Pjeva, pleše, svira diple s mijehom, dobrovoljni je vatrogasac, dogodine planira dobiti dozvolu za lovca, usto drži 140 kokoši i zečeva, održava svoj vrt, vozi gotovo pola stoljeća stari motor Tomos 14 koji sam popravlja, a u Hrvatskoj je poznati i kao najmlađi i najuspješniji uzgajatelj istarskih koza „misica”. Sve je to u svojih 17 godina uspio ugurati Luka Lupetina iz mjesta Krnica, 30-ak minuta vožnje od Pule.
Izbor za najljepšu kozu
Mladog Luku, učenika trećeg razreda srednje ekonomske škole u Puli, nazvali smo kako bismo doznali njegovu tajnu uzgoja najljepših istarskih koza. Jer, nekoliko godina zaredom njegove su papkarice, Spomenika i Pina, ponijele krunu „Miss Istre” na Festivalu sira i natjecanju za naj-kozu, koje se svake godine održava u Svetvinčentu. Spomenka je bila najljepša istarska koza 2017., Pina je 2018. ponijela titulu prve pratilje, a onda je i ona 2019. okrunjena misicom. Lani se natjecanje zbog korone nije održalo. Međutim, kada smo ga nazvali i pitali možemo li navratiti da ih upoznamo, rekao nam je da se ostavio koza. Imao ih je deset, ali mu je dojadilo. Umislile se koze...
- Ma tko je mogao s njima na kraj, bježale su stalno iako bih im stavio pašture (drvene spone oko nogu). Ne kažu bez veze u narodu da 'kozu Bog nije dao'. Zato sada uzgajam kokoši i zečeve, a planiram uskoro i ovce – ispričao nam je Luka pozivajući nas da ipak dođemo vidjeti čime se sve bavi.
Simpatični Luka, zažaren u licu, žute kosa, izdužen i visok, čekao nas je na ulici ispred svoje obiteljske kuće u mjestu s tristotinjak stanovnika, na pola puta između Pule i Labina, mašući nam dugačkom rukom izdaleka. Iza kuće ima vrt gdje drži desetak zečeva u kavezima, a pokraj i dio od 140 kokoši. Drugi dio – od crne kokoši Ayam Cemani pa do domaćih Ivice i Marice – drži na polju dvjestotinjak metara od kuće gdje imaju parcelu od nekoliko hektara. Tamo su i dva psa – hrvatski ovčar Nera i njemački ptičar Bea (za zaštitu od lisica i čagljeva). Za sebe kaže da se ovdje, u Krnici, osjeća kao „posljednji Mohikanac” jer se poljoprivredom više nitko ne bavi – svi su u turizmu – iako je ovo tradicionalno bio kraj gdje se, kako kaže, "preturalo po kamenu". On se radom na zemlji „zarazio” s tri godine kada je s nonom kopao po vrtu. Nije mogao držati motiku u ruci, ali je, veli, znao da će se baviti uzgojem životinja i poljoprivredom. I tako je do danas iako se nitko u obitelji ne bavi poljoprivredom. Majka Barbara, koja nas je u nevjerojatnoj vrućini rashladila izvanrednim domaćim sokom od kadulje, inače medicinska sestra, kaže da Luka to sve radi samoinicijativno. Podržava ga, ali joj se ne sviđa što mladić propušta druženja i mladost.
- Previše on uzima na sebe. Umjesto da ide na more s prijateljima on se budi u šest i radi, rado bih da malo bude kući, a ne stalno vani – govori zabrinuto majka Barbara odmahujući glavom. Eh, kažemo, većina roditelja danas svoju djecu jedva odvoji od ekrana i potjera iz kuće...
Podrška obitelji
Pitamo Luku kako na njegove ambicije gledaju prijatelji i kolege iz razreda, odgovara da ga prijatelji podržavaju, ali da njih rad na zemlji ne zanima.
- Oni bi spavali do podne, išli na more i buljili u mobitele. Nitko ne bi radio. Ja idem u ekonomsku školu, ali znam da danas-sutra posao u kancelariji nikada ne bih mogao raditi – priča mladi poljoprivrednik priznajući da do škole ne drži puno.
Pitamo ga ima li curu, odmahuje rukom. - Ma, tko za to ima vremena...
Zbilja, Luka svako jutro prije škole, oko šest sati, za koke pripremi ostatke hrane, zob, pšenicu ili kruh u vodi, a zečevima djetelinu, zob ili sijeno. Potom se sprema za školu u Puli do koje putuje autobusom pola sata. Poslije nastave, iza 15 sati, kada se vrati doma, opet se preoblači u radnu odjeću pa odlazi u vrt gdje drži rajčice, tikve, paprike, blitvu, ciklu... Zatim opet promijeni vodu svim životinjama, pokupi jaja, promijeni podlogu zečevima. Na pitanje tko se bavi klanjem i šurenjem, jasno odgovara – ja!
- Nije mi to problem, to su životinje koje se drže za to. Pilići idu pod sjekiru na panj pa u vruću vodu, a za zečeve imamo alat koji ide u potiljak. To je jako kvalitetno bijelo meso i ljudi dosta zovu za to, posebno oni sa zdravstvenim problemima – govori dodajući da sve svoje životinje hrani domaćom hranom i da se vidi velika razlika u kupovnim kokošjim jajima i onima njegovih koka.
Na pitanje kako to sve stiže, veli da drži onoliko životinja koliko može sâm zbrinuti. Za sve drugo, ima crveni motor Tomos 14 kojim juri na sve strane. Ostavio mu ga je djed, a iako je motor već oldtimer, tri puta stariji od njega, još uvijek pali iz prve, hvali se. Na njega spoji prikolicu pa prebaci alat, pšenicu, sijeno, hranu za životinje ili odjuri na vatrogasne vježbe i probe KUD-a Mate Balota, folklorne družine gdje pjeva, pleše i svira tradicionalni istarski mih (diple s mijehom). Pita hoćemo li vidjeti instrument, dao ga je napraviti od kože jednog svog kozlića. Ne čeka odgovor već trči u kuću i donosi ispuhani mijeh s drvenim nastavkom i piskom – pa ga razmota. Pitamo se nije li to možda štavljena koza misica, koja mu se zamjerila pa ju je pretvorio u puhalicu... Luka se, zajapuren od upuhivanja, smije i naslanja na svoj crveni Tomos.
Svira nam „Balun”, najpoznatiji istarski narodni ples. Slušamo u tišini i transu, opaljeni suncem, dok mladić stišće mješinu i prebire po rupicama. Susjedi također proviruju kroz prozor, automobili se zaustavljaju na ulici i gledaju što se zbiva. Nevjerica. Oduševljeno plješćemo.
