urlik: „Krišto!!!“. Iz potpalublja se pojavljuje njegova već poprilično izubijana glava. Zbunjeno me gleda. „Nisam ja, ona je!“ Pokazujem na Martinu. Ne vjeruje. Kad ono, u njega zuri ispod cvikera Martina svojim laguna-zelenim očima. I ne izgleda baš tako bezazleno kakvom se u prvi mah čini. Naravno, ovo je bila tek šala. Očito je uspjela. Ali, šalu na stranu. Da me nema na brodu siguran sam da bi Martina mogla samostalno zakuhati, organizirati, napisati, urediti pa na kraju i prelomiti prilog iz svake marine, slijedeći sadržajni koncept Patrole. Uostalom, prelamanje „robe“ s Patrole čeka je iduća dva dana u Zagrebu. Mijenjat će našu omiljenu i učinkovitu urednicu Lanu.

Nautička patrola, sponzorska pasica